Sveti Kiril i Metodije

Grčko – Srpsko svojatanje Kirila i Metodija

Danas još uvijek Evropom vladaju dva pisma: latinica i ćirilica. Latinicom se služi cijela zapadna Evropa, a ćirilicom istočna i jugoistočna Evropa. Jednim i drugim pismom napisana su najmisaonija djela, najljepši eposi književnosti i najdublji naučni radovi. Da zaniječemo jedno pismo u korist drugog pisma, značilo bi, da se odričemo genija polovice evropskih naroda i izvora kulture, koju danas imamo.

Mislim, da ne postoji ni jedan kulturni čovjek u našoj sredini, koji ne zna o sv. Kirilu i Metodiju. O njime uče u školama već mala djeca.

Kao što sve velike ljude svojataju mnogi narodi za sebe, tako ih Bugarima žele oteti Grci i Srbi.

Mi dobro znamo, da Srbi i dragog Boga svojataju za sebe govoreći: “Bog je Srbin”. Zato ćemo im viteški prepustiti i daljnje vruće priželjkivanje za sv. Kirilom i Metodijem.

Evo što je rekao bugarski naučenjak V.N. Aprilov o Bugarima sv. Kirilu i Metodiju:

Da netko stvori pismo, koje prije nije postojalo na bilo kojem svjetskom jeziku, i da kasnije prevede na taj jezik tako mnogo djela, koliko ih nalazimo u bugarskim svetim knjigama (iz onog vremena), takav čovjek mora doista savršeno vladati jezikom na koji je prevodio. Na primjer jedan Francuz, Nijemac ili Španjolac ne bi nikada mogli izvršiti tako zamašno “djelo” na hrvatskom jeziku, kakvo su Braća stvorila na bugarskom jeziku. To može potvrditi svaki nepristrani čovjek. Ne će u tome uspjeti ni danas usprkos velikog napretka sadašnjeg vijeka, koji stoji daleko pred prijašnjim vjekovima utonulim u mraku i barbarstvu.

Za prijevod starog zavjeta upotrijebiše Ptolomeji sedamdeset naučenjaka, koji su svršili visoke škole u Aleksandriji, u kojoj je tada najviše cvjetala nauka. Aprilov zaključuje, da sv. Kiril i Metodije ne bi mogli sami izvršiti taj ogroman rad.

Da su sveta Braća bili Grci, ne bi se nikako prihvatili proučavanja slavenskog jezika, “jer je u Grcima uvriježeno iskonsko uvjerenje i ukorijenjen narodni ponos, te smatraju za najveće poniženje, ako uče jedan barbarski jezik (tako su nazivali sve slavenske jezike) jer imaju svoj vlastiti lijepi grčki jezik, kojeg su Grci do savršenstva izgradili u cvatu republike.

Isključeno je da bi Kiril i Metodije, sinovi uglednog rimskog činovnika, koji je bio i u carskoj službi, učili “niski” barbarski jezik jer bi to za njih (da su Grci) bilo najveće poniženje u ono vrijeme, kada je Imperij bio u naponu moći i na vrhuncu slave.

Dvadeset godina poslije Aprilova javlja se Bratislavski profesor Valerij Pogorelov. On dokazuje bugarsko podrijetlo svete svete braće ovako: Oba su brata savršeno vladala bugarskim jezikom. U tekstovima u crkvenim knjigama, koje su oni preveli nalazimo jezične oblike i sastave rečenica koje mogu oblikovati samo ljudi, kojima je on materinji jezik, s kojim su rasli i razvijali se, a nikako oni koji su ga kasnije i naknadno naučili. Samo njihovi roditelji su im mogli dati tako savršen jezik a nikako okolina kojoj su se kretali.

Bugarski tekstovi, uspoređeni s grčkim originalima, iz kojih su sveta Braća prevodila, dokazuju, da se bugarski i grčki tekstovi ne poklapaju po svemu. To dokazuje, da sv. Braća nisu sasvim dobro vladala grčkim jezikom, jer da nisu svagdje uspjeli dati točan prijevod i nisu potpuno shvatili najskrovitije misli stranog jezika.

U fonetskim osobinama grčkog i bugarskog jezika vide se iste razlike. Razlika proizlazi iz glasovnih predispozicija glasovnica. Grci ne mogu izgovarati nepčane glasove. Oni nemaju ni osjećaj za te glasove. Ni djeca grčkih roditelja, koji su sami već dugi niz godina živjeli u Bugarskoj ne mogu izgovarati riječi, u kojima se nalaze glasovi č,ž,š. Mjesto: šezdeset kozjih koža, oni će kazati: sezdeset kozjih koza. Oni će mjesto žaba izgovarati zaba. Sveta braća označavala su uvijek točno i ispravno nepčane glasove.

Zar bi oni mogli imati osjećaj za glasove, koji ne postoje kao zvukovna mogućnost u njihovoj fizičkoj i duhovnoj prirodi ?

Svi znamo da su sveta Braća pozvana u Rim pred svetog Oca, da mu se opravdaju za svoj rada. Pred njime su se branili svim žarom i najdubljom vjerom u svoj Slavensko-bugarski prijevod Božjih riječi.

Oni su obranili pravo na opstanak slavenskog jezika i slavenskog pisma, koje će poslužiti kao novi potporanj za ljudsku i slavensku kulturu. Opravdali su tvrdnju, da svaki narod i svako pleme smije pisati i moliti se na svome jeziku i razvijati pomoću svog materinskog jezika i pismom od Boga mu dane darove i pomoću njih ugraditi svoj dio u hram svjetske kulture i civilizacije. (Sofijski Stefan, Crkvene novine broj 22 od 1937 godine)

Dobar poznavalac staro-bugarske književnosti Mirko Genov kaže da je djelo solunske Braće prešlo okvir bugarske povijesti i razotkrilo se kao činjenica u kulturnoj povijesti cijele istočne Evrope.

Srbin Vladislav Savić kaže: Slavensko pismo postaje najsavršenije oružje bugarske narodne crkve u borbi protiv bizantijskog utjecaja.

Car Simeon shvativši opasnost bizantskog utjecaja unapređivao je forsirao je “Vlastitu bugarsku prosvjetu, htijući time položiti osnove bugarske kulture” (M.G. Popruženko, Kozma Presviter str. CCXCVII 1936 god.)

Ukrajinski profesor Sergei Efremov kaže: Bugarsko pismo (književni jezik) odigralo je ulogu u istočnoj Evropi, makar u manjem stupnju, kao što je odigrao latinski u zapadnoj Evropi.

Ni jedna zapadno evropejska zemlja nije dala tako brzo toliki broj prijevoda i samostalnih djela vjerskog, povijesnog i naučnog sadržaja.

Bugarski je narod ponosan, da mu Velike sinove sv. Kirila i Metodija svojataju njegovi susjedni narodi za sebe.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)