Od „Vlaha“ do „Srba“ u Krajini: kako je nastajao novi identitet na ruševinama stare Hrvatske

10 thoughts on “Od „Vlaha“ do „Srba“ u Krajini: kako je nastajao novi identitet na ruševinama stare Hrvatske”

1. 👉 ”Vlasi su opskrbljivali i slijedili osmanlijsku vojsku, te su kao vrsta nomada sa svojom stokom uvijek bili u pokretu. Osmanlije su im davali udio plijena i postavljali ih na granice svojih osvajanja kao stražare i graničare na imanjima gdje su starosjedioci u ratnim pohodima pobijeni ili pobjegli.
   Iako su Vlasi kršćani pravoslavci ili katolici ostaju jedan zaseban korpus.” https://hr.wikipedia.org/wiki/Vlasi?fbclid=IwAR362y9d4Quxcusak4NnaUsnA1i1TfpPCoaFTAYvTEsSAXjzrkgt4KXbl5g DAKLE I ISLAMSKI OSMANLIJSKI TURCI I VLAŠURDIJA TE OSTALE TURSKE SLUGE POPUT SRBA, ALBANACA, CRNOGORACA ITD JE SUDJELOVALA U GENOCIDU I PLJAČKI I TO STOLJEĆIMA NAD NARODIMA ZAPADNOG BALKANA I ZAPADNO OD BALKANA, POSEBICE HRVATA I ONIH KOJI SU STALI U OBRANU ZAPADNE KULTURE I VJERE ! ”Kad je osmanska vlast potkraj 16. i u početku 17. stoljeća počela slabiti, Vlasi iznevjeravaju Turke, jer nema više dovoljno pljačke pa prelaze u službu Habsburgovaca i Mlečana. Oni ih opet naseljavaju na granicama, ali ovaj put sa zapadne, europske strane tj. na području Hrvatske, odnosno Dalmacije i Slavonije.” https://hr.wikipedia.org/wiki/Bosna_i_Hercegovina_u_Osmanskom_Carstvu?fbclid=IwAR3tJA9rG1jC3fjkJEPetQiiP5BFnQnv0q6RWjwcu0iVTrxIbtWagEfGyxw
   OVO OBJAŠNJAVA PUNO TOGA 🤔 zato i jesu pogubili večinu običaja, promjenili po ko zna koji puta i jezik i religiju, a prezimena koja nisu ni imali samo kopirali od Hrvata i ostalih dominantnih kultura, danas i imena i prezimena – zagubili indentitet , da se kamufliraju te sakriju od vlastite sramotne prošlosti toka genocidnih i lopovskih zločina …. ali mentalitet te očiti nedostatak morala i etike kod mnogih je i dalje prisutan … nema sumlje da SANADER, PUPOVAC, KERUM, ERLIĆI, BANDIĆ, MAMIĆI to su sve Vlasi ne-slaveni , a Kalmeta npr. je također osmanijsko-turski dopetljanac i porijeklom crnogorski albanac – sve fejk r’vatne i fejk srbadija …. uostalom 80-90% četnika sa benkovačkih barikada su etnički Vlasi prekrščeni na srpsku pravoslavnu krajem 19st, početkom 20st, dakle istovjetan narod našim Vlasima katolicima … Vlasi nisu geografsko socijalan pojam kako je to Velika Srbija-Jugoslavija svojim udbašima pokušala lažirati , već etnički narod neslavena, čobana nomada, turskih slugu sa istočnog i sjevernog Balkana koje su Turci dovukli na Zapadni Balkan …

   Odgovori

   1. Vlasi nisu bili „etnički narod neslavena“.
      To je zastarjela i odavno napuštena teza iz 19. stoljeća.
      U osmanskim i habsburškim dokumentima „Vlah“ je status, zanimanje i pravna kategorija, ne etnička.

      – bili su stočari,
      – ratnici,
      – graničari,
      – i logističke skupine.

      Među njima je bilo i pravoslavnih i katolika, a kasnije i islamiziranih.
      To nije etnos, nego društveni sloj.

      Nema nikakvih dokaza da su Vlasi bili Albanci, Crnogorci, „neslaven“, ili „turske sluge“.
      Ovo je potpuno izvan povijesne znanosti.

      Arheološki, lingvistički i demografski izvori jasno pokazuju:

      najveći dio “vlaškog” stanovništva u Krajini slavizirao se stoljećima ranije,

      govorili su južnoslavenske dijalekte,

      prezimena su nastajala tek u Habsburškoj monarhiji, isto kao i kod Hrvata i drugih skupina.

      Dakle – nikakvo „kopiranje od Hrvata“ – prezimena su tada svima tek nastajala.

      Spojiti povijesne Vlahe sa suvremenim političarima (Sanader, Kalmeta, Pupovac, Kerum, Mamić…) – to je pseudonauka.
      To je čista ad hoc konstrukcija bez ikakvog temelja.
      Svatko u Hrvatskoj tko nekomu želi napakirati „loše podrijetlo“ jednostavno ga proglasi Vlahom.
      To nema veze s poviješću, samo s osobnim animozitetom.

      Nije točno da su Vlasi „prešli na pravoslavlje krajem 19. stoljeća“.
      Faktično:
      – pravoslavni element u Krajini nastaje 16.–18. stoljeća,
      – pod osmanskom i kasnije habsburškom administracijom,
      – identitet „Srbin“ se konsolidira u 19. st.

      To je standardna shema etnogeneze južnoslavenskih naroda, ne „urota“.

      Genocidne namjere, moralna svojstva i karakteri NIKADA se ne pripisuju narodu, nego pojedincima i političkim strukturama.
      Ovakvi generalizirajući komentari nisu analiza povijesti – to je samo ventiliranje osobnog bijesa.

      A povijest zaslužuje bolje.

      Ako želimo razumjeti povijest, moramo je čitati iz dokumenata i izvora, a ne iz mitova – bilo srpskih, bilo hrvatskih.

      Vlasi su kompleksan povijesni sloj, a ne etiketa za političke frustracije 21. stoljeća.

      Odgovori

2. Evo da vam kao Srbin dam komentar na tekst, jer se bavi temom koju izučavam dugo vremena.
   Tekst je uglavnom korektan i iznosi činjenice, ali ima nekih stvari na koje bih ukazao:

   1. Kažete: “Vlasi su staro, složeno stočarsko-romanizirano stanovništvo Balkana koje se postupno slavizira.”
   Iako veći deo starosedelačkog Balkanskog stanovništva jeste slaviziran, to se nije desilo sa svima njima. Takođe, vlaški status i vlasi kao zaseban društveni sloj prepoznati su u nemanjićkoj Srbiji još u 13. veku i već tada vlahe u velikom broju čini i stanovništvo slovenskog porekla koje prihvata drugačiji (vlaški) način života i prelazi u vlaški stalež. Da je to bila masovna pojava i za državu problem svedoče vladarske povelje kojima se zabranjuje “prelazak sebara u vlahe”. Dakle, u slučaju vlaha sa kraja srednjeg veka ne radi se više samo o slaviziranim starosedeocima. Naprotiv, i savremena genetička istraživanja pokazuju da je udeo populacije slovenskog porekla među vlaškim katunima krajem srednjeg veka bio značajan, ako ne i dominantan.

   2. Srpski identitet nekih istočnohercegovačkih i starohercegovačkih katuna pominje se još u vreme Kosača, tako da se ne može reći da se on formira tek u 18. i 19. veku. O tome ima potvrda i u osmanskim defterima iz 16. veka, gde se baštine nekih vlaških katunara pominju kao “srpske zemlje od davnina”. Naravno, možemo diskutovati o doživljaju nacionalnog identiteta u to vreme, ali ne može se reći da nije bilo nikakvog prepoznavanja pripadnosti određenom narodu.

   Prijateljski pozdrav,
   Jole

   Odgovori

   1. Jole, hvala na korektnom i argumentiranom komentaru.
      Upravo ovakva razmjena ima smisla.

      Dopustite da pojasnim nekoliko ključnih točaka koje ste naveli – i zapravo ih postavim u širi istraživački okvir.

      1. O “genetici Vlaha” – što to zapravo znači?

      U pravu ste da su u kasnom srednjem vijeku vlaške zajednice uključivale i velik broj slavenskog stanovništva.
      Ali upravo ta činjenica vodi do sljedećeg zaključka:

      – Ako su krajem srednjeg vijeka vlaške skupine bile dominantno slavenske genetike, onda „Vlah“ nije etnički narod nego društveni sloj i pravni status.

      To je potpuno u skladu sa svim suvremenim radovima:

      I. Božić (SANU, „Vlaška naselja“)

      S. Ćirković

      N. Klaić

      J. Fine

      T. Raukar

      A. M. di Caro (genetika i mikrohistorija katuna)

      Svi ozbiljni autori dolaze do iste točke:

      – „Vlah“ = stalež + način života + obveze prema vlasti (martolozi, stočari, krajišnici)

      – Ne = jedinstvena etnička skupina s vlastitim „narodom“

      Dakle, genetika uopće ne pomaže stvaranju narativa o starosjedilačkom „srpstvu“ – naprotiv, ona ruši teze o posebnim „vlaškim narodima“ koje su zastupale ekstremne pozicije i s jedne i s druge strane.

      2. O „srpskom identitetu“ u Kosača i srednjem vijeku

      Točno je da se u nekim dokumentima Kosača javlja izraz:

      terrae servianae

      zemlja srpska od davnina

      Srblji

      Ali treba razlikovati tri potpuno različita pojma:

      a) crkvena pripadnost (pravoslavlje)

      U srednjem vijeku riječ „Srb“ u velikom broju slučajeva znači jednostavno – pravoslavni, jer se identitet shvaća konfesionalno.

      b) državna pripadnost (Raska / Nemanjići)

      Neki istočnohercegovački katuni bili su u ranijem razdoblju pod vlašću Raške → administrativno se povezuju s pojmom „srpski“.

      c) etničko-nacionalni identitet u modernom smislu

      Ovo se oblikuje stoljećima kasnije – 18.–19. st., kroz crkvu, školu, jezik, državne projekte i modernu nacionalnu ideologiju.

      Dakle:

      – Da, postoje srednjovjekovni pojmovi „srpska zemlja“.
      – Ali NE u nacionalnom značenju koje danas podrazumijevamo.
      – Isto tako postoje i „hrvatske zemlje“ kod Venecije, u ispravama Anžuvinaca, Andrije II., u latinskim spisima, u ugarskim poveljama itd.

      Srednji vijek jednostavno ne poznaje nacionalne identitete kakve mi danas imamo.

      3. Tko je bio „tu prije koga“?

      Ovo je najvažnija točka – i tu je važno ostati hladne glave.

      Kada kažete:

      „Da genetika pokazuje da su Srbi tu od davnina.“

      To jednostavno nije znanstveno moguće tvrditi. Genetika NE može razlikovati:

      Hrvata od Srbina

      Dubrovčanina od Bosanca

      Bunjevca od Dalmatinca

      pravoslavnog Vlaha od katoličkog Vlaha

      jer se radi o istom južnoslavenskom genetskom supstratu.

      Genetika ne može dokazivati „etničko pravo prvorođenstva“.

      To je politički mit 19. stoljeća – ne znanstvena disciplina.

      Ono što genetika govori jest:

      – Stanovništvo Like, Dalmacije, Hercegovine i Bosne imalo je kontinuirani južnoslavenski supstrat (uz jednotke starobalkanskih i doseljenih elemenata).

      Ništa u genetici ne govori o:

      „prvim Srbima“

      „prvim Hrvatima“

      „pokatoličenim Srbima“

      „posrbljenim Hrvatima“

      Sve su to ideološki narativi koji se lijepe na populacije koje su biološki gotovo identične.

      4. Što je najvažnije u cijeloj priči?

      Najbitnije:

      ✔ Srpski identitet u Krajini i među vlaškim skupinama formiran je postupno — kroz 16., 17. i osobito 18.–19. stoljeće.

      To potvrđuju:

      osmanski defteri

      mletačke i habsburške matice

      pravoslavne crkvene reforme

      jezični procesi

      putopisci

      austrijska upravna dokumentacija

      liturgijski obrasci

      Niti jedan jedini srednjovjekovni dokument ne prikazuje „Kraješnike“ kao narod Srba.

      To je ključno.

      Srpski identitetski proces u Krajini oblikuje se prvenstveno kroz 16.–19. stoljeće – kroz crkvu, upravu i kasnije modernu nacionalnu ideologiju.
      To potvrđuju svi realni izvori epohe.

      Zato mi je drago da je rasprava ostala argumentirana – jer upravo ovakvi detalji pokazuju koliko je povijest složenija od modernih političkih narativa, s bilo koje strane.

      Pozdrav, Ivan Vohrić

      Odgovori

      1. Nemam šta mnogo prigovoriti Vašoj argumentaciji.
         Slažemo se u tome da su vlasi već u 14. veku bili stalež.
         Prihvatam da je pitanje nacionalnog identiteta krajem srednjeg veka nešto što je tema za diskusiju i o čemu verovatno nećemo nikad znati dovoljno. No, ne mislim da pravoslavni vlaški katuni koji naseljavaju zapad Balkana u vreme turske invazije nemaju nikakvu spoznaju o srpskom identitetu. Šta je njima taj identitet značio ne možemo znati, a slažem se da nije imao današnji smisao.
         Delim Vaš stav i u vezi genetike, a pomenuo sam je samo zbog toga što pokazuje da vlasi krajem srednjeg veka više nisu bili nikakvo starobalkansko stanovništvo, nego mešavina različitih etnosa u kojoj je genetička komponenta koju su sa sobom doneli Sloveni već bila dominantna.

         Jasno je da Srba u Gornjoj Krajini (Banija, Kordun, Goransko, Primorje, Lika) nije bilo sve do osmanskih prodiranja na krajnji zapad i uspostavljanja krajišta i to će reći svako ko je iole ozbiljnije izučavao istoriju. I Slavonija i Krajina su bile opustele, dalmatinsko zaleđe takođe. No, treba reći da u tom momentu na tim područjima nije više bilo ni starih Hrvata. Staro stanovništvo se raselilo u priobalje i na ostrva, ka Istri, u preostale posede Zrinskih i Frankopana na krajnjem zapadu Hrvatske i dublje u Ugarsku. Ima svedočenja u izvornim dokumentima o potpunoj pustoši u Dalmaciji i procena da je u Slavoniji živeo jedan stanovnik po kvadratnom kilometru. Slično ako ne i gore stanje je bilo i u onome što je kasnije postala Gornja Krajina. Sav taj prostor naseljava novo stanovništvo koje Turci dovode iz Bosne, Hercegovine, Raške i drugih istočnih oblasti koje su ranije osvojili, a koje zatim dobrovoljno ili uz prinudu prelazi na austrijsku ili mletačku straanu i naseljava krajišta. O tome je istoriografija sve već rekla i izvori podataka su brojni. Jezgro novopristiglog stanovništva čine upravo vlaške grupe, koje kao lako pokretljive, samoodržive i veoma otporne zajednice uspevaju brzo da se prilagode životu u novim krajevima. Oni su verski heterogene, ali većina istorijskih dokumenata za njih govori da su u većini grčke vere, što je i jedino logično s obzirom da stižu iz pravca istoka. Najveći deo stanovništva današnje Hrvatske dakle ne vuče korene sa tog prostora dalje od 16. veka, bilo da se radi o Hrvatima ili Srbima.

         Iznosim ovde samo ono što smatram činjenicama u cilju rasvetljavanja istorijskog konteksta. Nemam nameru uopšte se pozivati na nekakvo pravo primogeniture bilo kojeg naroda, jer je to besmislica. Da to nečemu služi prvi bi se na to pozvali američki Indijanci.

         Svako dobro,
         Jole

         Odgovori

         1. Jole, hvala Vam na vrlo razložnom i korektnom komentaru.
            Iznosim nekoliko nadopuna – ne kao polemiku, nego kao pokušaj da se određeni procesi preciznije stave u povijesni okvir.

            1. Vlaški katuni u 14.–16. st. i pitanje “srpskog” identiteta

            Slažem se s Vama u jednoj ključnoj stvari:
            u kasnom srednjem vijeku postoji svijest o pripadnosti pravoslavnom crkvenom prostoru, ali to nije isto što i kasniji nacionalni identitet.

            U izvorima 14.–16. stoljeća termin “Srbin” gotovo uvijek znači:

            vjersku pripadnost (pravoslavac),

            crkvenu jurisdikciju (Pećka patrijaršija),

            kulturni obrazac, a ne nacionalnost u etničkom, modernom smislu.

            To potvrđuju i defteri, i mletački izvori, i dubrovačka kancelarija.

            Drugim riječima:
            pravoslavni katun ≠ nacionalno srpski identitet.
            To je konfesionalno-kulturna oznaka koja će tek u 18.–19. stoljeću dobiti nacionalnu dimenziju.

            U tome se, vjerujem, potpuno razumijemo.

            2. Vlaške skupine – točno, u 14.–16. st. nisu “starobalkanski ostatak”, ali ni “Srbi”

            Slažem se i oko Vaše napomene o genetici — današnji podaci pokazuju da su vlaške skupine u kasnom srednjem vijeku:

            većinom slavizirane,

            miješanog podrijetla (romanizirano, slavensko, dijelom i albansko, lokalno balkansko),

            s dominacijom slavenskog Y-DNA supstrata.

            Dakle, vrlo točno — nisu to više “romanski pastiri”, ali nisu ni “Srbi iz Raške”, nego specifičan vojničko-stočarski stalež koji se formira kroz stoljeća.

            3. Pustoš Like, Krbave, Dalmacije i Slavonije – potpuno točno

            Tu se u potpunosti slažemo.

            U 15.–16. stoljeću:

            Lika je opustošena,

            Krbava gotovo demografski izbrisana,

            dalmatinska zagora prazna,

            Slavonija ima 1 stanovnika po km² (što bilježe habsburški izvori i putopisci).

            Starog hrvatskog i starog bosanskog stanovništva tu gotovo da nema.
            I to je ključni kontekst.

            4. Tko dolazi u ove krajeve? – Tu je nijansa ključna

            Točno je da Turci naseljavaju novo stanovništvo iz:

            istočne Bosne,

            Huma,

            istočne Hercegovine,

            dijelom Sandžaka,

            rjeđe Raške.

            Ali tu dolazimo do središnje točke:

            Ti doseljenici nisu bili nacionalno “Srbi”, nego:

            vlaški katuni,

            slavenski stočari,

            mješovite skupine katolika i pravoslavaca,

            martolozi, akindžije i graničari.

            U 16. stoljeću njihov identitet je:

            staleški (Vlach),

            konfesionalan (katolički, pravoslavni, krstjanski),

            lokalni (katun, pleme, nahija),

            tek kasnije nacionaliziran.

            Dakle, jako je važno razlikovati:

            – etničko-kulturni identitet 16. stoljeća
            od
            – nacionalnog identiteta 19. stoljeća.

            To ste i sami napomenuli – i tu se potpuno slažemo.

            5. “Srbi u Hrvatskoj od 16. stoljeća” – da, ali NE u modernom smislu

            Upravo tu leži najveća konfuzija u javnosti.

            Postoje pravoslavci u Hrvatskoj od 16. st.
            Ali:

            ne nazivaju se Srbi u izvorima (osim u značenju pravoslavni),

            dolaze većinom iz Bosne i Huma, ne iz Raške,

            ključna institucija koja ih “srpski” nacionalizira jest Karlovačka mitropolija (18. st.)

            masovna nacionalna identifikacija nastaje TEK nakon 1830–1870.

            Dakle:

            – u 16. st. dolaze pravoslavni Vlasi i slavenski stočari,
            – u 18. st. oni postaju “narod srpski” kao crkvena kategorija,
            – u 19. st. postaju nacionalni Srbi.

            To je zato što:

            nacionalizam tada nastaje (i hrvatski i srpski),

            crkva dobiva nacionalnu funkciju,

            politika oblikuje identitetske narative.

            U tome je ključna razlika — a mislim da se i tu razumijemo.

            6. Vrlo važna točka koju ste naveli: ni Hrvati ni Srbi u Krajini nemaju starosjedilački kontinuitet

            Točno.
            I vrlo je važno da se to jasno kaže.

            Većina današnjih:

            Hrvata u Lici, Kordunu, Baniji, Slavoniji, Dalmaciji
            i

            Srba u istim krajevima

            potječe od migracija 16.–18. stoljeća, a ne od ranosrednjovjekovnih korijena.

            To vrijedi za oba naroda jednako.

            7. Vaša završna misao – potpuno ispravna

            U pravu ste — primogenitura na Balkanu je besmislen koncept.
            Svi su narodi ovdje višeslojni produkt:

            međusobnih migracija,

            konfesionalnih promjena,

            ratova,

            političkih utjecaja,

            crkvenih jurisdikcija,

            i modernog nacionalizma.

            Upravo zato i pokušavam sve ove teme prezentirati izvan mitova i ideoloških narativa.

            Jole, hvala Vam na vrlo civiliziranom, argumentiranom pristupu.
            Ovako izgleda razgovor kada se:

            odvoje emocije od činjenica,

            izvorni dokumenti stave ispred kasnijih mitova,

            i razumije da povijest nije ni navijačka ni propagandna disciplina.

            Ako budete željeli, možemo otvoriti i diskusiju o:

            ulozi Pećke patrijaršije u nacionalizaciji,

            razlici između rane srpske i kasne srpske etnogeneze,

            odnosu katolika i pravoslavaca u Bosni,

            ili o defterima iz 1528. koji precizno bilježe strukturu katuna.

            U svakom slučaju — hvala na kvalitetnoj razmjeni.
            Ovako se gradi razumijevanje, a ne konfuzija.

            Srdačan pozdrav iz Zagreba!

            Odgovori

3. Mislim da je iznesenom teorijom dokazan manji opseg te pojave, tj. izmišljanje etnika na temelju vjere. Vlasi, kao etnicitet ili stalež, bili su malobrojna skupina, težak je život nomada i oni sami nisu imali snage za ništa, to da drže granicu ili da nametnu svoju kulturu okolini. Iznijeti ću ukratko pogled na tu problematiku, onako kako sam sve uskladio sa umjetnom inteligencijom nakon velike polemike. Umjetna inteligencija svoj stav na tvoje pitanje daje prema opće prihvaćenim dogmama i tvrdoglavi dok je ne slomiš argumentima i onda ona pokaže kolikim znanjem raspolaže. Uglavnom, ti pravoslavci na turskoj granici na Uni je političko strateški projekt koji je na svoj način preuzela i Austrija. Ta promjena u prostoru izazvala je, tj. dane privilegije, masovni prelazak Hrvata na pravoslavlje i to je izazvalo masovnost te pojave. Tako ti ljudi, ispočetka nisu bježali od hrvatskog identiteta i to se vremenom mijenjalo, npr. 30 godišnji rat, Trenkovo panduri, itd. Imamo i danas mnogo pravoslavaca koji njeguju hrvatski identitet i znaju da je to opasno za njih. Austrijske službe pratile su te promjene na turskoj strani i što se izvodi i namjerava te su i same preuzele taj model rada sa sličnim političkim ciljem. U razumijevanju ponašanja u to vrijeme treba prihvatiti to da su Habsburzi kao dinastija mrzili Hrvate, itd, itd

   Odgovori

   1. Poštovana,

      hvala Vam na dugom i promišljenom komentaru – no u njemu se pomiješalo nekoliko teza koje ipak treba jasno razdvojiti kako bismo ostali u okviru povijesno provjerljivih činjenica.

      1. Vlasi nisu bili „malobrojni“

      Ovo naprosto nije točno.
      U osmanskim i habsburškim popisima 15.–17. stoljeća Vlasi (u društvenom, ne etničkom smislu) čine ključnu komponentu graničnog stanovništva – i na turskoj i na austrijskoj strani.

      Primjeri samo iz jedne regije:

      – u ličkom sandžaku više od 60% stanovništva čine Vlasi u katunima.

      1550.–1600. – u Dalmaciji katunska naselja čine većinu u zaleđu Zadra, Šibenika i Skradina.

      Početkom 17. stoljeća, upravo „vlaški“ elementi čine okosnicu martoloskih i derbendžijskih četa.

      To nije mala populacija, nego nosivi sloj pograničnog društva, bez obzira na identitet (pravoslavni, katolički ili islamizirani).

      2. Masovni prijelazi Hrvata na pravoslavlje – ograničen fenomen, ne glavni uzrok

      To se događalo, ali u jasno određenim zonama:

      u turskoj Hrvatskoj (Livanjsko polje, Glamoč, Kupres…),

      dijelovima Like pod jakim martološkim utjecajem,

      ponegdje u Bosanskoj Krajini.

      Ali nije točan zaključak da je to glavni izvor kasnijeg „krajiškog srpstva“.
      Primarno stanovništvo koje puní Katune, kasnije i Krajinu, većinom dolazi:

      iz istočne Hercegovine (stočarski katuni),

      iz starobosanskih vlaških zajednica,

      iz raško-poljičkih i limskih područja, već tada u velikoj mjeri pravoslavnih.

      Hrvati koji su prelazili na pravoslavlje činili su dio procesa, ali nisu jezgra nove identitetske mase.

      3. „Habsburzi su mrzili Hrvate“ – to je mit iz 20. stoljeća

      Habsburška politika prema Hrvatima nije bila emocionalna, nego državnotaktička.

      Njihov odnos bio je određen isključivo ovim pitanjem:
      “Može li hrvatsko plemstvo održati granicu?”

      Kad nije moglo – uvodili su vojnički model, a ne zato što su „mrzili Hrvate“, nego zato što je Osmanlija bio na 30 kilometara od Zagreba.

      Ista politika primjenjivana je:

      u Štajerskoj,

      u Kranjskoj,

      u Ugarskoj,

      u Erdelju.

      Dakle, nije bila ništa „antisrpska“ niti „antihvarska“, nego strogo protuturska.

      4. Identitet pravoslavnih u Krajini nije nastao „izmišljanjem etnika na temelju vjere“

      To je pojednostavljenje koje lijepo zvuči, ali se ne drži tereta dokumenata.

      Proces stvaranja „srpskog“ identiteta na prostoru Hrvatske odvijao se kroz tri faze:

      15.–17. stoljeće – pravoslavni katunski svijet (bez modernog nacionalnog identiteta).

      18. stoljeće – širenje Raške/Pećke tradicije preko SPC, termin „Srblji“ ulazi u administraciju.

      19. stoljeće – moderni nacionalizam, Vuk Karadžić, Garašanin, školska mreža; identitet se modernizira.

      Dakle, etnički identitet oblikuje se postupno, ne „dekretom“.

      5. Postoje pravoslavci hrvatskog identiteta – i to nije nikakva tajna

      Točno je da ih ima – u Istri, u Dalmaciji, u gradu Dubrovniku već u 19. stoljeću.

      Ali to ne mijenja činjenicu da je dominantan identitetski pravac krajiškog pravoslavnog stanovništva išao prema srpskom narativu, što je:

      vidljivo u popisima,

      u crkvenom ustrojstvu,

      u školstvu,

      u političkim pokretima 19. stoljeća.

      Zaključak

      Vaša teza o tome da je „glavni uzrok“ krajiškog identitetskog profila masovni prijelaz Hrvata na pravoslavlje – zanimljiva je, ali ne podupiru je ni osmanske deftere, ni habsburški popisi, ni katastici, ni etnografija.

      Glavna jezgra stanovništva bila je stočarsko-katunska pravoslavna populacija iz istočne Hercegovine i bosansko-raške zone, koja se u 18.–19. st. nacionalno oblikovala kao „srpska“.

      Hrvati koji su se pravoslavili sudjelovali su u procesu – ali nisu ga nosili.

      Rado vodim dalju konstruktivnu raspravu, samo da ostanemo na povijesnim izvorima, a ne na ideologiziranim narativima iz 20. stoljeća.

      Srdačan pozdrav.

      Odgovori

4. U prethodnom komentaru bio sam postavio pitanje o porijeklu prezimena Tesla, a zašto?
   Prema Vjekoslavu Klaiću prvi pravoslavci u Hrvatskim zemljama spominju se godine 1322. i to baš Vlasi, koje je koristio u borbi protiv pobunjenika zajedno sa Poljičanima posljednji zajednički i nasljedni ban za Hrvatsku i Bosnu Mladen 2. Šubić bribirski (likvidirao ga kralj Karlo Robert).
   Kasnije se Vlahe puno spominje u kotarima Dalmatinskih gradova posebno Šibenika koji se žale Kraljevima u Budim da im Vlasi čine ogromne nevolje, uništavaju polja, vinograde, stoku a čine i ubojstva, traže da se Vlahe protjera i dobivaju takva obećanja.

   Kasnije, na području Vojne krajine, Lila, Kordun, Kotar, Banovina nalazimo mnoga izvješća koja šalju sa terena upravi u Karlovac ili Komori o doseljenju na točno navedene lokacije mnogih Vlaški porodica. Navode se imena muških nositelja obitelji i posebno naglašava da imaju smo imena a PREZIMENA DA NEMAJU.
   Kako je u zapadnim kršćanskim područjima uvedena OBVEZA PREZIMRNA na Tridentskom Crkvenom Saboru (od godine 1545. do 1563.), ovim je dokazano da su ti Vlasi dobivali prezimena tek nakon dolaska u ova područja.

   Dakle, kako je prezime TESLA bilo jedino u Lici, a nema ga ni drugdje, ni u Srbiji, Raškoj, Sandžaku ili Bosni, sasvim je izvjesno zaključiti da je porodica Tesla bila Vlaškog podrijetla i da su prezime dobili nakon dolaska u Liku.

   Inače, Teslinim umom sam bio zadivljen, kao srednjoškolac (Max Planck ili Einstein ništa), pa otuda i ovaj interes. Za maturalni rad obrađivao sam temu “generatori/ asinkroni motori, rotaciono magnetsko polje”.

   Je li Nikola Tesla bio Hrvatski Vlah?

   Odgovori

   1. Poštovani Niko, već sam obradio ranije ovu temu. Sva Pitanja koja ste postavili kroz svoja dva komentara
      dolaze kao publikacija u nekoliko tema kroz članke na Res Publica Post, ovaj tjedan..

      Odgovori