“Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice” – članak 19. je to “Opće deklaracije o ljudskim pravima”, usvojene i proglašene rezolucijom broj 217 A (III) na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda u New Yorku, 10. Prosinca 1948. godine.
Nakon mnogo godina, navedena se prava još uvijek u velikoj mjeri ignoriraju. Sloboda mišljenja i izražavanja, kao jedan od stupova svakog demokratskog sustava, podrazumijeva slobodu izražavanja vlastitih ideja i širenja istih bilo kojim legitimnim sredstvom, na način da se u svakom području društva otvori prostor mogućeg slobodnog stvaranja onoga što se definira kao javno mnijenje.
U području mišljenja, mnogostrukost subjekata uključenih u određenu temu ili sektor neophodna je za stvaranje stvarne demokracije, a ne monopol. Dakle, poželjan je onaj koji s vlastitim idejama, kritikama i vizijama uspije uzdrmati “status quo” ili iskoristiti istu energiju na nov i drugačiji način. Oni koji se odupiru onome što se događa i zatvaraju se unutar sebe, uzdižući se kao cenzori i “šibači” ideja, poriču slobodu mišljenja i izražavanja, vjerojatno zato što su nesposobni odgovoriti sa činjenicama na odgovorne kritike. Nažalost, moramo primijetiti da protivna i nepovoljna mišljenja još uvijek podliježu cenzuri, često auto-cenzuri, jer nisu rijetki slučajevi kada javni mediji, zbog straha od odmazde, postaju tihi i ponizni te pristaju na zahtjeve vlasti, gubeći tako i smisao svog postojanja čime nanose ozbiljnu štetu civilnom društvu.
Poglavito se to odnosi i na odmazdu onih koji upravljaju na bilo kojoj razini vlasti. Ne bi se smjelo dopuštati i popuštati “likovima” koji shvaćaju i doživljavaju društveno-politički i gospodarski angažman kao jedinstveni trenutak osobne glorifikacije, sa ciljem da pored povećanja moći prvenstveno poboljšaju svoj ekonomski status i pritom, umjesto da “služe zajednicu”, istom se “služe” radi postizanja vlastitog uspjeha, radi vođenja vlastitih poslova i poslova svojih “entouragea”. Likovi su to nalik nizu kloniranih Napoleona koji je o vlasti govorio: “Bog mi ju je dao, ja je zadržavam i jao si ga onome tko u nju takne”. U svemu tome, građani su ti koji plaćaju cijenu, odnosno, većina građana koji ne sudjeluju u političkim, gospodarskim i financijskim igrama, ali trpe učinke iste na način da nemoćno promatraju rasipanje javnih i inih drugih sredstava i dobara, koji služe da bi se hranio nezasitni začarani i perverzni krug vlasti, upravljački klijentizam, nijem pristanak, glasovi birača, odgovorne funkcije, itd. Namjera mi je pružiti odgovarajuću alternativnu interpretaciju činjenica i osoba koje, u obnašanju javnih funkcija i uloga, često nemaju obraza i otporni su na kritike, na usporedbu sadržaja i posljedica svojih odluka, izbora i postupaka, te koji su nepristupačni kad su posljedice katastrofalne za opće dobro te onda autistički ustaju u obranu osobnih interesa predstavljajući ih kao opće interese i prikazujući sebe kao jedine sposobne za takav zadatak.
Danas, nažalost, svatko tko se usudi izraziti drugačije ideje, suprotne “vlastodršcima” ili formulira obrazloženo mišljenje o činjenicama, ljudima i događajima koji se odnose na “moćnike ”riskira u prvom licu društveno istrebljenje! Suočavati se sa stvarnošću, čak i sa nepoželjnim i neugodnim komentarima, protiv svih oblika uvjetovanja i cenzura, protiv odmazda “vlasti” znači, ne mareći za rizik, ustrajati pri svojoj ulozi i ne odustati od vlastitog ponosa, osobnog identiteta i građanske dužnosti.
Rizično, da, jer postoji “klijentizam”, koji se brani i vrijeđa, različitim metodama, sve one za koje vjeruje da su mu protivnici, neprijatelji, kako bi spriječio bilo kakvu prijetnju pri održavanju svoje vlasti i svojih interesa. To je, eto, razlog pokretanja mrežne stranice http://www.ivan.com.hr i objavljivanja svih postova čiji sadržaj čine gotovo svi tekstovi objavljeni na istima. To je, eto, i svojevrstan dokaz o postojanju barem i minimalnog “dovoljnog razuma”, u obliku preostalog građanskog, moralnog i političkog otpora.