Priča koja će vas zasigurno oduševiti i ispuniti vas znanjem. Znanje koje niste mogli steći kroz osnovo i srednjoškolsko obrazovanje ali niti kroz prezentiranu povijest u Hrvatskoj. Priča koja je podastrta historiografskim zapisima od davnina, na žalost skrivena povijest koja još uvijek nije svima dostupna.
Obzirom da sam iznenađen velikim zanimanjem članova FB grupe “SKRIVENA POVIJEST” glede teme prijateljstva Bugara i Hrvata. Poklanjam vam dio svojeg vremena u prezentiranju djela povijest Hrvata i Bugara u prošlosti.
Danas kada je Hrvatska oslobođena i nezavisna država sa svojom narodnom zastavom narodnim grbom i svojom vlastitom vladom u svakom pogledu nalazimo da nije bez interesa baciti pogled u prošlost i podvući odnose između Bugarske i Hrvatske. Prijateljski i bratski odnosi između Hrvata i Bugara ne datiraju odskora niti su pak produkt zajedničkih patnji i muka pod srpskim jarmom. Dobri prijateljski odnosi nisu zasnovani samo na zajedničkoj akciji i suradnji makedonsko bugarskih vostanika i hrabrih hrvatskih ustaša.
Hrvati su imali oduvijek razumijevanje za patnje bugarskog naroda a bugarski narod uvijek je smatrao Hrvate kao svoju braću jer je računao na hrvatsko čovještvo i plemenitost pa u svojoj nesreći tražio je utočište kod Hrvata. Ovo nije gola tvrdnja, niti pak potiče od neke neskromne želje, već je sušta istina i historijska nesporna činjenica. Neka mi bude dozvoljeno, da izaberem nekoliko historijskih momenata iz historije Bugarske i Hrvatske u prošlosti, iz kojih ćemo jasno vidjeti, da su prijateljske i bratske veze između Bugara i Hrvata bile čvrste i iskrene.
Oko 1230 godine bugarski car Joan Asen II daje Dubrovčanima HRISOVUL – zlatni pečat (zlatopečatlenoe slovo). To je carska zapovijed, neke vrste ukaz kojim car poručuje, da se poštuje njegova zapovijed ne samo „dondeže e živio carstvo mi ni i po samrti carstva mi kto budet naslednik carstvu mi da ne poučitsja i pometnet ni porušitsej blagoobraznij hrisovul“, jer „takovago da iskusit Gospod Bog pravednimsvojim sudom, i pričastije da imat Judoon predaljem gospodnim prokaza Giezievada nasleduet, i sopostata da imat svjatago otac zde i vo buduštem vece. Amin“
U tom Hrisovulu, za koga car naređuje, da se revnosno čuva i od strane njegovih nasljednika, Joan Asen naziva Dubrovčane „ljubovnim vsevernim gostem carstva mi“ te im daje prava i privilegije po svojoj Bugarskoj, „da si hodat i kupoat i prodavaat“, pa „ktoli im spakosti o tom libo, ili na kaisure, ili na foreseh: ili gde ljubo prez zakon: o komerki, to da e vest: toi e protivnik carstva mi“
Dubrovčani su imali prava da trguju po cijeloj Bugarskoj – po oblastima Karvunska, kod današnjeg Balčika, između Kastrice i Kavarne, Kranska, oko današnjeg Karnobata, t.j. od Crnog mora do Tundže, izuzimajući Slivna i Jambola; Borujska, današnja St. Zagora, Skopska, Prilepska, Devolska i zemlja Arbanaska. Zatim pobrojene su i sljedeće varoši sa njihovom okolicom: Belgrad, Braničevo, Vidin, Trnovo s cijelim Zagorjem, Preslav, Odrin, Dimotika i Dolnja zemlja, t.j. cijela Makedonija. Nitko ih nije smio uznemiravati u toj trgovini, jer se takav smatrao protivnik carstva.
Dvadeset i pet godina kasnije, na dan 15. lipnja 1253 godine, car Mihail Asen još više produbljuje odnose s hrvatskim Dubrovnikom i zaključuje ugovor. Taj ugovor, koji sadržava mimo trgovačkih, još i političke klauzule,, nije važan samo i isključivo po svoj sadržini, veći po tome što nije pisan na latinskom ili grčkom jeziku, kao što je tada bilo uobičajeno, da se čini, već na slavenskom u Hrvatskoj redakciji.
Po prvi puta u historiji slavenskih naroda jedan međunarodni akt se piše na slavenskom jeziku. Ugovor je bio potpisan od strane “slavniji vlastelin gospodin Marsili Georgi, knez Dubrovački” pa od nekoliko sudaca te od strane vijećnika Velikog i Malog vijeća i najzad u ime Dubrovačke od općine potpisao ga je i Ban, koji je zaprisegnuo, pa ga objavio narodu zvonjenjem crkvenih zvona, kao što je i običaj.
Ovim ugovorom, kao što napomenu smo, bili su sređeni trgovački i politički odnosi između Hrvata i Bugara. Interesantne su političke klauzule tog ugovora. U tim klauzulama predviđanje obrambene i ofanzivni sporazum protiv Srba. Znači još tada su Srbi bili zajednički neprijatelj i Hrvata i Bugara.
Tekst ovog ugovora čuva se u bečkom državnom arhivu, a objavljen je bio i od strane Šafarika u njegovim ” PAMATKY”. Svakako bi bilo od velikog interesa, da se tekst ovog govora objavi i danas, jer to bi doprineslo mnogo za produbljivanje bratskih odnosa između Bugarske i Hrvatske.
Ova dva spomenika dovoljna su kao dokaz da su odnosi između Hrvata i Bugara bili prijateljski i bratski. Ali postoji još mnogo važniji moment. To je doba cara Samuila. Hrvati i Bugari Došli su do stvarno kontakta prvi put u toku 926 godine za vrijeme bugarskog Hana cara Simeona., ovo je prvi kontakt bio je neprijateljski. Bar po svom spoljnom obliku. Simeon,, koji je težio da stvori jednu zajedničku slavensko državu, po koncepcijama Asparuhovih Bugara i feudalnim bizantijskim shvaćanjima, udario je na Hrvate, koji su bili saveznici Bizanta, ali je ovaj konflikt trajao kratko. Simeonova prva vojska bila je potisnuta od Hrvata. Posredovanjem papinskih legata 927. godine za vrijeme nasljednika Simeonovo-Petra (Simeon je uskoro poslije svog napada na Hrvatsku umro), Hrvati i Bugari se izmire.
Drugi kontakt sa Bugarima bio je za vrijeme kralja Stjepana Držislava 969. do 995. godine koji je nanovo podigao Hrvatsku Državu. Kralj Stjepan Držislav stupio je u savez s bizantijskim carem Vasilijem II. protiv bugarskog cara Samuila.
Koncepcije Šišmanovog sina Samuila (977 – 1014. godine) koji je upravljao zapadnim bugarskim carstvom bile su identične koncepcijama Simeona, s tom samo razlikom, što je ovaj htio, da ujedini sva slavenska plemena u jednu centraliziranu državu, dok je pak Samuilo težio istom cilju, ali želio je stvoriti državu na saveznoj – federativnoj bazi.
Ovim svojim konceptima bio je opasan po Bizant, koji je tražio saveznike na sve strane. Kod Hrvata kao i kod svih Slavena, duboko je bila urezana koncepcija zadružnog pravila: organiziranje zajednice na bazi zadrugarstva; uprava da bude ustupljena najstarijem u rodu, ili pak, ako ovaj ne odgovara zajedničkim interesima i nije dorastao za takav položaj, izabranom članu jednoglasno. Ma da je u svojoj osnovi Samuilova koncepcija bila zadružna-federativna, on se javljao kao car i u tome su slavenska plemena vidjela opasnost po svoj sistem, te je Vasiliju II. bilo lako nagovoriti Hrvate na savez protiv Samuila, tim prije što je Stjepanu Držislavu ustupio dalmatinske gradove.
Ipak savez između Vasilija II i Hrvata nije pustio dubok korijen u hrvatskom narodu. Na to nas upućuju izvjesne činjenice, o kojima ćemo govoriti malo poslije.
Napori Samuila nisu uspjeli. Prijestolnica njegove države bijaše u Ohridu, koji bijaše i sjedište Patrijaršije. Veliki ideali tog Bugarskog cara, koji je maštao, kao i Krum i Simeon, da ostvari jednu Balkansku slavensku državu, nisu se ostvarili. Doduše Samuilo stiže čak do Larise, proširi svoju državu do Dunava i Carigrada, pa dospije do Drača, glavne Bizantijske tvrđave na Jadranu, ali spremila gorko razočarenje. Bitka kod Belašice odluči o sudbini njegove države.
Poslije te sudbonosne bitke, gdje je 15.000 Samuilovih vojnika palo u bizantijsko ropstvo i kojima su bile povađene oči, Samuilo presvisnu, i borba je bila uzalud nastavljena još 3. godine. Zapadno bugarsko carstvo ostade bez glave i vodiča. Bugarski prvaci-Boljari podijeliše se na dvije strane: jedna je bila za mir s Bizantom pod uslovom, da im se prizna unutrašnja autonomija, a druga na nastavak borbe. Bizant vješto iskoristi priliku i stvori BUGARSKI DUKAT-VOJVODSTVO sa sjedištem u Skoplju i time oduzme mogućnost za borbu. Patriajh David, carica Marija i Vojvoda Bogdan pođoše u susret caru Vasiliju II. I potpisaše mir 1018. godine. Ratoborna i nepomirljiva struja na čelu s Vladislavljevim sinom Prusijanom (Fružina) nastavi borbu, ali i Prusijan bi savladan, pa je time i država konačno propala.
Ovo je glavni preokret u hrvatsko-bugarskim odnosima. Ovaj preokret jasno podvlači, da savez između Bizanta i Hrvatske nije bio zasnovan na solidarnoj bazi, niti je pak ohladio odnose između Hrvata i Bugara.
Strana koja je bila za borbu do kraja, nije prestala, da se buni i poslije potpisivanja mira 1018 godine. Neki od prvaka-Boljara napustili su državu i zatražili gostoprimstvo kod Hrvata ! Ovo; ma koliko izgledalo neprirodno, u stvari je bio jedan od najprirodnijih poteza Boljara. Momentalno razilaženje između Hrvata i Bugara nije prekinulo prirodne odnose između oba naroda. Ništa prirodnije za Boljare, koji se nisu mogli složiti s novim kursom politike i s uređenjem države na bizantski način, do da potraže gostoprimstvo u Hrvatskoj, koja je bila bratska po krvi i jeziku.
Iz oskudnih podataka, stoje na raspolaganju i koje je povjesnica sačuvala od konačne propasti, pozitivno znamo za Boljara Penča ili još Pejča, koji je pribjegao u Hrvatsku, poslije propasti Samuilove države. Ovaj Boljar bio je dočekan u bratskoj Hrvatskoj potpuno bratski, a ne samo prijateljski. Njemu su priznata sva prava plemića i dan mu je posijed, koji je on uživao sa svojom zadrugom. Njegovi potomci, kao i potomci Boljara od Pejačeva, i danas žive po Hrvatskoj i Slavoniji. Jedan dio poklonjene imovine, koja se sastojala od velikih kompleksa zemlje zadruga Boljara Penča, pokolnila je splitskoj crkvi Sv. Dujma.
Ovo nije jedini slučaj niti je pak ostao osamljen. Kada su Turci pokorili Bugarsku, nastala je nova seoba koja je bila upućena opet prema Hrvatskoj. Bugarski pravnik, pok. S.S. Bobčev profesor historije, starobugarskog prava na Sofijskom Sveučilištu kaže sljedeće o toj seobi: „ Turska vladavina izjednačila je socijalne razlike u Bugarskoj. Ona je uništila i Boljare: veliki dio bio je poklan, drugi dio prešao je u muslimansku vjeru, da bi sačuvao svoja blaga i prava, a jedan mali dio uspio je da se iseli. Između prvih i zadnjih ukazuje se na Parčeviće, Knjaževiće iz Čiprovca, na Pejačeviće iz tvrđave Pejačeva, potomci kojih i danas žive u Hrvatskoj i Slavoniji.“
Interesantno je napomenuti, da niti jedan od bugarskih Boljara ili pak od ostalih izbjeglica nije potražio utočište kod drugih naroda, već kod bratskog Hrvatskog naroda. Ovo nije prosta slučajnost već uzrok tome treba tražiti u bratstvu, koje postoje između Hrvata i Bugara, jer inače ne bi tamo tražili zaštitu osobito Boljari iz Samuilovog carstva, kad se ima u vidu, da je Hrvatska bila saveznik Bizanta. Ovo nam može poslužiti kao putokaz, zašto su bugarski carevi, poslije restauracije Bugarske bili tako naklonjeni prema Hrvatima i hrvatskom narodu, da su dali HRISOVUL, kakav je onaj, koji je Joan Asen dao Dubrovniku, ili što su zaključili jedan ekonomsko – politički ugovor s Dubrovnikom, što je taj ugovor pisan na slavenskom jeziku. Sve je ovo bilo jedna manifestacija o bratstvu i prisnom prijateljstvu, koje je vezivalo oba naroda.
Poslije ovoga, u daljem toku života odnosi između Bugara i Hrvata ostali su nepomućeni. Hrvatski narod uvijek je imao simpatija prema Bugarima i suosjećao je u njihovim patnjama. Pokušaj Srba, da ohlade ove odnose za vrijeme zajedničkog 20-godišnjeg robovanja nije uspio.