Veliko-srpska promidžba u Bosni i Hercegovini u vrijeme austrijske uprave poprimila je jak zamah. Osnutkom Jugoslavije, u koje sklop ulaze Bosna i Hercegovina — postigla je ta promidžba svoj vrhunac.

Srbija je uprla sve snage, da pravoslavne u Bosni i Hercegovini i ostalim hrvatskim zemljama učini Srbima, a naseljivanjem Srba u Bosni i Hercegovini, da ovim hrvatskim pokrajinama dade što snažniji srbski biljeg.

Iskoristila su se sva sredstva državne vlasti, koja su kroz punih dvadeset i tri godine bila u rukama Beograda, pa i najbezobzirniji pritisak, proširen i na hrvatski muslimanski živalj. No upotrijebljena sila nije mogla ni izdaleka postići ciljeve, koji su joj bili postavljeni. Srbijanska vladavina u Bosni i Hercegovini samo je ojačala narodnostnu vezu Hrvata muslimana i katolika, dok je kod pravoslavne manjine provela selekciju, izraženu u tome, da je jedan manji dio pravoslavnih postao nosiocem velikosrbske misli.

Ta manjina bila je sastavljena uglavnom od ljudi, koji su svoje egzistencije osnivali više manje na teret bivše jugoslavenske države, bilo kao državni službenici, bilo kao posebna vrsta »patriota«, svrstanih u četničku i slične organizacije sa raznim povlasticama na račun naroda bivše Jugoslavije.

Ta pravoslavna skupina, zadojena političkom megalomanijom, kojoj nema premca, postala je avantgarda u borbi za uništenje hrvatske državne misli.

U dvadeset godina opstanka veliko-srpske Jugoslavije provodio se iz Beograda smišljeni nacrt, da se hrvatski narod sustavnim slabljenjem na njegovom starodrevnom narodnostnom području učini najprije nesposobnim za otpor velikosrpskoj državnoj misli, a zatim potpuno nemoćnim obnoviti svoju vlastitu državu.

Smišljenim naseljivanjem Srba u sjeveroistočnoj Hrvatskoj, u t. zv. slavonskoj Hrvatskoj, pokušalo se pomaknuti hrvatsku narodnostnu granicu daleko na zapad. Preko šestdeset tisuća Srba nasilno je ubačeno na hrvatsko zemljište triju starih slavonskih županija. Sve hrvatske krajeve, a najviše područje slavonske Hrvatske te Bosne i Hercegovine, upravo je sa istim ciljem preplavilo srpsko činovništvo od najvišeg do najnižeg.

Ista politika provodila se i uvlačenjem Srba u priradna poduzeća u Hrvatskoj. To je išlo tako daleko, da je bilo ozbiljnih Srba, koji su se pitali, u kakvom bi se položaju našla Srbija, kad bi nestalo Jugoslavije i Srbija sa svojim predratnim granicama morala primiti na vlastiti teret tako ogroman broj ljudi odviklih od rada i pravog zanimanja?

Kako je bila velika ta nezasitnost u širenju moći Srbijanaca na području Jugoslavije — u kojoj su oni inače bili manjina — svjedokom su srpski hramovi podizani i u samoj Štajerskoj, gdje pravoslavnih osim činovnika i oružnika uopće nije bilo!