Mit o “Srbima katolicima” postao je jedan od najraširenijih sadržaja na društvenim mrežama. Ovaj članak donosi znanstveno utemeljenu analizu povijesnih izvora i običaja slave među katolicima u Dalmaciji te razotkriva kako suvremena propaganda manipulira etnologijom i poviješću.
Autor: Ivan Vohrić
Povijest jugoistočne Europe već je desetljećima poligon za stvaranje jednostavnih mitova i identitetskih narativa koji se oslanjaju na emocije, a ne na znanstvenu metodu. U digitalnom dobu ti mitovi dobili su novo oružje — TikTok, Instagram i YouTube Shorts, gdje kratki, selektivno ilustrirani sadržaji postižu stotine tisuća pregleda, dok kvalitetna historiografska analiza rijetko dobije zasluženu pozornost.
Jedan od najnovijih viralnih narativa tvrdi da su “Srbi katolici” u Dalmaciji stoljećima slavili slavu kao dokaz srpskog etničkog porijekla. Ovaj članak analitički razlaže tu tvrdnju, uspoređuje je s relevantnim povijesnim izvorima i prikazuje širi ideološki kontekst koji stoji iza nje.
Članak je namijenjen čitateljima koji žele argumentiranu, dokumentiranu i neutralnu sliku prošlosti, lišenu nacionalnih romantičarskih fikcija.
Što je zapravo slava?
Slava, u današnjem smislu, jest kućni kult kršćanskog sveca zaštitnika, najrazvijeniji u tradiciji Srpske pravoslavne crkve. No:
- slava nije srpski izum,
- nije nastala kao crkvena dužnost,
- nije etnički marker.
Etnolozi i povjesničari religija slažu se da se radi o predkršćanskom obliku kućnog kulta, koji se kasnije kristijanizirao. Slični običaji postoje:
- u južnoj Italiji, Kalabriji i Siciliji,
- u Kataloniji i Andaluziji,
- u Bugarskoj i Makedoniji,
- u starim dalmatinskim katoličkim obiteljima.
Drugim riječima: slava nije nacionalni simbol, nego običaj koji različiti narodi mogu dijeliti.
Jesu li katolici u Dalmaciji i Dubrovniku slavili kućnog sveca?
Da — ali to nije znak srpstva.
Povijesni izvori jasno potvrđuju da je dio dalmatinskih i bokeljskih katolika doista slavio kućnog sveca, često pod nazivima:
- imendan,
- svetac kućni,
- domaći svetac.
Ovaj oblik pobožnosti nije bio identitetski nego obiteljsko-religijski običaj, potpuno integriran u lokalni katolički kontekst.
Najvažniji izvori:
(1) Fra Andrija Kačić Miošić – Razgovor ugodni naroda slovinskoga (1756)
Kačić spominje “domaće svece” koje štuju i katolici u Dalmaciji — bez ikakvih etničkih konotacija.
(2) Dubrovački pisci – Medo Pucić (oko 1860.) i Ivan Stojanović (1890.)
Pucić izrijekom piše da kao katolik slavi sv. Đurđa — kao obiteljsku uspomenu, ne kao nacionalno obilježje.
Stojanović navodi da slavi sv. Nikolu “kako su ga slavili i moji stari” — opet bez ikakve veze s etnicitetom.
(3) Jovan Cvijić – Balkansko poluostrvo (1922.)
Cvijić potvrđuje običaj kod rimokatolika u Boki i Dalmaciji, no njegovo tumačenje je subjektivno i u funkciji tadašnje beogradske geopolitike.
(4) Tihomir Đorđević – Naš narodni život (1925.)
Đorđević opisuje da katolici u Boki i Dalmaciji imaju “imendan ili sveca kućnog”, ali ga ne tretira kao “dokaz srpstva”.
(5) Etnografski zbornik SANU, knjiga 41 (1935.)
Navodi da katolici u nekim dalmatinskim selima prinose kolač i svijeću svom svecu — što je folklorni paralelizam, a ne etnogeneza.
(6) Ivo Pilar – Južnoslavensko pitanje (1918.)
Pilar bilježi da su neki katolici slavili sveca, ali to tumači kao trag lokalnog običaja — ne kao dokaz srpskog identiteta.
Gdje započinje pogrešna interpretacija?
Manipulacija počinje u trenutku kada se iz povijesne činjenice:
“Neki katolici u Dalmaciji slavili su sveca zaštitnika”
izvodi politički konstrukirana tvrdnja:
“Dakle, oni su bili Srbi.”
To je metodološki apsurdno.
Prema toj logici mogli bismo tvrditi:
- da su Sicilijanci Srbi jer štuju sv. Nikolu,
- da su Hrvati Srbi jer slave sv. Josipa,
- da su Španjolci Srbi jer imaju kućne svece.
Običaji nisu etničke oznake.
Kako je nastao mit o “Srbima katolicima”?
U 19. stoljeću, u doba romantizma i ilirskog pokreta, u Dubrovniku se pojavila mala skupina intelektualaca koji su se deklarirali kao “Srbi katolici”. Ta skupina je:
- bila malobrojna,
- imala političko-ideološke motive,
- nikada nije predstavljala širu populaciju,
- bila u sukobu s hrvatskim preporodnim krugovima,
- kasnije instrumentalizirana od strane srpske politike.
TikTok video upravo tu marginalnu pojavu pokušava prikazati kao široki kulturno-etnički fenomen — što je čista konstrukcija.
Šire propagandno značenje
Današnja srpska digitalna propaganda na društvenim mrežama nastoji:
- proširiti ideju da je Dalmacija bila “srpski prostor”,
- prikazati Dubrovnik kao “srpski kulturni grad”,
- stvoriti konfuziju o identitetima na Jadranu,
- relativizirati hrvatsku kulturu i povijesni kontinuitet,
- normalizirati teze koje potječu iz srpskog nacionalnog romantizma i SANU škola mišljenja.
Korišteni alati su:
- fragmentarni citati,
- selektivno birani izvori,
- isječci istrgnuti iz konteksta,
- emocionalni ton,
- grafička dramatizacija.
Što povijesni izvori zapravo potvrđuju?
Točno je:
✔ Katoličke obitelji u Dalmaciji, Boki i Dubrovniku slavile su kućnog sveca.
✔ Taj običaj je stariji od nacionalnih identiteta.
✔ Neke obitelji su ga zadržale i nakon prelaska u katoličanstvo.
Nije točno:
✘ Da ih je to činilo Srbima.
✘ Da je slava bila znak srpskog identiteta.
✘ Da su današnji Dalmatinci potomci “Srba katolika”.
✘ Da se običaj može koristiti kao političko oruđe.
Zaključak: Povijest nije igra emocija, nego znanost
Razlika između znanstvenog pristupa i viralnih mitova je jasna:
- znanstveni rad poštuje izvore, kontekst i metodologiju,
- mitovi poštuju emociju, političku korist i algoritme društvenih mreža.
Ovaj slučaj pokazuje koliko je važno da povjesničari, publicisti i istraživači ostanu neutralni, precizni i argumentirani — čak i kada je popularna kultura okrenuta mitologiji. Stoga je važno razumjeti širi povijesni kontekst.
TikTok može stvoriti tisuću viralnih laži.
Ali istina ima jednu ogromnu prednost — ne zastarijeva.
Referencije (primarni izvori)
I. Pilar, Južnoslavensko pitanje, Zagreb, 1918.
A. Kačić Miošić, Razgovor ugodni naroda slovinskoga, Venecija, 1756.
M. Pucić, Pismo J. Subotiću, u: J. Subotić, Spisi, knj. III, Beograd, 1880.
I. Stojanović, Dubrovačka književnost, Dubrovnik, 1890.
J. Cvijić, Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje, Beograd, 1922.
T. R. Đorđević, Naš narodni život, knj. II, Beograd, 1925.
SANU, Srpski etnografski zbornik, knj. 41, Odeljenje za narodni život i običaje, Beograd, 1935.
About the Author
Rašćani “Srbi”su mitomani , o kojima su” pisali ” razni putopisci .
Povijest tih istih je usmena predaja , koja se prenosila s koljena na koljena ili narodni pjevači , gusari !!
Istinom i Pravdom kontra Lažnje i Mržnje 🇭🇷🫡