POZADINA, IZVORI I CILJEVI

Bosna i Hercegovina sastavni su dio hrvatskog državnog tijela i žarište hrvatske državne misli kroz sva stoljeća, odkako je u Srednjem vijeku stvorena hrvatska država. Ta je činjenica bila posljedak hrvatskog narodnosnog obilježja ovih pokrajina te njihove geopolitičke neodjeljivosti od hrvatskog sjevera, zapada i juga. Drina je drevna granica Hrvatske prema istoku. Ova je rijeka bila i stoljećima prije toga stalna granica između Istoka i Zapada. Uz nju je tekla i međa Istočnog i Zapadnog rimskog carstva. U vrijeme, kada je postojalo hrvatsko bosansko kraljevstvo, bile su trajne veoma jake političke spone između njega i ostale Hrvatske. Vremenski jači prekid u toj stoljetnoj niti političke pripadnosti ovih dviju pokrajina hrvatskom državnom organizmu postojao je samo u doba osmanlijske moći u Europi. No i tada pod turskim gospodstvom Bosna i Hercegovina nisu bile pripojene kojoj drugoj nehrvatskoj zemlji, već su naprotiv Osmanlije Herceg-Bosni u ispravnoj ocjeni njenog geopolitičkog i etničkog značaja pripajali sve hrvatske zemlje, koje bi osvajali. U Carigradu se uvijek dobro znalo za hrvatsko obilježje Bosne i Hercegovine, pa se iz središta osmanlijskog carstva pokušavalo od njih učiniti žarište okupljanja hrvatskih zemalja pod turskim vrhovništvom.

Ta zamisao nije uspjela iz više razloga. Jedan od glavnih bio je: odlučan i trajan odpor hrvatskog sjevera i zapada, vjernog kršćanskoj Europi. No nikada, pa ni u tursko doba, nije postojala nikakva politička veza između Bosne i Srbije, a kamoli kakovo jedinstvo tih zemalja.

U vrijeme uspostave osmanlijskog utjecaja u Bosni i Hercegovini nije na ovom području uopće bilo Srba niti pravoslavnih, kao ni prije, već jedino i isključivo Hrvati katolici i Hrvati bogomili. (Ova vjerska sekta pojavila se i kao posljedica borbe, koja se u hrvatskoj državi u doba narodnih vladara vodila na pitanju narodne i latinske crkve.)

Dolaskom Osmanlija mijenja se crkveno-vjerska slika Bosne i Hercegovine. Bogomilski su Hrvati ubrzo listom prešli na Islam ne izgubivši pri tome bitne oznake pripadnosti hrvatskom narodnom tijelu. Sačuvali su naime i hrvatski jezik i hrvatsku svijest.

0 tome svjedoče i brojni turski povjesničari i putopisci onoga i kasnijeg vremena. Nu uvrštenjem Bosne i Hercegovine u osmanlijski državni sklop nastupaju posljedice, koje idu sve do danas. Braneći Bosnu i Hercegovinu od Turaka hrvatski je narod podnio goleme žrtve u krvi. Znatan dio hrvatskog stanovništva napustio je ognjišta i
uzmičući u neravnoj borbi preselio u primorsku Hrvatsku, na njezine, otoke, u sjevernu Hrvatsku, pa dalje u mađarsku ravnicu i druge zemlje sve do Češke, Moravske i Bavarske. S osmanlijskim četama, kao i poslije zaposjednuća Bosne po njima, došao je i dolazio u Bosnu priličan broj pravoslavnog t. zv. »vlaškog« elementa sa središnjeg Balkana. Uz katoličku i islamsku crkvu nastala je time na području Bosne i Hercegovine i pravoslavna crkva.

Vodeći borbu s katoličkom Europom Osmanlije su prirodno pokazivali mnogo veću snošljivost prema pravoslavlju, budući da se carigradski patriarha politički prilagodio stvorenom stanju, dok su katolički Hrvati bili izvrgnuti većim ili manjim progonima, jer
su rimski papa i njemački car bili nosioci borbe protiv turskog nasrtaja prema srcu Europe.

To je dovelo do toga, da je postepeno i velik broj katoličkih Hrvata u Bosni i Hercegovim prešao na pravoslavlje, bilo zato, što je katoličko svećenstvo bilo u širokim prostorima potpuno uništeno, bilo zato, da spasi goli život i imovinu. Tako je pravoslavni elemenat
na području ovih dviju hrvatskih pokrajina postao treći brojniji činbenik uz muslimanske i katoličke Hrvate.

O narodnostnoj pripadnosti pravoslavnih u Bosni i Hercegovini srpskom narodu nema ni govora. Srpska svijest kod jednog manjeg dijela pravoslavnih na ovom području Hrvatske počela se javljati i širiti umjetno, upornom promidžbom istom u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća uporedo s veliko-srbskim nacrtom, koji je u to vrijeme niknuo u glavi upravljača kneževine Srbije. U pozadini tog nastojanja, ovog veliko-srpskog nacrta širenja, stajala je pravoslavna Rusija, koja je od pravoslavlja u jugoistočnoj Europi pokušavala učiniti sredstvo svoje imperijalističke politike na Balkanu.

Valja priznati, da je ova veliko-srpska promidžba u Bosni i Hercegovini, kojom je pretežno upravljala srpska državna pravoslavna crkva, bila dobro smišljena i provađana. Proširila se i na pravoslavne u ostaloj Hrvatskoj, koje je Hrvatska u vrijeme stoljetnih
borba s Osmanlijama primila kao bjegunce na svoje područje, primjerice u Lici. Tako je nastalo, da su se uz pravoslavne Hrvate odjednom pojavili pravoslavni Srbi na hrvatskom narodnom i povijesnom tlu.

Usporedno je Srbija provodila promidžbu u Europi tvrdeći, da su Bosna i Hercegovina srpske pokrajine. Javljaju se brošure, u kojima se iznose takve i slične tvrdnje. Tim duhom bila je nadahnuta i šovinistička »historiografija« srpskih pisaca iz Beograda, podupirana od ruskih, francuskih i engleskih pisaca. Hrvatski narod, ne imajući narodne slobode, nije bio u položaju, da tu promidžbu spriječi, ali je uvijek bio svjestan svog neospornog prava na obje pokrajine.

Europa je na berlinskom kongresu godine 1877. stvorila jedino ispravnu odluku, da se Bosna i Hercegovina, oslobođene od turskog vrhovništva, ponovno uvrste u politički sklop, kome geopolitički, narodnosno i gospodarstveno pripadaju, u onaj sklop, u kojem je bila i ostala Hrvatska. To je bio velik korak u ispravljanju jednog nezdravog stoljetnog razvitka između Save i Drine. Jedini nedostatak toga izvanredno važnog koraka bio je u tome, što unutar Austro-Ugarske monarhije nije bilo provedeno i sjedinjenje ovih dviju hrvatskih pokrajina s trojednom hrvatskom kraljevinom.
Poslije teških iskustava, koja je imala Europa, dopušten je zaključak, da je zbog tog propusta stvar europskog mira pretrpjela neprocjenjivu štetu.

On je osobito pogodio hrvatski narod, jer je odgodio rješenje hrvatskog pitanja, kao europskog, za cijelih šest desetljeća.