U petak uoči židovskog blagdana Pashe, Isus iz Nazareta osuđen je na smrt razapinjanjem. Prema Novom zavjetu, rođen je u judejskom gradu Betlehemu u Palestini, za vladavine rimskog cara Augusta i judejskog kralja Heroda. Njegovu je osudu na najokrutniju i najsramotniju smrtnu kaznu donijela rimska politička vlast, predstavljena Poncijem Pilatom. Međutim, ključnu ulogu u toj osudi odigrali su predstavnici židovske religiozne vlasti: Veliki svećenik, svećeničke starješine, članovi Sinedrija i visoki hramski službenici. Oni su Isusa predali tadašnjoj političkoj vlasti, tražeći njegovo smaknuće.
Razapinjanje je bilo javni, gotovo spektakularan čin, često izvođen na lako dostupnim i vidljivim mjestima poput raskrižja, uzvisina ili amfiteatara. Cilj je bio jasan: demonstrirati snagu rimske vlasti i zastrašiti “neposlušne” podložnike. Smatra se da je to bila jedna od najefikasnijih kazni kojom je Rim držao kolonijalne narode u pokornosti. Židovski zakon je poznavao nešto slično – osuđenik na smrt zbog idolopoklonstva ili bogohuljenja bio je “obješen o stablo” (usp. Pnz 21,22-23), ali je morao biti pokopan istog dana, jer je “obješeni prokletstvo Božje” (Pnz 21, 23b).
U slučaju Isusa iz Nazareta, Židova i podložnika židovskog Zakona, ali i podložnika Rimskog Carstva, imamo “dvostruku sramotu”: za Rimsku vlast, umro je kao “politički pobunjenik”, dok je za židovsko javno mnijenje bio “proklet od Boga”.
Konflikt i Poruka Novoga Kraljevstva
Evanđelja detaljno izvješćuju o Isusovu dolasku i boravku u Jeruzalemu prije osude i smrti. Došao je proslaviti Pashu u Svetom gradu. No njegovo ponašanje i propovijedanje već su mu stvorili neprijatelje, posebice među farizejima i herodovcima u Galileji (usp. Mk 3, 6). Isus je bio svjestan rizika dolaska u Jeruzalem, poznajući starozavjetne priče o prorocima koje su progonili i ubijali (usp. Mt 23, 37; Lk 13, 34). Njegov posljednji boravak u Jeruzalemu trajao je kratko, a javno djelovanje odvijalo se uglavnom u Hramu i oko njega.
Kada je Isus izjavio: “Dom će se moj zvati Dom molitve za sve narode” (Mk 11, 17a), to nikako nije odgovaralo tadašnjoj židovskoj eliti.
Ova scena “čišćenja” Hrama često se tumači kao simbolično rušenje institucije Hrama. U Hramu se odvijala trgovina, mijenjao novac i naplaćivao hramski porez, što je omogućavalo hodočasnicima kupovinu žrtvenih životinja. Isusova gesta ukazivala je na to da dokida kultne žrtve i da takvi poslovi više nisu potrebni. Ako Hram gubi svoju liturgijsko-žrtvenu ulogu, koju mu je židovska religija dodijelila. Onda ne služi više ni svrsi materijalne koristi koju su od njega izvlačili. Ovo tumačenje nije bez temelja i slaže se s Isusovim riječima o “razaranju Hrama”. I njegovim nekonvencionalnim ponašanjem prema religioznim institucijama.
Isus je svojom demonstrativnom gestom navijestio kraj staroga Hrama. Hramskog kulta i institucije, te početak nečega novoga – posredovanja između Boga i ljudi. Što je bilo neprihvatljivo svećenstvu koje je u svemu vidjelo prvenstveno materijalnu korist. Njegovo djelovanje u Hramu izazvalo je saduceje i hramske svećenike koji su nastojali zadržati ekonomsku sigurnost i moć. Tako je “prorok iz Galileje” postao ozbiljan protivnik svećeničko-saducejskom krugu, koji je želio pronaći način da ga ukloni. Njihov plan je, nažalost, pronašao neočekivanu pomoć u Judi, jednom od Dvanaestorice.
Isusova smrt nije bila prirodna niti slučajna. Već je rezultat reakcije njegovih suvremenika na Isusove akcije tijekom javnog propovijedanja i djelovanja.
Isus se predstavljao kao donositelj Očeva kraljevstva, kao apsolutni i jedini posrednik toga Kraljevstva. Njegovo naviještanje Božjeg kraljevstva i milosrđa dovelo ga je u sukob s “čuvarima židovskog Zakona i religioznog reda”. Odnosno s dominantnim načinom shvaćanja Zakona. Taj je konflikt pružio motive “čuvarima židovskog Zakona” da odbace Isusa i proglase ga “bogohuliteljem”.
Isus je svojim riječima i djelima išao ususret mnogim sunarodnjacima, ispunjavajući njihove težnje i nade. Židovima je njihov Zakon bio riječ Božja, a Isus je želio “pročistiti” Zakon. Dati mu “dušu” i dokinuti propise koji nisu u skladu s Božjom voljom niti s čovjekovim dostojanstvom.
Relativizirao je neke zakonske propise (o suboti, postu, predajama). I družio se s osobama koje je, prema tumačenju “čuvara Zakona”, trebalo izbjegavati. Time je Isus legalistički mentalitet prikazivao previše krutim. Navješćujući Boga koji manifestira milost i ljubav prema svim ljudima, posebice slabima, odbačenima i grešnima. Iznad svakog zakona i propisa Isus je stavljao Božju ljubav. Ljubav prema Bogu i prema bližnjemu, tumačeći to s autoritetom koji nadilazi onaj Mojsijev. U očima “čuvara Zakona”, Isus je tako “relativizirao” Toru – jednu od najsvetijih institucija židovstva.
Lekcije Isusove Smrti za Suvremeni Svijet
Iako su ga židovske religijske vlasti (farizeji, saduceji, Sinedrij, Veliki svećenik) smatrale bogohuliteljem, Isus nije kamenovan, već razapet na križ od strane Rimljana. To se dogodilo jer su ga uspjeli prikazati kao političkog neprijatelja Rima. U povijesti se, od Isusovog vremena do danas, mogu prepoznati primjeri kako određene političke i religijske frakcije, vođene vlastitim interesima i shvaćanjima, mogu manipulirati percepcijama i okolnostima kako bi ostvarile svoje ciljeve. Isusov slučaj, gdje su ga rimske vlasti razaple zbog političkih optužbi koje su iznijele židovske religijske elite tog vremena, služi kao podsjetnik na tu dinamiku.
Kao što su Isusa Nazarećanina političke optužbe dovele do osude. Tako i danas svjedočimo pokušajima da se jedan narod, palestinski, dehumanizira i prikaže isključivo kao teroristička prijetnja. Kako bi se opravdale određene vojne i političke akcije. To je strategija koja zanemaruje ljudsku patnju i uništavanje života, domova i nade, a koja, suprotno Božjim zapovijedima i međunarodnom pravu. Vodi u daljnju eskalaciju. Posebice u Gazi, gdje su uništeni domovi i životi. Svjedočimo razmjerima razaranja koji su neprihvatljivi po svim konvencijama ratovanja i osnovnim ljudskim načelima.
Kršćanska Odgovornost i Poziv na Mir
Ispovijest vjere u Isusa Krista – preko Isusa Nazarećanina razapetoga – daje kršćanskoj zajednici i vjerniku pojedincu nadahnuće ne samo za javno ispovijedanje vjere i pobožnosti, nego i za vlastito javno, društveno, kulturalno i političko zauzimanje u svom povijesnom okružju. Takvo zauzimanje odnosi se prije svega na kritički stav kojega kršćani trebaju imati u odnosu na državu, na društvo i na samu Crkvu. Na taj način kršćani, odnosno kršćanska zajednica postaje “kritički korektiv” koji će uvijek biti spreman, u ime Boga, dizati glas protiv onih pojedinaca i protiv onih institucija koje svojim djelovanjem grade svijet ne samo bez Boga, nego i svijet “bez ljudskog lica”. Isusovo učenje o ljubavi prema bližnjemu i praštanju, kao i njegovo kritičko djelovanje prema moćnicima njegova vremena, poziva nas kršćane da se aktivno zauzimamo za mir i pravdu, prepoznajući da su svi ljudi stvoreni na sliku Božju.
Mi kršćani vjerujemo u Isusa Krista, Sina Božjega, spasitelja i otkupitelja roda ljudskoga.
Isus je za nas Sin Boga živoga i otkupitelj, dok ga judaizam odbacuje kao Boga ili Mesiju, smatrajući da je posljednji prorok bio Malahija. Zanimljivo je da u islamu, Isus (Isa ibn Maryam) jest jedan od Božjih najvoljenijih i najvažnijih proroka, donositelja božanskih svetih knjiga, čudotvoraca i mesija, iako muslimani ne dijele kršćansko vjerovanje u raspeće i Isusovu božansku prirodu. Muslimani vjeruju da Isus nije ni ubijen ni razapet, već se živ uznio na nebo, te da će se vratiti na zemlju.
Mahatma Gandhi, indijski vođa, Isusa je smatrao jednim od svojih učitelja i inspiracijom za nenasilan otpor, izjavivši: “Volim vašeg Krista, ne volim vaše kršćane. Vaši kršćani su tako različiti vašem Kristu”. Jesmo li?
Kao što Mahatma Gandhi poručuje, autentičnost vjere očituje se u djelima. Biti kršćanin znači zauzimati se za pravdu, mir i dostojanstvo svakog čovjeka, posebice onih koji su ugnjetavani. To je poziv da se suprotstavimo nasilju i mržnji, bez obzira na njihovo porijeklo, i da ne budemo nijemi promatrači patnje. U tom duhu, kao hrvatski građanin i vjernik, jasno izražavam svoju zabrinutost i neslaganje s politikama koje dovode do patnje nedužnih, te pozivam na hitan prekid sukoba i uspostavu pravednog mira za sve narode.
Iza svake riječi: Ivan Vohrić
About the Author
