Kako je jedan od najstarijih hrvatskih gradova postao meta modernih revizionističkih narativa.
U posljednjih nekoliko godina društvene mreže ispunjene su jednostavnim, vizualno privlačnim sadržajima koji tvrde da je Dubrovnik “srpski grad”, da pripada “srpskom kulturnom prostoru” ili da njegovo porijeklo treba promatrati kroz prizmu pravoslavlja i Srpske pravoslavne crkve. Najčešći “dokaz” koji se navodi u takvim objavama jest postojanje Srpske pravoslavne crkvene općine u Dubrovniku.
Autor: Ivan Vohrić
Ovakvi zaključci predstavljaju klasičan primjer selektivnog čitanja povijesti i moderne propagande, gdje se jedan izolirani element koristi za konstrukciju identitetskog narativa koji nema utemeljenje u povijesnim činjenicama. Cilj ovog članka nije polemika, već hladna analiza povijesti Dubrovnika, zasnovana na historiografiji, dokumentima i kronološkim činjenicama.
DUBROVNIK KAO REPUBLIKA: POLITIČKI I KULTURNI IDENTITET
Od 1358. do 1808. Dubrovnik je djelovao kao samostalna politička cjelina – Dubrovačka Republika (Respublica Ragusina). Bila je:
- katolička po vjerskoj tradiciji,
- latinska i hrvatska po kulturnom identitetu,
- slavenska po većinskom stanovništvu,
- diplomatski neovisna o Srbiji, Hrvatskoj, Ugarskoj i Veneciji.
Ni u jednom povijesnom izvoru, dokumentu ili međunarodnom ugovoru Dubrovnik nije definiran kao srpski niti kao teritorij “srpske zemlje”.
ETNIČKI IDENTITET U SREDNJEM VIJEKU
Moderni nacionalni identiteti (Srbin, Hrvat, Crnogorac itd.) nisu postojali u obliku u kojem ih danas poznajemo tijekom srednjeg vijeka. Stanovništvo Dubrovnika se u izvorima identificiralo kao:
- Dubrovačani (politički identitet),
- Slaveni (jezično),
- Hrvati (u kasnijim razdobljima).
“Srpski” identitet u današnjem smislu oblikuje se tek u 19. stoljeću, kroz nacionalne pokrete i političke ideologije. Stoga je svako retroaktivno “prisvajanje” Dubrovnika anahronizam — povijesna pogreška.
PRAVOSLAVLJE U DUBROVNIKU: PODACI BEZ MITOVA
Srpska pravoslavna zajednica u Dubrovniku pojavljuje se tek u 18. stoljeću. Ona je:
- malobrojna,
- sastavljena uglavnom od doseljenika iz zaleđa, Boke, Crne Gore i Hercegovine,
- kasnog formiranja u odnosu na grad koji postoji od ranog srednjeg vijeka.
Drugim riječima:
➡️ pravoslavlje je u Dubrovniku povijesno kasni element,
➡️ i ne predstavlja temelj identiteta grada.
A još važnije:
➡️ pravoslavlje ≠ srpstvo
Povijesni pravoslavni doseljenici nisu se nužno identificirali kao Srbi — taj identitet se širi politički i kulturno, tek tijekom 19. stoljeća.
KAKO I ZAŠTO NASTAJE MIT O “SRPSKOM DUBROVNIKU”?
Ovaj mit nije srednjovjekovnog porijekla. On se razvija u tri faze:
1) 19. stoljeće
- Vuk Karadžić zastupa tezu “štokavci = Srbi”.
- Srpski nacionalni romantizam želi izlaz na more.
- Dio pravoslavnih intelektualaca u Dubrovniku prihvaća srpsko ime — iz političkih, ne povijesnih razloga.
2) 20. stoljeće
- Ideološki projekti (od Kraljevine SHS do Jugoslavije)
- SANU nacionalni koncepti
- Geopolitički interes prema Jadranu
3) 21. stoljeće
- TikTok, YouTube i društvene mreže stvaraju kratke, emocionalne “dokaze”
- Povijest se svodi na vizualne fragmente
- Publika prihvaća mitove jer su jednostavniji od stvarnosti
Mit postaje propagandni alat, a ne povijesna činjenica.
ŠTO VAŽI KAO POVIJESNI STANDARD?
Povijesna istina o Dubrovniku u tri rečenice:
✔ Dubrovnik je hrvatski kulturni i politički prostor.
✔ Bio je nezavisna republika, ne srpska, ne crnogorska, ne venecijanska.
✔ SPC u Dubrovniku je kasna manjinska zajednica, bez ikakvog teritorijalnog vlasništva ili etničkog primata.
Ni jedan povjesničar akademskog ranga — hrvatski, srpski, crnogorski ili međunarodni — ne smatra Dubrovnik “srpskim gradom”.
ZAKLJUČAK: KADA PROPAGANDA POSTANE POPULARNIJA OD ISTINE
Dubrovnik je od svoje pojave do danas simbol:
- hrvatske državnosti,
- mediteranskog identiteta,
- kulturne baštine Zapada.
Pitanje “čiji je Dubrovnik?” nije povijesno pitanje.
To je ideološko pitanje, nastalo u 19. stoljeću i danas reciklirano u digitalnoj formi.
Povijest se ne dokazuje TikTokom.
Povijest se dokazuje dokumentima.
A dokumenti — od dubrovačkih statuta do diplomacije Republike — govore jasno:
Dubrovnik je oduvijek bio dubrovački i hrvatski.
REFERENCIJE
- Bariša Krekić, Dubrovnik in the 14th and 15th Centuries, University of California Press.
- Robin Harris, Dubrovnik: A History, London, 2003.
- Nenad Vekarić, Vlastela grada Dubrovnika, Zavod za povijesne znanosti HAZU.
- Ivo Banac, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, Zagreb, 1984.
- Isprave i spisi Dubrovačke Republike (Državni arhiv Dubrovnik).
Copyright © Res Pubica Post
About the Author
Za našu Hrvatsku velika je nesreča bila kroz cijelu povijest kao i dan danas da teritorijalno graničimo sa Srbijom.
Uz njih nikada nečemo imati mira kao što ga nikada nismo ni imali. Vječito svijatanje naših teritorija. Zašto mi moramo uvijek dokazivati za nešto što je naše da je naše.
Sa kojeg se osnova oni smatraju kao vodeči narod na Balkanu. Upravo se ponašaju kao što je i Hitler smatrao njemce Deutsche ubermench, tako oni vide i sebe.
Zanima me odakle ideja tocno o Hrvatskom Dubrovniku dolazi? Ako bi autor mogao podjeliti više detalja.
Samo za klarifikaciju, ne mislim da je Srpski naravno. To je krajnje bolesna ideja, kao da ja kažem da je Zaječar hrvatski. Totalno ludilo