Dan antifašističke borbe – skrivena strana priče
Istina boli, ali bez nje nema ni Hrvatske ni Hrvata.
Dan antifašističke borbe 22. lipnja službeno slavimo kao dan kada je u šumi Brezovica kod Siska navodno osnovan „prvi partizanski odred u okupiranoj Europi“.
Tako barem kaže državna mitologija.
Ali ako malo dublje zagrebemo, vidimo da je taj datum i taj „odred“ savršen primjer kako se od poluistina i laži radi državna religija.
I kako se iza parole „antifašizam“ godinama skrivala nečija tuđa, a ne hrvatska istina.
Službeni narativ: Sisak, 22. lipnja 1941.
Prema današnjoj verziji povijesti, 22. lipnja 1941. u šumi Brezovica kod Siska osnovan je Prvi sisački partizanski odred.
Na temelju toga Hrvatska danas slavi Dan antifašističke borbe.
Problem je što za taj „slavni trenutak“:
- nema ozbiljnih dokumentarnih dokaza o stvarnom borbenom djelovanju tog dana
- znamo samo da je tog jutra Hitler napao Sovjetski Savez i prekinuo savez Berlin–Moskva
- skupina sisačkih komunista otišla je u šumu „na konzultacije“ – što sada slavimo kao početak oružanog ustanka
Drugim riječima, 22. lipnja 1941.:
- u Hrvatskoj nije vođena nikakva spektakularna bitka
- nije oslobođen nikakav grad
- nije formiran nikakav ozbiljan odred koji bi odmah krenuo u borbu
Ali zato se na tom tankom temelju podigla čitava konstrukcija:
„Hrvatska je imala snažan antifašistički pokret od samog početka, Hrvati su masovno ustali protiv fašizma, a današnji praznik je dokaz…“
Na lažima se ne bi smjela graditi historiografija, a još manje moderni identitet jedne države.
Ali upravo je to učinjeno.
Pravi ustanci 1941.: Vidovdan, Gacko, Srb i Drvar
Da bismo razumjeli zašto je priča o Sisku toliko problematična, moramo pogledati što se doista događalo 1941. na terenu.
Travanjski rat i raspad Jugoslavije
Nakon državnog udara 27. ožujka 1941. i kratkog travanjskog rata, Kraljevina Jugoslavija se raspala.
Njemačka, Italija i saveznici podijelili su teritorij:
- nastaje NDH
- Srbija ulazi pod njemačku okupaciju
- Crna Gora pod talijansku vlast
U novostvorenoj NDH napetosti između ustaškog režima i srpskog stanovništva naglo rastu.
Talijani to obilato koriste: srpske pobune im savršeno odgovaraju da oslabe Zagreb i prošire vlastitu zonu.
Vidovdanski ustanak u Gacku – 28. lipnja 1941.
28. lipnja 1941., na Vidovdan, u području Gacka u istočnoj Hercegovini, dolazi do pobune koju srpska strana zove Vidovdanski ustanak.
Jedan od prvih i najstrašnijih događaja:
- četničke snage pod vodstvom vojvode Radojice Perišića, pravoslavnog svećenika
- masakriraju stanovništvo u selu Autovac
- žrtve su prvenstveno muslimanske žene i djeca
To nije nikakav romantični „antifašizam“.
To je početak genocidne politike četničkog pokreta – etničko čišćenje terena za buduću Veliku Srbiju.
27. srpnja: ustanak u Srbu, Drvaru i okolnim krajevima
27. srpnja 1941. izbija ustanak u Srbu, Drvaru, Grahovu, Lici i zapadnoj Bosni.
Poslije je u socijalističkoj Jugoslaviji slavljen kao Dan ustanka naroda Hrvatske i Dan ustanka naroda BiH.
Na terenu:
- snažna prisutnost četničkih vođa (Mane Rokvić, Brane Bogunović, Miloš Torbica, Pajica Omčikus…)
- sudjeluju i komunistički kadrovi (Đoko Jovanić, Gojko Polovina, Stojan Matić)
No rezultat nije nikakva idilična antifašistička idila, nego:
- masovna ubojstva Hrvata i Muslimana
- paljenje sela
- bacanje ljudi u jame i rijeku Drinu
Ustanak koji se desetljećima slavio kao antifašistički, u stvarnosti je na brojnim mjestima bio četničko-partizanski zločin nad hrvatskim i muslimanskim civilima.
Ideološka pozadina: Velika Srbija i Jugoslavija
Ni Vidovdan ni 27. srpnja ne nastaju u praznom prostoru.
Iza svega stoji ideološka priprema.
- Valerijanski memorandum Srpske pravoslavne crkve
- spisi Stevana Moljevića o „homogenoj Srbiji“
- koncept Velike Srbije koji treba progutati:
- Bosnu i Hercegovinu
- velik dio Hrvatske
- dijelove drugih susjednih područja
Paralelno se gradi i komunistički projekt Jugoslavije.
Formalno nadnacionalan, „bratstvo i jedinstvo“, ali u praksi:
- Jugoslavija funkcionira kao velikosrpski okvir
- Srbi su „narod–žrtva i narod–osloboditelj“
- Hrvati su „narod–krivac“ i „narod–zločinac“
Ista logika probija i 1991.:
- plan Virovitica–Karlovac–Karlobag
- etničko čišćenje 70 % BiH i trećine Hrvatske
- sve pod starom parolom:
„mi se samo branimo od ustaša“
Zaboravljeni 22. lipnja: Radović i Vrgorska krajina
Ako već kao država slavimo 22. lipnja, pogledajmo što se taj dan stvarno dogodilo u Hrvatskoj – a ne u partijskim legendama.
Prva partizanska skupina na Radoviću
22. lipnja 1941. na planini Radović, u blizini sela Tolići na području Vrgorske krajine,
osnovana je prva partizanska skupina na tom području.
Na njenom čelu bili su:
- Jozo Martinac, tajnik Općinskog komiteta KPH Vrgorac
- Drinko Tolić, predratni komunist i krojač po struci
Skupina je nastala kao odgovor na talijansku okupaciju.
Ovdje se ne radi o šetnji po šumi i „konzultacijama“, nego o stvarnom pokušaju organiziranja otpora.
I što je učinila službena jugoslavenska historiografija?
- Radović je gurnut u zapećak
- cijela priča o prvoj vrgorskoj skupini zamijenjena je mitom o Sisku
- jer se u Vrgorcu već 1942. događa nešto što nikako ne odgovara slici „čistog antifašizma“
Ljeto 1942. u Vrgorcu: prvo partizani, pa četnici
Od biokovskih vodova do bataljuna „Josip Jurčević“
- 26. siječnja 1942. formiraju se tri partizanska voda na Biokovu
- 13. ožujka 1942. nastaje prva biokovska četa
- 6. lipnja 1942. ta formacija prerasta u bataljun „Josip Jurčević“
Ubrzo dolazi dan koji će se u Vrgorcu pamtiti po krvi.
15. lipnja 1942.: partizansko smaknuće 32 Hrvata
15. lipnja 1942. bataljun „Josip Jurčević“, s oko 350 boraca, napada Vrgorac.
- talijanske vojske u gradu nema
- malobrojna oružnička posada brzo je savladana
I tada počinje ono o čemu se u Jugoslaviji nije smjelo govoriti.
Partizani:
- odvode ugledne Vrgorčane na lokalitet Žbare
- među žrtvama je i deset žena
- 32 osobe su strijeljane
- jedini preživjeli, Mate Jerkušić, spašen je tako što ga je grobar Filip Roglić sakrio u lijes
Osim masovnog ubojstva:
- spaljena su dva objekta
- uništene porezne knjige
- opljačkane trgovine
- oteto je na tisuće kilograma šećera, brašna i kukuruza
Podignut je spomenik žrtvama.
Partizani su ga srušili 1944.
A najveća perverzija:
- godine 15. lipnja, dan masovne egzekucije 32 Vrgorčana, proglašen je Danom općine.
Zločin je pod tepihom, a datum zločina postaje „dan grada“.
Kolovoz 1942.: hercegovački četnici nadopunjuju krvavu sliku
Dva mjeseca poslije, u kolovozu 1942., stižu hercegovački četnici Petra Baćovića, u suradnji s Talijanima.
Rezultat:
- spaljene kuće, crkve i staje
- ubijene trudnice, starci i djeca
- zaklana tri katolička svećenika:
- fra Ladislav Ivanković (kozički župnik)
- don Ivan Čondić (rašćanski župnik)
- don Josip Braenović (župnik Župe Biokovske)
Kasnije četničko i partizansko nasilje nastavlja istu liniju:
- 4. studenoga 1944. u Kozici partizani ubijaju
- fra Dominka Šulentu
- fra Franu Borića
- don Niku Delića
- don Marka Devčića
Strijeljani su bez ikakvog suđenja.
Njihova imena danas stoje na ploči na groblju u Kozici:
„Dođite i vidite okrunjene mučenike“.
Godine 2007.–2008. otkrivene su nove masovne grobnice:
- ostaci fra Maksimilijana Jurčića i još žrtava iz Ljubuškog
- procjena: 30–40 ubijenih civila
- partizani su ih povukli kao živi štit, a zatim pobili kod vrgoračkog groblja
Za Vrgorac se može reći ovo:
„Prve i najveće zločine nad Hrvatima počinili su partizani Hrvati i četnici Srbi već u ljeto 1942.“
O tome se šutjelo desetljećima.
Šutnja Jugoslavije i prebačena krivnja
Zašto se o ovim zločinima šutjelo, a često ih se čak i pripisivalo ustašama?
Odgovor je prilično jednostavan:
- Jugoslavija, i prva i druga, bila je velikosrpska konstrukcija
- Hrvati su morali biti kolektivni zločinci
- Srbi su morali biti kolektivne žrtve i osloboditelji
Zato:
- broj srpskih žrtava u Jasenovcu napuhuje se do 700.000
- o hrvatskim žrtvama u Kočevskom Rogu, Maclju, Teznom, na Drini – šuti se
- groblja pripadnika NDH se preoravaju, tijela se bacaju u jame
- četnički pokolji nad Hrvatima i Muslimanima postaju tabu tema
I najvažnije:
Čak i kad su žrtve četničkog pokolja bili Hrvati, propaganda je tražila način da opet budu krivi – Hrvati.
Na taj se način stvara narod s krivnjom u genetici.
A narod kojem stalno govoriš da je kriv – lako je držati u podređenom položaju.
Dan antifašističke borbe danas – što zapravo obilježavamo?
Službeno, 22. lipnja slavimo:
- „početak organiziranog otpora fašizmu“
- „prvi partizanski odred u okupiranoj Europi“
- dokaz da su Hrvati „od početka bili na pravoj strani povijesti“
U stvarnosti, ovakav način obilježavanja:
- ignores i briše zločine počinjene pod crvenom zvijezdom
- prešućuje četničko-partizanske pobune koje su Hrvate i Muslimane koštale tisuća života
- ne priznaje da su mnogi Hrvati u partizanima nesvjesno radili za novu Jugoslaviju, u kojoj će opet završiti kao građani drugog reda
Nasljeđe tog iskrivljenog antifašizma osjeća se i danas:
- mladi naraštaji uče o antifašizmu kao o nečemu čistom i svetom
- hrvatski branitelji iz 1991. sve se češće omalovažavaju i relativiziraju
- ne priznaje se činjenica da su 1991.–1995. Hrvati ratovali upravo protiv istih ideja koje su 1941. skrivene iza partizanskih i četničkih zastava
Zaključak: bez istine nema ni antifašizma ni Hrvatske
Dan antifašističke borbe mogao bi biti pravi dan sjećanja:
- na sve žrtve totalitarizama
- na Hrvate ubijene od ustaša, četnika i partizana
- na sve koji su bili prevareni lažnim obećanjima „bratstva i jedinstva“
Umjesto toga, on je i dalje uglavnom dan političke manipulacije i lažnog moraliziranja onih koji su šutjeli o Vrgorcu, Radoviću, Drini i svim drugim stratištima.
Ne radi se o tome da Hrvati nemaju za što tražiti oprost – imaju.
Ali bez pune istine, bez priznanja svih žrtava i svih zločinaca, antifašizam ostaje ono što je često bio u praksi:
paravan za nečije tuđe interese i tuđu državu na hrvatskim kostima.
Jednog dana svi ćemo stati pred Boga i položiti račune.
Tada neće vrijediti ni partijska iskaznica, ni antifašistička spomenica, ni generalska mirovina.
Možda još ima vremena da se nešto ispravi:
- da se prizna istina o Radoviću i Vrgorcu
- da se imenuju partizanski i četnički zločini
- da se Dan antifašističke borbe pretvori u dan istinske, a ne selektivne memorije
Jer:
HRVATSKA VEĆ DUGO NIJE DRŽAVA HRVATA,
ali HRVATSKA BEZ HRVATA – to više nije Hrvatska.
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
Upozorenje: Sadržaj sa potresnim slikama ubijenih
Pogledajte kako je sve krenulo dok se je stvarala Hrvatska država, kliknite na plavi link.
About the Author
Veliko hvala za napisano i objavljeno, Ivane prijatelju / moj zagovor glasi – Istinom i Pravdom protiv Lažnje i Mržnje / pozdrav iz Osijeka@Nepokorenog grada na Dravi & Bog i Hrvati (BiH)
Hvala prijatelju na riječima potpore.
Što reći izim kako su ti tzv. Srbi učenici u to vrieme bili jednostavno preglupi i nesposobni, kao i danas, (u)činiti što su činili i čine! Ti je jedan drugi narod, posijani k’o kukolj po žitu koji je to uredno činio i čini s da se za njega nezna, a još manje smije znati. Nu. IstinaBog samo nas istina iz toga može izvući. Nadam se da još imamo vremena za to!
Tolike žrtve , patnje i zločini učinjeni nad Hrvatima od strane partizana i četnika ..tolika medijska i politička blokada ako tako mogu nazvati ..prešućivanjem i sva ta zla pripisivana ustašama i nadimak Hrvati zločinci ..n današnjim skupovima ..u Sisku Ika Baniček se usudi da obilježavanje na Bleiburgu je bal vampira ..ništa drugo nego komunističko zlo ..kojeg se treba za svagda skinuti sa leđa hrvatskog naroda ..hvala vam Ivane na još jednom poučnom i tako bolnom štivu ..