U samoj Srbiji, napose u Beogradu, bio je već nekoliko godina prije propasti Jugoslavije veoma jak komunistički pokret. U jednoj sredini, u kojoj znatnom broju ljudi nije bila opća odlika marljivost i radinost, već je život tekao u znaku stvaranja samo najnuždnijih životnih potreba, bezplodnom politiziranju i svakovrstnom izživljavanju u historijskom romanticizmu; u sredini, u kojoj je pod utjecajem srbskog pravoslavlja, — koje je odavno više politička nego crkvena organizacija (za razliku od ostalog pravoslavlja!) — stvorena duboka veza s Rusijom, — bilo je veoma plodno tlo za širenje »bosjačke« komunističke misli to više, što vodeći intelektualni sloj Srbije nije bio sposoban za nikakvo kulturno stvaranje, dok je internacionalni kapital i građanski sloj Srbije gospodarski iskorišćivao najšire slojeve možda više nego igdje drugdje. Napokon ne valja smetnuti s uma, da je i doba Osmanlija u Srbiji ostavilo dubokog traga.
Tako se iz mnogostrukih razloga stvorio u znatnom djelu srbskog naroda poseban mentalitet, koji je pokazivao nestaloženost.
Podržavanju tog mentaliteta davao je Beograd od 1918.—1941. dovoljno hrane. Izopačeni javni i politički život pogodovao je boljševiziranju Srbije. Tako je primjerice srpska sveučilištna mladež uoči propasti Jugoslavije posvema pod utjecajem Moskve. Eto, takva je bila Srbija, kada je Jugoslaviju gurnula u rat protiv Europe. Nema prema tome ništa nejasnog u držanju jednog djela srpskog naroda prema hrvatskom narodu i njegovoj obnovljenoj državi, Ni poslije teškog iskustva u travnju godine 1941. znatan dio srpskog naroda nije umio svoje držanje prilagoditi novim prilikama.