U svijetu koji se diči napretkom, globalnom povezanošću i proklamiranim ljudskim pravima, ponovno se suočavamo s ogoljenom istinom: “Sila Boga ne pita“. Niti pita narode, njihove želje za mirom, njihove vjere ili običaje. Bliski istok, kolijevka civilizacije i triju velikih monoteističkih religija, stoljećima je proklet vlastitim bogatstvom – prirodnim resursima bez kojih moderna globalna ekonomija ne može opstati. U tom vrtlogu, svjedoci smo nepravdi, uvlačenja u ratove i osjećaja nemoći pred igrama moćnika koje prijete da cijeli svijet gurnu u provaliju.
Irak, Sirija, Iran: Ista Priča, Novi Epizoda
Prisjetimo se Iraka. Nekada stabilna država, srušena je pod izlikom oružja za masovno uništenje – izlike koja se pokazala lažnom, a iza koje su stajali dublji geostrateški i ekonomski interesi. Rezultat? Stotine tisuća mrtvih, milijuni raseljenih, uništena zemlja i stvaranje vlažnog tla za ekstremizam. Jesu li se ikada odgovorni suočili s pravdom? Nisu. Međunarodni sudovi, čini se, postoje samo za one slabije, za one bez atomske bombe i prava veta u Vijeću sigurnosti UN-a.
Sirija, nekadašnja turistička destinacija, pretvorena je u ruševine. Građanski rat, potpomognut vanjskim intervencijama i interesima, odnio je nebrojene živote, raselio pola stanovništva i stvorio humanitarnu katastrofu epskih razmjera. Je li ikoga briga za mir i živote običnih ljudi dok se bore za teritorij, resurse i utjecaj?
A sada, Iran. Svjedočimo opasnoj eskalaciji, gdje Sjedinjene Američke Države izravno napadaju suverenu zemlju pod krinkom “nuklearne prijetnje”. Je li to doista samo o nuklearnom oružju? Ili je to još jedan čin u dugotrajnoj drami kontrole nafte, destabilizacije konkurenta (Kine) i ponovnog uspostavljanja dominacije u regiji?
Prokletstvo Bogatstva i Licemjerje Moći
Bliski istok je, čini se, osuđen zbog svog podzemnog blaga. Nafta je postala krvotok globalne ekonomije, a kontrola nad njom jamči moć i prosperitet. Zbog te nafte, tuđi narodi i njihovi životi postaju samo figure na geostrateškoj šahovskoj ploči. Bez obzira na to jesu li im vjere iste ili različite, cilj je jasan – resursi i moć. A onda se pitamo, je li to nastavak nekadašnjih križarskih ratova, samo preobučen u modernu borbu za ekonomsku i borbenu moć, a ne za širenje vjere? Ako se pozivamo na kršćanstvo, na Božje zapovijedi o miru i ljubavi, kako možemo mirno promatrati patnju, nepravdu i krvoproliće? Kako možemo prihvatiti da u naše ime netko drugi odlučuje što je najbolje za udaljene narode, po kojim će pravima živjeti i kako će trošiti vlastite resurse?
Naša Odgovornost: Buđenje Savjesti
Jesmo li mi relevantni drugima “popovati”? Nismo, ako to činimo s pozicije sile i interesa. Ali jesmo relevantni ako se dignemo i dignemo svoj glas za mir, za pravdu, za poštivanje svakog ljudskog bića, bez obzira na vjeru, boju kože ili naciju.
Kako možemo utjecati na svoje vlade, na svoje države u očuvanju mira? Teško je, ali nismo nemoćni.
- Informirajmo se kritički: Ne prihvaćajmo jednostavne narative. Propitujmo, tražimo dublje motive, sjećajmo se povijesti.
- Podignimo svoj glas: Izražavajmo svoje neslaganje s politikama koje vode u rat. Pišimo, prosvjedujmo, zahtijevajmo odgovornost.
- Podržavajmo mirnodopske inicijative: Gradimo mostove razumijevanja među kulturama i vjerama, umjesto zidova straha i mržnje.
- Preispitajmo sebe: Kakvi smo ljudi? Jesmo li slijepi na patnju drugih dok uživamo u blagodatima globalne ekonomije koja se možda napaja tuđom krvlju? Živimo li doista prema moralnim načelima koja proklamiramo, ili smo postali samo kotačići u sustavu koji gazi sve pred sobom radi profita i moći?
Ako sila Boga ne pita, tada mi, ljudi, moramo postaviti to pitanje. Moramo podsjetiti svoje vođe da su izabrani da služe narodu, a ne da nas uvlače u sukobe koji služe interesima malobrojnih. Budućnost svijeta ovisi o tome hoćemo li šutjeti ili ćemo se usuditi glasno zahtijevati mir, pravdu i poštivanje života. Jer u konačnici, naše ljudstvo se mjeri ne po moći koju posjedujemo, već po suosjećanju koje pokazujemo.
Iza svakog slova: Ivan Vohrić
About the Author
