Zašto se Židovi i danas pitaju o Isusu, i tko je živio u Palestini prije tisućljeća?
Povijest Bliskog istoka prožeta je slojevima civilizacija, religija i naroda čije se sudbine prepliću tisućljećima. U središtu te složene tapiserije stoji figura Abrahama, praoca koji je promijenio tijek duhovne povijesti i čije se naslijeđe i danas osjeća diljem svijeta. No, tko je zapravo živio u “Palestini” prije nego što su na scenu stupili narodi koje danas poznajemo? I kako je moguće da se Isus, figura centralna za milijarde ljudi, i dalje tumači toliko različito među onima koji dijele Abrahamsko naslijeđe? Zaronimo u skrivene slojeve povijesti i teologije kako bismo razotkrili ove enigme.
Abraham: Praotac Triju Svjetova i Korijen Monoteizma
Gotovo četiri tisućljeća unatrag, negdje u Mezopotamiji, živio je čovjek po imenu Abram. Prema biblijskom izvještaju, Abram je dobio božanski poziv da napusti svoju domovinu i ode u nepoznatu zemlju Kanaan. Uz obećanje da će od njega poteći velik narod i da će kroz njega biti blagoslovljeni svi narodi na zemlji. To je bila prekretnica. U svijetu gdje je politeizam – vjerovanje u mnoštvo bogova i božanstava – bio norma. Abram je počeo štovati samo jednog Boga, stvoritelja neba i zemlje. Taj Bog mu je promijenio ime u Abraham, što znači “otac mnogih naroda”.
Upravo je taj Abraham temeljni stup triju najvećih monoteističkih religija:
- Židovstvo (judaizam) ga smatra prvim patrijarhom i ocem izraelskog naroda, kroz njegovog sina Izaka.
- Kršćanstvo ga vidi kao “oca vjere”, ne samo za Židove već za sve koji vjeruju u Boga, naglašavajući ispunjenje Božjeg obećanja kroz Isusa Krista.
- Islam ga štuje kao Ibrahima, jednog od najvećih proroka i Božjeg prijatelja, praoca Arapa preko njegova sina Jišmaela, koji je s Ibrahimom sagradio svetu Kabu u Meki.
Abrahamovo putovanje označilo je početak nove ere, ere monoteističke vjere koja će oblikovati civilizacije.
Palestina prije Izraela: Zemlja Kanaana i Zagonetni Filistejci
Prije nego što su Izraelci, Abrahamovi potomci, stupili na scenu kao dominantan narod, zemlja koja se danas često naziva Palestina bila je poznata kao Kanaan. Ovo je bilo područje bogato raznim narodima i plemenima, svako sa svojim bogovima, kulturama i načinima života. Među njima su bili Kanaanci, Amorejci, Jebusejci, Hetiti i mnogi drugi.
Oko 1200. godine prije Krista, na obalnim područjima između današnje Gaze i Jaffe, pojavio se narod poznat kao Filistejci. Vjeruje se da su bili dio “Naroda s mora”, migranata s Egejskog mora, koji su uzrokovali velika previranja diljem istočnog Mediterana. Upravo iz imena Filistejci potječe kasniji naziv Palestina, koji su rimski osvajači nametnuli regiji u 2. stoljeću poslije Krista kako bi izbrisali židovski identitet zemlje nakon neuspjelih židovskih pobuna.
Važno je razjasniti: Iako geografsko ime “Palestina” vuče korijene iz imena Filistejaca, moderni Palestinci nisu izravni potomci drevnih Filistejaca. Današnji Palestinci su pretežno arapskog podrijetla, a njihova je povijest složeni mozaik tisućljeća arapske, rimske, bizantske, osmanske i drugih kultura i naroda koji su naseljavali to područje.
Abraham Božji Izbor: Zašto se Bog Obratio Baš Abrahamu?
Često se postavlja pitanje: Ako je Bog sveprisutan i svemoguć, zašto se obratio baš Abrahamu, a ne nekom drugom narodu ili vođi u politeističkom svijetu prije četiri tisućljeća? Biblija nam ne daje izravno objašnjenje za ovaj “povlašteni” izbor. Međutim, možemo razmotriti nekoliko teoloških perspektiva:
- Božja suverenost: U teologiji, Božji izbor se često tumači kao akt suverenosti i milosti. Bog djeluje po svojoj volji i planu, koji nije uvijek ograničen ljudskim zaslugama. Abraham nije “zaslužio” poziv, već ga je primio kao nezasluženi dar.
- Abrahamova poslušnost: Iako izbor nije bio zbog zasluga, Abrahamov je odgovor bio ključan. Kada ga je Bog pozvao da napusti sve i krene u nepoznato, Abraham je poslušao i pokazao iznimnu vjeru. Ta spremnost na povjerenje u nevidljivog Boga, u kulturi ispunjenoj idolopoklonstvom, bila je izuzetna.
- Novi početak: Abrahamov poziv može se shvatiti kao Božji novi početak s čovječanstvom. Nakon što su prethodni pokušaji općeg prosvjetljenja završavali u moralnom propadanju (poput priče o Kuli babilonskoj), Bog je odlučio raditi kroz jednog čovjeka i njegovu obitelj kako bi stvorio narod koji će biti svjetlo monoteizma u svijetu. Cilj je bio da se kroz Abrahama blagoslove “svi narodi na zemlji”.
Isus i Židovi: Očekivanje Mesije i Prekretnica Vjere
Mnogo stoljeća nakon Abrahama, u 1. stoljeću poslije Krista, na scenu stupa Isus iz Nazareta. Isus je bio Židov, i njegovo djelovanje bilo je ukorijenjeno u židovskoj tradiciji i očekivanjima. Međutim, upravo su ta očekivanja dovela do najveće podjele u povijesti abrahamskih religija.
Glavni razlozi zašto većina Židova ni danas ne prihvaća Isusa kao Mesiju leže u različitom razumijevanju mesijanske uloge:
- Židovsko shvaćanje Mesije: Tradicionalno židovsko vjerovanje očekuje Mesiju kao ljudskog vođu iz Davidove loze. On će biti moćan kralj koji će ujediniti židovski narod, vratiti ih u Izrael, obnoviti Hram u Jeruzalemu, i uspostaviti univerzalno doba mira i pravde na Zemlji. On će donijeti političku i duhovnu slobodu.
- Isusov život i djelovanje: Isusov život se nije uklapao u ta očekivanja. Nije bio politički revolucionar niti vojni zapovjednik. Njegovo “kraljevstvo” nije bilo od ovoga svijeta, a njegovo naučavanje često je naglašavalo unutarnju, duhovnu transformaciju. Nije zbacio Rimljane niti obnovio Hram u materijalnom smislu.
- Božanska narav: Za Židove, strogi monoteizam (vjerovanje u jednog, nedjeljivog Boga) je temelj vjere. Koncept Isusa kao Sina Božjeg, dijela Presvetog Trojstva, ili Mesije koji je ujedno i sam Bog, potpuno je protivan tom shvaćanju i smatra se blasfemijom.
Raspeće: Odgovornost, Plan Spasenja i Ljudska Sloboda
Pitanje o Isusovoj smrti i ulozi Židova u njoj jedno je od najkontroverznijih i najtragičnijih u povijesti, dovodeći do stoljeća progona Židova pod lažnom optužbom za “bogoubojstvo”. No, stvari su mnogo kompleksnije:
- Rimska odgovornost: Isus je pogubljen kaznom raspeća, isključivo rimskom metodom za pobunjenike i teške zločince. Poncije Pilat, rimski prokurator, imao je konačnu riječ i naredio je Isusovo pogubljenje. Bez rimske vlasti, do raspeća ne bi došlo.
- Uloga židovskih vlasti: Dio židovskih vjerskih vođa u Jeruzalemu bio je protiv Isusa. Optužili su ga za bogohuljenje i političko podrivanje, vršeći pritisak na Pilata. Međutim, oni nisu predstavljali čitav židovski narod, niti su imali ovlasti provesti smrtnu kaznu.
- Kršćanska teološka perspektiva: Iz kršćanskog gledišta, Isusova smrt nije bila slučajna “izdaja” ili neuspjeh, već kulminacija Božjeg plana spasenja. Isus je, vjeruju kršćani, dobrovoljno prihvatio križ kako bi otkupio čovječanstvo od grijeha. Njegova žrtva je akt božanske ljubavi.
- Univerzalna odgovornost: Moderna kršćanska teologija naglašava da su svi ljudi, zbog svojih grijeha, na neki način “odgovorni” za Isusovu smrt, jer je on umro za grijehe cijelog svijeta. Optuživanje isključivo židovskog naroda povijesno je netočno i teološki neprihvatljivo.
Kršćanstvo na Sceni: Od Male Sekte do Svjetske Religije
Isusovi prvi sljedbenici bili su Židovi, a kršćanstvo je započelo kao židovska sekta. Međutim, nakon Isusove smrti i uskrsnuća, i uz djelovanje apostola poput Pavla, kršćanstvo se počelo širiti i izvan židovskih krugova.
- Rani izazovi i progoni: U prvim stoljećima, kršćani su bili manjina i često proganjani od strane Rimskog Carstva.
- Car Konstantin i Milanski edikt (313. n.e.): Prekretnica je došla s rimskim carem Konstantinom, koji je izdao Milanski edikt, dajući kršćanima slobodu vjeroispovijesti.
- Državna religija (380. n.e.): Kasnije, car Teodozije I. proglasio je kršćanstvo državnom religijom Rimskog Carstva, što je dovelo do njegovog masovnog širenja.
- Raskoli i denominacije: Kroz stoljeća, kršćanstvo se razvijalo i doživljavalo podjele (poput Velikog raskola 1054. godine na katoličanstvo i pravoslavlje, te Reformacije u 16. stoljeću koja je dovela do protestantizma). Danas je kršćanstvo, promatrano kao cjelina, najveća svjetska religija po broju sljedbenika, zahvaljujući stoljećima misionarenja i kulturnog utjecaja. Katolička crkva je najveća pojedinačna kršćanska denominacija.
Zaključak: Stalna Pitanja i Važnost Razumijevanja
Putovanje od Abrahama do Isusa i dalje otkriva složenu isprepletenost povijesti, teologije i sudbina naroda. Razumijevanje zašto Židovi i dalje čekaju Mesiju, tko je živio u Palestini prije tisućljeća, i kako su se religije razvijale, ključno je za dešifriranje današnjih geopolitičkih i kulturnih dinamika. Nema jednostavnih odgovora, ali otvoren um i spremnost na istraživanje “skrivene povijesti” omogućuju nam dublje razumijevanje svijeta u kojem živimo i naslijeđa koje dijelimo, bez obzira na naše osobne vjeroispovijesti.
Iza svakog slova: Ivan Vohrić
About the Author
