Sveti Kiril i Metodije: srpsko svojatanje slavenske baštine

Sveti Kiril i Metodije zauzimaju jedno od najvažnijih mjesta u povijesti slavenske pismenosti, crkvene kulture i oblikovanja identiteta slavenskih naroda. Njihovo djelo ne pripada samo jednome narodu, nego široj slavenskoj i europskoj kulturnoj baštini. Upravo zato problem nastaje onda kada se njihovo ime, njihovo pismo i njihova misija pokušavaju pretvoriti u isključivo nacionalno vlasništvo. Srpsko svojatanje Ćirila i Metodija nije samo pitanje povijesne netočnosti, nego i primjer kako se zajednička kulturna baština može koristiti za izgradnju nacionalnog mita.

Sveti Kiril i Metodije između povijesti i nacionalnog svojatanja

Europu su stoljećima oblikovala različita pisma, jezici i kulturni krugovi. Latinica je obilježila velik dio zapadne i srednje Europe, ćirilica velik dio istočne i jugoistočne Europe, a glagoljica je u hrvatskom prostoru ostavila trag koji se ne može izbrisati ni iz crkvene ni iz kulturne povijesti.

Na tim su pismima nastajala velika književna djela, teološki tekstovi, pravni spisi, znanstveni radovi i narodne knjige. Zato bi bilo pogrešno jedno pismo uzdizati tako da se drugo ponižava. Odricati se jednoga pisma značilo bi odricati se dijela europske kulture, dijela povijesti i dijela duhovne baštine slavenskih naroda.

Upravo zato pitanje svetih Ćirila i Metoda nije samo pitanje povijesti. To je pitanje odnosa prema istini. Kada se njihovo djelo pretvara u predmet nacionalnog prisvajanja, tada se znanost zamjenjuje mitom, a kultura političkom potrebom.

Tko su bili sveti Ćiril i Metod?

Sveti Ćiril i Metod, poznati kao slavenski apostoli, zauzimaju jedno od najvažnijih mjesta u povijesti slavenske pismenosti. Njihovo djelo otvorilo je prostor da se slavenski narodi Bogu mole, pišu, uče i stvaraju na jeziku koji razumiju.

Njihova misija nije bila običan crkveni zadatak. Ona je imala duboke kulturne posljedice. Prijevod svetih knjiga na slavenski jezik i stvaranje pisma za potrebe slavenskog bogoslužja značili su civilizacijski iskorak. Time je slavenskom jeziku priznato dostojanstvo jezika kulture, vjere i pismenosti.

U tom smislu Ćiril i Metod ne pripadaju samo jednom narodu. Njihovo djelo pripada cijelom slavenskom svijetu. No iz toga ne proizlazi pravo bilo kojega naroda da ih proglasi isključivo svojima i da pritom zanemari povijesne činjenice.

Problem nastaje kada se zajednička baština pretvara u nacionalno vlasništvo

Kao što se često događa s velikim ljudima i velikim povijesnim događajima, i svete Ćirila i Metoda mnogi su pokušavali prisvojiti. U različitim nacionalnim narativima oni se prikazuju kao “naši”, kao dokaz vlastite kulturne starine ili kao sredstvo političkog prestiža.

Takav pristup posebno je vidljiv u dijelu srpskih nacionalnih tumačenja, gdje se ćirilica često predstavlja gotovo isključivo kao srpsko pismo, a šira slavenska pismena baština pokušava se prikazati kao prirodni nastavak srpske kulturne povijesti.

To je povijesno neodrživo. Ćirilica nije nastala kao srpsko pismo. Ona je dio šire slavenske i bizantsko-slavenske kulturne povijesti. Njezin razvoj vezan je uz djelo Ćirila i Metoda, ali još više uz njihove učenike i književne škole koje su se razvile u južnoslavenskom prostoru, osobito u bugarskom kulturnom krugu.

Bugarska uloga u očuvanju slavenske pismenosti

Ako se govori o ranom razvoju slavenske pismenosti, bugarska uloga ne može se zaobići. Nakon progona učenika Ćirila i Metoda iz Moravske, dio njih nalazi utočište u Bugarskoj. Ondje se njihovo djelo ne gasi, nego dobiva novu snagu.

U Preslavu i Ohridu razvijaju se snažna književna središta. Ondje se prevode, prepisuju, oblikuju i šire tekstovi koji će imati golem utjecaj na cijeli slavenski Istok i Jugoistok. Bugarski kulturni prostor postaje jedno od ključnih mjesta iz kojih se slavenska pismenost širi dalje.

Zato nije pretjerano reći da su učenici Ćirila i Metoda u bugarskom okruženju sačuvali i razvili ono što je njihova moravska misija započela. Bez te bugarske faze teško bi se moglo govoriti o tako snažnom širenju slavenske književnosti, liturgije i pismenosti.

Vasil Aprilov i obrana bugarske kulturne baštine

Bugarski preporoditelj i učenjak Vasil Aprilov upozoravao je na pokušaje prisvajanja svetih Ćirila i Metoda. Njegova je misao bila jasna: tako veliko djelo nije moglo nastati bez dubokog poznavanja slavenskog jezika, njegove duše, glasova i unutarnje logike.

Aprilov je isticao da stvaranje pisma i prevođenje svetih knjiga nije tehnički posao. To nije puko prebacivanje riječi iz jednoga jezika u drugi. To je ulazak u samu strukturu jezika. Čovjek koji prevodi liturgijske i biblijske tekstove mora razumjeti ne samo riječi, nego i duh jezika na koji prevodi.

Njegov je zaključak bio da su sveta Braća morala iznimno dobro poznavati slavenski govor kojim su se služila. U bugarskoj se tradiciji zato njihovo djelo promatra kao temelj starobugarske, odnosno crkvenoslavenske pismenosti.

Ne mora se svaka Aprilovljeva tvrdnja prihvatiti bez rasprave, ali njegova je osnovna poruka važna: bugarsku ulogu u razvoju slavenske pismenosti ne može se izbrisati niti podrediti kasnijim nacionalnim mitovima.

Jezik, glasovi i pitanje podrijetla

Pojedini bugarski autori, među njima i Valerij Pogorelov, dokazivali su bugarsku bliskost svetih Ćirila i Metoda jezičnim argumentima. Prema tom tumačenju, u najstarijim slavenskim tekstovima vidljivi su oblici, rečenične konstrukcije i glasovne osobine koje ukazuju na duboko, gotovo materinsko poznavanje jezika.

Posebno se naglašavalo da su Ćiril i Metod znali točno označiti slavenske glasove koje grčki jezik nije poznavao. Glasovi poput č, ž i š nisu bili prirodni grčkom fonetskom sustavu. Zato su bugarski autori tvrdili da takvu preciznost nije mogao postići netko tko je slavenski jezik naučio samo površno ili naknadno.

To je zanimljiv argument, iako ga treba promatrati oprezno. Današnja povijesna znanost uglavnom upozorava da se pojmovi poput “Bugarin”, “Grk” ili “Srbin” u 9. stoljeću ne mogu jednostavno primjenjivati onako kako ih razumijemo danas. Srednjovjekovni identiteti nisu jednaki modernim nacionalnim identitetima.

Ipak, jedno ostaje neosporno: jezik kojim su se Ćiril i Metod služili bio je slavenski, blizak južnoslavenskom prostoru, a njihovo je djelo u bugarskom kulturnom krugu doživjelo snažan razvoj i povijesnu potvrdu.

Rim, papa i pravo naroda na vlastiti jezik

Sveti Ćiril i Metod morali su braniti svoje djelo i pred crkvenim autoritetima. Protivnici slavenskog bogoslužja smatrali su da se Bogu može služiti samo na “svetim jezicima” — latinskom, grčkom i hebrejskom. Takav stav značio je da se drugi narodi moraju duhovno i kulturno podrediti jezicima velikih tradicija.

Ćiril i Metod branili su drukčije načelo: svaki narod ima pravo moliti, pisati i razvijati svoje duhovne darove na vlastitom jeziku. To je bio revolucionaran iskorak. Slavenski jezik nije ostao jezik sela i svakodnevice, nego je postao jezik knjige, oltara i kulture.

U tome je veličina njihova djela. Oni nisu stvarali pismo da bi jedan narod vladao nad drugim. Stvarali su pismo da bi narod mogao razumjeti Božju riječ i razvijati vlastitu kulturu.

Sveti Kiril i Metodije, ćirilica i granice srpskog nacionalnog mita

Problem nije u tome što Srbi poštuju Ćirila i Metoda. Na to, kao slavenski narod i narod ćirilične tradicije, imaju potpuno pravo. Problem nastaje onda kada se poštovanje pretvara u prisvajanje.

Kada se ćirilica prikazuje kao isključivo srpsko pismo, prešućuje se njezina šira povijest. Prešućuje se bugarska uloga. Prešućuje se staroslavenski i crkvenoslavenski temelj. Prešućuje se činjenica da su ćirilicom pisali i Bugari, Rusi, Ukrajinci, Bjelorusi, Makedonci, Srbi i drugi narodi.

Ćirilica nije dokaz srpskog vlasništva nad slavenskom pismenošću. Ona je dokaz da je slavenski svijet imao duboke kulturne korijene, mnogo prije nego što su moderni nacionalni mitovi počeli preuzimati ono što im ne pripada isključivo.

Zato je važno razlikovati poštovanje od svojatanja. Poštovanje priznaje širinu baštine. Svojatanje je sužava, izobličuje i stavlja u službu nacionalne taštine.

Bugarska baština kao temelj šire slavenske kulture

Dobar poznavatelj starobugarske književnosti Mirko Genov isticao je da je djelo solunske Braće prešlo granice bugarske povijesti i postalo činjenica kulturne povijesti cijele istočne Europe.

U tome je bit. Bugarska uloga nije važna zato da bi se drugima nešto oduzelo, nego zato da se povijest postavi na pravo mjesto. U bugarskom kulturnom prostoru djelo Ćirila i Metoda dobilo je institucije, učenike, knjige, škole i državnu potporu. Ondje je pismenost postala organizirani kulturni projekt.

Ukrajinski profesor Sergej Efremov usporedio je ulogu bugarskog književnog jezika u istočnoj Europi s ulogom latinskog jezika na Zapadu. Ta usporedba dobro pokazuje razmjere utjecaja. Bugarska književna tradicija nije bila lokalna pojava, nego jedan od temelja šire slavenske kulture.

Kultura nije ratni plijen

Sveti Ćiril i Metod ne bi smjeli biti predmet nacionalnog nadmetanja. Njihovo djelo veće je od svake kasnije države, veće od svakog političkog mita i veće od svake propagande.

No upravo zato treba reagirati kada se njihova baština krivo prikazuje. Nije istina da ćirilica pripada samo Srbima. Nije istina da se slavenska pismenost može svesti na jednu nacionalnu povijest. Nije istina da kasniji narodi imaju pravo preuređivati prošlost prema vlastitim potrebama.

Bugarski narod s pravom može biti ponosan na svoju povijesnu ulogu u očuvanju i razvoju slavenske pismenosti. Srbi, kao i drugi slavenski narodi, imaju pravo čuvati dio te baštine koji je postao dio njihove kulture. Ali nitko nema pravo zajedničku slavensku baštinu pretvarati u isključivo nacionalno vlasništvo.

Zaključak: Sveti Kiril i Metodije kao zajednička slavenska baština

Sveti Ćiril i Metod ostavili su slavenskim narodima mnogo više od pisma. Ostavili su poruku da narod bez jezika, knjige i duhovne samostalnosti teško može sačuvati vlastito dostojanstvo.

Zato njihovo djelo treba promatrati s poštovanjem, ali i s povijesnom odgovornošću. Bugarska uloga u razvoju slavenske pismenosti mora biti priznata. Srpsko svojatanje mora biti odbačeno kada prelazi granicu povijesne istine. A zajednička slavenska baština mora ostati ono što u svojoj biti jest — prostor kulture, vjere i pismenosti, a ne poligon za nacionalne mitove.

Ćiril i Metod nisu stvorili pismo da bi jedan narod dokazivao svoju nadmoć nad drugim. Njihovo je djelo nastalo iz uvjerenja da svaki narod ima pravo govoriti, moliti i stvarati na jeziku koji razumije.

Upravo je zato njihova baština velika. I upravo je zato ne smije nitko prisvajati.