Pozadina, izvori i ciljevi – protuhrvatske odmetničke djelatnosti
„Siva knjiga“ polazi od teze da su Bosna i Hercegovina kroz stoljeća:
- prirodni dio hrvatskog državnog i narodnog prostora
- geopolitički povezane s ostalom Hrvatskom
- područje gdje se susreću istok i zapad, katoličanstvo, pravoslavlje i islam.
U tekstu se naglašava:
- da je u srednjem vijeku postojalo bosansko kraljevstvo usko vezano uz hrvatsku državu
- da Osmanlije, kad osvajaju Bosnu i Hercegovinu, ne priključuju taj prostor nikakvoj „srpskoj državi“, nego stvaraju vlastitu provinciju
- da veća prisutnost pravoslavnog stanovništva na tom području dolazi s osmanskim ratovima i preseljavanjima vlaškog elementa sa središnjeg Balkana
Autor tvrdi da su:
- katolički i bogomilski Hrvati pod osmanskom vlašću dijelom prešli na islam
- dio je prešao na pravoslavlje, nekad zbog uništenog katoličkog klera, nekad radi zaštite golog života i imovine
- ali da su mnogi zadržali hrvatski jezik i svijest, bez obzira na vjersku promjenu
Prema tom tumačenju, pravoslavni u BiH i dijelovima Hrvatske u 19. i 20. stoljeću prikazuju se kao:
- izvorno lokalno stanovništvo
- koje je tek kasnije, kroz srpsku promidžbu i pravoslavnu hijerarhiju, usmjereno u srpski nacionalni identitet.
Ovakav pogled treba jasno čitati kao perspektivu NDH. On pokazuje kako je tadašnja hrvatska politika interpretirala:
- odmetničke ustanke 1941.–1942.
- i protuhrvatske akcije na području Bosne, Hercegovine i Hrvatske, koje „Siva knjiga“ opisuje kao zvjerstva i pustošenja protiv mlade hrvatske države.
