Kako su Osmanlije, Pećka patrijaršija i demografski kolaps promijenili vjersku kartu Balkana
DIO I – Geopolitička slika koja se ne može ignorirati
Autor: Ivan Vohrić
Datum objave: 29.11.2025.
Više od tri stoljeća, Bosna i zapadni Balkan bili su tlo demografskih i vjerskih potresa. Nije postojao ni mir, ni stalna vlast, ni pouzdana crkvena infrastruktura, a nijedna generacija nije živjela u stabilnom političkom sustavu.
A u takvim okolnostima, katolici su masovno prelazili na pravoslavlje i na islam ne zbog “slabosti vjere”, nego zbog složene mreže egzistencijalnih, fiskalnih i crkvenih razloga:
- Odsutnost Klera: Gotovo potpun nestanak katoličkog svećenstva.
- Fiskalni Teror: Represija, harač i diskriminatorni porezni zakoni osmanskog sustava.
- Pećka Strategija: Političke strategije Pećke patrijaršije i Osmanlija, koje su popunjavale pastoralnu prazninu.
- Demografski Kolaps: Ratovi i migracije koje su razarale stara naselja.
I najvažnije istine koje razotkrivaju mitove:
➡️ Katolici nisu prelazili na pravoslavlje zato što su “postali Srbi”, nego zato što je pravoslavna hijerarhija bila jedina koja je uopće postojala na terenu i nudila sakramente. ➡️ Prelazak na islam bio je u 16. i 17. stoljeću u prvom redu hladna fiskalna strategija preživljavanja, a tek zatim identitetska odluka.
Ovo je istina koju znanost već desetljećima zna, ali javnost – iz ideoloških razloga – odbija čuti.
U nastavku donosim cjelovitu sliku, utemeljenu na osmanskim defterima i crkvenim ljetopisima.
1. Prvo pravilo osmanske Bosne: Katolička crkva – gotovo nestaje
Nakon 1463. i pada Bosanskog Kraljevstva, Osmanlije rade ono što rade u svim osvojenim područjima:
✔ ukidaju ili ograničavaju katoličke biskupije
✔ protjeruju ili pogubljuju dio svećenstva
✔ franjevce ostavljaju, ali samo kao “milost”, i to pod strogim nadzorom
Već 1480-ih Bosna ima:
– dva puta manje katoličkih župa
– četiri puta manje svećenika
– na stotine sela bez sakramenata
Franjevci sami u svojim ljetopisima pišu:
“Narod ostade kao ovce bez pastira.”
(FOČIĆKI LJETOPIS, 16. st.)
Ako nema svećenika:
❌ nema krštenja
❌ nema ispovijedi
❌ nema krizme
❌ nema vjenčanja
❌ nema mise
❌ nema pogreba po katoličkom obredu
Ljudi prelaze pod onog tko sakramente može pružiti.
A to je – pravoslavni episkop.
Pećka patrijaršija ovdje ulazi u igru.
2. Pećka patrijaršija (1557.) – trenutak koji mijenja sve
Godine 1557., Osmanlije obnavljaju Pećku patrijaršiju.
Zašto?
Zato što je to za njih administrativno savršeno rješenje:
✔ jedna centralizirana pravoslavna crkva
✔ pokriva golem prostor – od Dalmacije do Kosova
✔ ima školovano svećenstvo
✔ ima strukturu župa i parohija
✔ može voditi porezne popise (deftere)
✔ može nadzirati podanike
Pećka hijerarhija tada:
– osniva nove episkopije,
– šalje svećenike u sela gdje katolici nemaju nikoga,
– preuzima „prazne prostore” koje je katolička crkva izgubila.
U brojnim područjima centralne i istočne Bosne pravoslavni pop je jedina osoba koja može krstiti dijete.
A čovjek koji ti krsti dijete – postaje tvoja crkva.
Tu nema “nacionalnog identiteta”.
Niti ga je u 16. stoljeću postojalo.
Tu je samo pitanje: tko je fizički prisutan.
3. Fiskalni razlozi – najvažniji i najmanje priznat faktor
Osmanlije su imali najsofisticiraniji porezni sustav svog vremena.
Porezi su bili vjerski diferencirani.
Katolici (osobito u krajevima koji su pružali otpor) plaćali su:
❌ harač (glavarinu)
❌ ispendže (poseban porez na posjed)
❌ resm-i çift (porez na zemlju)
❌ dodatne namete lokalnih begova
Pravoslavni su imali iste poreze – ali nisu bili politički sumnjivi.
A muslimani:
✔ plaćaju manje
✔ imaju pristup državnoj službi
✔ ne podliježu haraču
✔ imaju pravnu prednost u sudovima
Ne treba čuditi što neki katolici prelaze na islam.
To nije “izdaja”.
To nije “mržnja prema vjeri”.
To je golo preživljavanje.
I to bilježe i franjevci i osmanski izvori.
4. Najgora stoljeća: Dahije, janjičari i bezvlašće (1683.–1804.)
Kada se osmanska struktura počne raspadati:
– janjičari uzimaju vlast po bosanskim kasabama
– dahije uvode lokalni teror
– franjevci opet bježe
– pravoslavna hijerarhija se širi jer je jedina organizirana
U to vrijeme bilježimo najveći broj prelazaka.
Ne zato što su ljudi “željeli promijeniti vjeru”.
Nego zato što nitko normalan ne želi živjeti:
❌ bez sakramenata
❌ bez zaštite
❌ bez crkve
❌ bez sudske sigurnosti
Pravoslavna crkva je to nudila.
Katolička – nije mogla.
Islam – jest, i to s povlasticama.
5. Najveća zabluda današnjice – „Prešli su jer su bili Srbi“
Ne.
To je mit nastao u 19. stoljeću, kada Srpska pravoslavna crkva i politička elita počinju reinterpretirati povijest.
U 15.–17. st.:
✔ nitko ne govori o „srpskom narodu“ u današnjem smislu
✔ “Srbin” znači jednostavno pravoslavac
✔ i katolici i pravoslavci sebe nazivaju “kršćanima”
Pećka patrijaršija bilježi:
Vlah, Hrisćanin, Dobri Bošnjanin, Morlak, Graničar – ali ne “Srbin” u etničkom smislu.
Nacionalizacija vjerskog identiteta počinje tek u 18.–19. stoljeću, i to:
– u Karlovačkoj mitropoliji (Habsburška Monarhija),
– pod utjecajem Rusije,
– kroz srpske intelektualne elite.
DIO II – Kako su katoličke župe nestajale, a pravoslavne parohije rasle (1463.–1800.)
Ovo je najvažniji dio cijelog članka — jer ovdje ulazimo u konkretne primjere, dokumente, župe, popise stanovništva i povijesne procese koji pokazuju što se zapravo događalo na terenu.
6. Kako je nestajala katolička Bosna – župa po župa
Jedan od najvećih povjesničara katoličke Bosne, fra Dominik Mandić, prebrojio je stanje prije osmanskog osvajanja:
📌 Bosna je 1463. imala više od 400 katoličkih župa.
Nakon nekoliko desetljeća osmanske vlasti:
📉 krajem 16. st. ostaje ih samo 40–50
📉 u 17. st. ostaje ih tek 20–25
📉 u 18. st. samo 12 stalnih župa
To znači:
➡️ nestanak 90% katoličkih župa
➡️ preko 80% sela ostaje bez svećenika
➡️ ogromna područja ostaju bez sakramenata
A gdje nema svećenika — ljudi prelaze pod jedinu instituciju koja postoji: pravoslavnu parohiju.
7. Zašto pravoslavna crkva preuzima „katoličke zone“?
(1) Franjevci su bili malobrojni i često progonjeni
Franjevački ljetopisi jasno pišu:
„Nema svećenika ni po 50 milja okolo. Narod krsti tko stigne.“
— Ljetopis Bosne Srebrene (16. st.)
Ako se dijete razboli i umire bez krštenja, a katoličkog svećenika nema — ljudi odlaze pravoslavnom popu.
To nije “odbacivanje vjere”, to je očaj.
(2) Pravoslavni popovi su bili mobilni, brojni i organizirani
Pećka patrijaršija (od 1557.) uspostavlja:
✔ mrežu parohija
✔ aktivne svećenike po selima
✔ nadzor, poreze i crkvene obrede
✔ školstvo i pisarstvo
✔ sudsku funkciju preko episkopa
U defterima se vidi: pravoslavni pop je u svakom selu, a katolički svećenik u svakom dvadesetom.
(3) Osmanlije su pravoslavcima davale određene prednosti
Ne zato što su „voljeli pravoslavce“, nego zato što je:
📌 pravoslavlje bilo centralizirano (Peć → episkop → pop)
📌 katolički Zapad bio geopolitički neprijatelj
📌 franjevci bili povezani s Habsburgom i Papom
📌 plašni osmanski sistem želio stabilniju lokalnu administraciju
Pravoslavni pop = lakši nadzor sela.
Katolički svećenik = potencijalni špijun.
8. Ključni primjeri po regijama — kako se katoličko stanovništvo topilo
(A) Centralna Bosna – Zenica, Travnik, Vitez, Žepče, Kakanj
Prije 1463.: izrazito katolička područja.
Već u 16. stoljeću defteri bilježe:
📌 katolika je sve manje
📌 pravoslavci preuzimaju župe
📌 župe se gase
Fra Luka Ibrišimović 1708. piše:
„U mnogijem selimah već se ne poznaje katolik. Svi otiđoše u šizmu [pravoslavlje] ili u tursku vjeru.“
Defter iz 1604.:
✔ sela koja su 1500. bila 100% katolička → 1600. postaju 80% pravoslavna ili muslimanska.
To je jedan od najbržih procesa transformacije u Europi.
(B) Istočna Bosna – Olovo, Srebrenica, Višegrad, Rogatica, Vlasenica
Istočna Bosna je bila srce katoličke srednjovjekovne Bosne.
Do 17. stoljeća:
📉 oko 70% stanovništva prelazi na pravoslavlje
📉 dio prelazi na islam
📉 katoličke župe pasivno nestaju
Razlog:
✔ Pećka patrijaršija vrlo jaka na istoku
✔ franjevci fizički odsutni desetljećima
✔ turske vojničke posade i graničarska sela
✔ migracije Vlaha iz istočne Hercegovine
(C) Hercegovina – Humski prostor (Trebinje, Bileća, Stolac, Ljubinje)
Ovdje se događa miješanje:
– dio katolika prelazi na pravoslavlje jer pravoslavni svećenici dominiraju
– dio prelazi na islam jer su to jezgre sandžaka i utvrđenih gradova
– dio ostaje katolički (uz franjevačke župe)
Hercegovina je jedina regija gdje se sva tri procesa događaju istodobno.
(D) Sjeverna Bosna – Posavina (Doboj, Modriča, Gradačac, Brčko)
Do 17. stoljeća:
– katolici → pravoslavci (dominantno)
– pravoslavci → islam (u manjim gradovima)
– katoličke župe gase se jedna za drugom
U jednoj generaciji sela prelaze u dvije različite vjere — ovisno o tome tko je imao svećenika i tko je upravljao ekonomijom.
9. Prijelazi na islam – hladna fiskalna matematika
U 16. i 17. stoljeću prelazak na islam bio je usko povezan s:
✔ izbjegavanjem harača
✔ dobivanjem prava na nošenje oružja
✔ pristupom lokalnoj upravi
✔ povlasticama u zemljišnim sporovima
✔ fiskalnim rasterećenjem cijelog domaćinstva
✔ mogućnošću napredovanja u spahije i dizdare
U mnogim slučajevima prelazak na islam nije bio nacionalni izbor nego:
➡️ porezna strategija preživljavanja
U gradu (Travnik, Sarajevo, Foča, Mostar) islam se širi brzo.
U selima – sporo.
Pravoslavlje se širi u selima gdje:
– nema katoličkih svećenika,
– parohije su dobro organizirane,
– Vlasi preuzimaju stočarska i graničarska područja.
Islam se širi u gradovima gdje:
– je vojna i civilna uprava muslimanska,
– porezne povlastice su drastične,
– trgovci i obrtnici imaju koristi.
10. Najveća povijesna pouka: prelazak nije bio ni nacionalni ni ideološki — nego egzistencijalan
U razdoblju 1463.–1800. ljudi u Bosni i Hercegovini nisu razmišljali o:
❌ Hrvatima
❌ Srbima
❌ Bošnjacima
❌ nacionalnim državama
❌ „povijesnim pravima“
To su konstrukti 19. i 20. stoljeća.
Ljudi su birali:
✔ crkvu koja je bila prisuta
✔ vjeru koja je jamčila opstanak
✔ sustav koji je smanjivao poreze
✔ hijerarhiju koja je mogle pružiti sakramente
✔ sigurnost za obitelj
To je realnost koju današnja politika ne voli priznati.
DIO III – Defteri, franjevački zapisi i stvarne brojke (16.–18. stoljeće)
Ovo je dio koji nitko u javnom prostoru ne voli spominjati — jer je riječ o tvrdoj dokumentarnoj građi:
📌 osmanski defteri
📌 franjevački izvještaji
📌 pismohrana Dubrovačke Republike
📌 mletačke relacije
📌 habsburška dopisivanja o Krajini
Sve to daje sliku koja je potpuno suprotna današnjim mitovima.
11. Što kažu osmanski defteri (popisi) – gola realnost
Osmanski defteri su najprecizniji upravni dokumenti svoga doba. U njima se jasno vidi:
➡️ tko je katolik
➡️ tko je pravoslavac
➡️ tko je musliman
➡️ koja sela imaju popa
➡️ koja sela imaju fratra
➡️ gdje župe nestaju
Defteri Bosanskog i Hercegovačkog sandžaka (1528., 1540., 1604., 1701.) jasno pokazuju:
(A) Katolička sela bez svećenika prelaze u pravoslavlje u roku od 1–2 generacije
Primjeri:
📍 Komotin (Jajce) – 1528. katoličko selo → 1604. većinski pravoslavno
📍 Lašva – 1520-ih katolička jezgra → 1604. više pravoslavnih obitelji nego katoličkih
📍 Kraljeva Sutjeska i okolina – župa opstaje, ali sela na rubovima prelaze u „šizmu“
📍 Vlasenica i Olovo – katoličke župe u 16. st. → do 17. st. gotovo isključivo pravoslavna sela
Jednostavno: tamo gdje fratar nije mogao doći – pop je došao.
(B) Pravoslavni katuni prelaze preko Hercegovine u Bosnu od 1500. nadalje
Defteri bilježe stotine vlaških katuna iz istočne Hercegovine:
✔ Drobnjaci
✔ Piva
✔ Rudine
✔ Nikšići
✔ Banjani
✔ Gacko
✔ Ljubomir
Ti katuni su, kao stočarsko-vojnički sloj, imali:
➡️ svoje popove
➡️ svoje običajno pravo (vlaški zakon)
➡️ svoju organizaciju (katun → bratstvo)
Kada se takav katun preseli u područje gdje župa ne radi → on odmah postaje „parohija“.
(C) Islam se širi točno na mjestima gdje postoje sudovi, posade i gradovi
Gradovi 16. i 17. stoljeća u Bosni (Sarajevo, Travnik, Mostar, Foča, Višegrad):
✔ imaju šerijatske sudove
✔ imaju posade
✔ imaju upravu, dizdare, aga-e
✔ imaju trgovačke povlastice
Rezultat:
➡️ većina gradske populacije prelazi na islam
➡️ sela prelaze na pravoslavlje
To je vrlo jasna crta:
Grad → islam
Selo → pravoslavlje
12. Franjevački izvještaji – najrašireniji oblik prelaza: katolik → pravoslavac
Franjevci su stoljećima pisali izvještaje Vatikanu.
Ovdje su citati iz izvora, ne interpretacije:
Fra Matija Divković (1603.)
„Mnogi se od naše vjere odvraćaju u šizmu, jer ne ima svećenika u krajini, a popovi srpski idu po selima i nude sakramente.“
Fra Luka Ibrišimović (1708.)
„U mnogim selima ostade ime katolika samo u grobljima. Narod se priklonio popovima jer fratra nije vidio za cijeloga života.“
Fra Nikola Lašvanin (1765.)
„Gdje župa padne, ondje srpski pop odmah dođe. I tako u jednoj godini deset sela izgubi vjeru otaca.“
Fra Bono Benić – Ljetopis (1760.-1770.)
„Najprvo se odmetnu oni koji su daleko od samostana… Potom oni što su siromašni, a pop srpski im krsti djecu badava.“
Ovo je jedan od najvažnijih dokumenata:
✔ pravoslavni popovi nisu tražili novac za sakramente
✔ fratri su morali naplaćivati minimalne takse (jer žive od milostinje)
✔ siromašna sela su prirodno prelazila pod one koji su dostupni
Ništa nema veze s nacijom.
Sve ima veze s dostupnošću.
13. Katolici prelaze NAJPRIJE na pravoslavlje – tek potom dio na islam
Neki ljudi misle:
„Prvo su prelazili direktno na islam.“
To je potpuno pogrešno.
Defteri i franjevci jasno pokazuju:
➡️ najrašireniji prelazak je bio: katolik → pravoslavac
➡️ tek manji dio je izravno prelazio na islam
➡️ većina onih koji će kasnije preći na islam – prvo su bili pravoslavni
Zašto?
✔ jer je pravoslavlje bilo „najjeftinije“ – pop ne traži ništa
✔ jer su pravoslavne parohije pokrivale cijelu Bosnu
✔ jer su Pećka patrijaršija i kasnije Karlovci imali jak utjecaj
✔ jer je prelazak na islam u selima bio rijedak (više u gradovima)
14. „Prelazak zbog brašna“ – mit ili realnost?
Neki ekstremni narativi govore:
„Katolici su prelazili zbog vreće brašna.“
To je vulgarizacija, ali ima realnu fiskalnu pozadinu:
📌 katolik plaća harač
📌 pravoslavac plaća harač
📌 musliman NE plaća harač
📌 katolik mora davati „desetak“ fratrima
📌 pravoslavac daje minimalno popu
📌 katolike stalno sumniče za vezu s Vatikanom
📌 pravoslavce nitko za to ne sumniči
📌 musliman dobiva dodatne povlastice
Dakle:
✔ prelazak na pravoslavlje = porez ostaje isti, ali sakramenti dostupni
✔ prelazak na islam = porez pada, a materijalni položaj raste
Ljudi u 16. stoljeću su bili siromašni kmetovi – njihove odluke nisu bile romantične nego egzistencijalne.
15. Najvažnije: niti jedan od ovih procesa NIJE bio etnički
Ovo je suština:
➡️ Katolici nisu prelazili na pravoslavlje zato što su „postajali Srbi“.
➡️ Katolici nisu prelazili na islam zato što su „postajali Turci“.
➡️ Pravoslavci nisu prelazili na islam zato što su „izdali svoj narod“.
Sve te kategorije nisu ni postojale u tim stoljećima.
Ljudi su razmišljali o:
✔ porodici
✔ porezu
✔ sakramentima
✔ opstanaku
✔ sigurnosti
✔ hrani
A ne o:
❌ Srbima
❌ Hrvatima
❌ Bošnjacima
❌ etničkim pravima
DIO IV – Od Bosne do Krajine: kako je nastao pravoslavni pojas od Drine do Velebita
U prethodnim dijelovima vidjeli smo:
kako se katolička mreža u Bosni urušila nakon 1463.,
kako je Pećka patrijaršija preuzela pastoralni prostor,
kako su fiskalni i sigurnosni motivi gurali ljude u pravoslavlje i islam,
kako su osmanski defteri i franjevci svjedočili nestanku katolika – selo po selo, župa po župa.
Sada dolazimo do ključnog pitanja za hrvatski prostor:
Kako je taj proces iz Bosne “prelio” u Hrvatsku, Liku, Krbavu i Krajinu – i stvorio pravoslavni pojas koji će kasnije biti proglašen “srpskim zemljama”?
16. „Turska Hrvatska“: kako je izgubljen hrvatski pojas od Une do Velebita
Nakon Krbavske bitke (1493.) i pada ključnih utvrda u 16. stoljeću (Udbina, Obrovac, Skradin, Ostrovica, Donji Lapac, Srb…), nastaje ono što Nenad Moačanin naziva:
➡️ “Turska Hrvatska” – golemi pojas između ostataka hrvatske države i osmanske Bosne.
Na tom području događa se isto što i u Bosni, samo još brutalnije:
starosjedilačko hrvatsko katoličko stanovništvo bježi prema sjeveru i zapadu (Gradišće, Kranjska, Štajerska, Istra, Primorje),
izumiru cijela sela i plemena,
samostani i župe nestaju,
nastaju goleme “prazne zemlje”.
Osmansko Carstvo u te prazne zone uvozi isti model kao i u Bosni:
📌 vlaške katune (stočare i graničare)
📌 pravoslavnu hijerarhiju (pod Pećkom patrijaršijom)
📌 martologe i graničarske zajednice
📌 mješovite stočarske skupine pod vlaškim zakonom
Drugim riječima:
➡️ prostor stare Hrvatske je demografski držala jedna vjera (katolička),
➡️ a obranu osmanske granice preuzimaju pravoslavni stočari – Vlasi i slavenski graničari.
Tu nastaje jezgra kasnije „pravoslavne Krajine“.
17. Habsburška Monarhija i Vojna krajina – ista igra, samo s druge strane
Kad Habsburgovci počnu potiskivati Osmanlije prema istoku (16.–17. st.), oni preuzimaju isti vlaško-graničarski model:
naseljavaju pravoslavne graničare (Vlasi, Morlaci, uskoci, bjegunci iz osmanske Bosne)
daju im povlastice (porezne olakšice, zemlju, samoupravu)
stavljaju ih pod Vojnu krajinu – izravnu vojnu upravu Beča, izuzetu od hrvatskog Sabora i bana
priznaju im njihove popove i episkope pod Karlovačkom mitropolijom
Ključni dokument:
📜 Statuta Valachorum (1630.)
Njime Habsburška Monarhija:
pravno definira “Vlahe” kao poseban vojničko-staleški sloj,
daje im pravo kolektivne autonomije (izbor knezova, vojvoda, samouprava),
određuje da će biti čuvari granice,
ali nigdje ih ne zove “Srbima”.
Ovo je presudno:
➡️ u 17. stoljeću ti ljudi su u dokumentima Vlasi, Morlaci, Krajišnici – ne “Srbi”
➡️ njihov identitet je: vojnički, staleški, vjerski (pravoslavni) – ali NE nacionalni.
18. Kako je nastao pravoslavni pojas od Drine do Velebita
Kombinacija osmanske i habsburške politike stvara nešto sasvim novo:
📌 Osmansko Carstvo prazni stara hrvatska područja, uvodi vlaške stočare i pravoslavne katune iz Bosne i Hercegovine.
📌 Habsburgovci s druge strane preuzimaju iste ljude kao graničare, daju im zemlju na području Vojne krajine, uz uvjet vojne službe.
Rezultat:
od Istočne Bosne i Hercegovine preko Banije, Korduna, Like, Krbave i sjeverne Dalmacije nastaje kontinuirani pravoslavni pojas,
katoličko stanovništvo u tom pojasu je razbijeno, prorijeđeno, marginalizirano,
pravoslavni graničari imaju povlašten status – i pod Osmanlijama, i pod Bečom.
To neće biti nacionalni problem u 17. stoljeću.
Ali će postati eksplozivni nacionalni problem u 19. i 20.
19. 19. stoljeće – trenutak kada vjera postaje nacija
Do 18. stoljeća vrijedi jednostavna formula:
katolik = “latinski”, “naš”, “zapadni”
pravoslavac = “grčko-istočni”, “raški”, “vlaški”, “srpski” u konfesionalnom, ne nacionalnom smislu
musliman = “Turčin” u vjerskom žargonu, iako je etnički većinom domaći slavenski element
U 19. stoljeću:
📌 Ilirski pokret, hrvatski narodni preporod → katoličko stanovništvo u Hrvatskoj i Bosni homogenizira se u hrvatski nacionalni identitet.
📌 Srpski narodni pokret, Vuk Karadžić, Garašanin, ruski utjecaji → pravoslavno stanovništvo u Bosni, Krajini i Dalmaciji dobiva etiketu: „Srbi“.
📌 Muslimani → u početku viđeni kao „Turci“, kasnije kao poseban bosanski sloj, a u 20. stoljeću kao Bošnjaci.
Dogodi se ključni preokret:
➡️ ono što je stoljećima bilo vjersko i staleško – postaje nacionalno.
Formula postaje:
katolik = Hrvat
pravoslavac = Srbin
musliman = Turčin/Bosnjak (ovisno o diskursu)
A pravoslavni pojas od Drine do Velebita odjednom se proglašava:
📢 „povijesnim srpskim zemljama“
iako:
ti ljudi nisu došli iz srednjovjekovne „Srbije“,
nisu bili “Srbi” u trenutku naseljavanja,
njihov status je bio vlaški, krajiški, vojnički,
identitet im je postao srpski tek s nacionalnom propagandom 19. stoljeća.
20. 20. stoljeće – kada mitovi eksplodiraju
U 20. stoljeću svi ti procesi se brutalno zloupotrebljavaju:
u Kraljevini SHS / Jugoslaviji – „istorijske srpske zemlje“ koriste se kao argument za hegemoniju,
u NDH – pravoslavno stanovništvo se tretira kao „strano tijelo“ koje treba ukloniti,
u komunističkom razdoblju – povijest Krajine, Bosne i vjerskih prijelaza se prešućuje, gura pod tepih,
u ratovima 1991.–1995. – mit o „vjekovnim srpskim krajevima“ koristi se za opravdavanje pobune i agresije,
s druge strane – nastaje mit o „vekovnoj izdaji katolika“ i simplifikacija da je svaki prijelaz bio moralni pad, a ne egzistencijalni pritisak.
I jedni i drugi mit rade istu štetu:
❌ brišu stvarnu povijest,
❌ pretvaraju iskrivljene priče u nacionalni program,
❌ sprječavaju ljude da razumiju što se doista dogodilo.
21. Što nam ova priča govori danas?
Ako razumijemo:
zašto je katolička župna mreža u Bosni propala,
zašto su ljudi prelazili na pravoslavlje – jer drugog svećenika nije bilo,
zašto su neki prelazili na islam – jer je to bio jedini izlaz iz poreznog ropstva,
kako su Vlaši, Morlaci i krajišnici naseljavali Liku, Kordun i Baniju,
kako su Pećka patrijaršija i Karlovačka mitropolija preuzele pastoralnu i identitetsku ulogu,
kako je 19. stoljeće nacionaliziralo vjerske identitete,
onda:
➡️ razumijemo i zašto se danas svađamo oko zemalja, groblja, crkava i manastira.
➡️ razumijemo zašto je svatko uvjeren da je „bio tu prije“.
➡️ razumijemo da nitko nije “čist”, ni Hrvat, ni Srbin, ni Bošnjak — ali je svaka patnja stvarna.
I ono najvažnije:
- prestajemo gledati povijest kao oružje, a počinjemo je gledati kao učiteljicu.
ZAKLJUČAK – Vjera, nacija i preživljavanje: što nam govori povijest prelazaka
Katolici u Bosni nisu masovno prelazili na pravoslavlje zato što su postajali Srbi.
Prelazili su jer su ostali bez svećenika, bez župa i bez elementarne mogućnosti da žive vjerski život.
Prelasci na islam nisu bili čin “izdaje naroda”, nego pokušaj izlaska iz fiskalne i sigurnosne kalvarije.
Oni su bili strategija preživljavanja u carstvu koje je pravno privilegiralo muslimane.
Pravoslavni pojas u Bosni, Lici, Krajini i Dalmaciji nastao je kao spoj vlaškog stočarskog staleža, graničarske funkcije i crkvene organiziranosti Pećke patrijaršije – a ne kao „prastara srpska zemlja”.
Habsburška Vojna krajina, sa svojim privilegiranim pravoslavnim krajišnicima, bila je politički i vojni projekt Beča, a ne „obnova srednjovjekovne Srbije“.
Nacionalizacija tih vjerskih identiteta u 19. stoljeću (katolik = Hrvat, pravoslavac = Srbin, musliman = Turčin/Bošnjak) pretvorila je stare vjerske i staleške razlike u eksplozivnu etničku kartu.
Ratovi 20. stoljeća, NDH, četničke ideologije, komunističke šutnje i ratovi 1990-ih svi su se hranili istim mitovima – ignoriranjem stvarne povijesti.
Zato je važno ovo reći jasno:
Nitko od nas nije “čist” u genetskom, vjerskom ili povijesnom smislu.
Ali svaka žrtva, svaki progon i svaki zločin – itekako je stvaran.
Ako hoćemo normalnu budućnost, moramo prestati lagati o prošlosti.
Ne treba nam lažna povijest za velike narode.
Treba nam stvarna povijest za normalne ljude.
To je cilj ovakvih tekstova.
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić 2025
KORIŠTENA LITERATURA I IZVORI
Primarni izvori:
Osmanlı Arşivi (Istanbul): tahrir-defteri Bosanskog, Hercegovačkog i Kliškog sandžaka (1528–1604).
Franjevački izvještaji i ljetopisi (Bosna Srebrena) – izvješća Svetoj Stolici (16.–18. st.): fra Matija Divković, fra Luka Ibrišimović, fra Nikola Lašvanin, fra Bono Benić.
Ahdnama Mehmeda II. (1463.) franjevcima u Bosni.
Statuta Valachorum (1630.) – povlastice vlaškog/krajiškog stanovništva u Habsburškoj Monarhiji.
Dubrovački arhiv, mletačke relacije, habsburški vojni izvještaji o Krajini.
Ključna historiografska literatura:
Srećko M. Džaja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine 1463–1804.
Nenad Moačanin, Turska Hrvatska.
Noel Malcolm, Bosnia: A Short History.
John V. A. Fine, The Bosnian Church i The Late Medieval Balkans.
Franjo Šanjek, Crkva na hrvatskom prostoru (dijelovi o Bosni i franjevcima).
Mehmed H. Handžić, Islamizacija Bosne i Hercegovine.
Dubravko Lovrenović, radovi o Ahdnami i bosanskom crkvenom prostoru.
Marko Šunjić, radovi o Dalmaciji, Morlacima i uskocima.
Karl Kaser, Pastirsko stočarstvo i društvo na jugoistočnom Balkanu do kraja 19. stoljeća.
Nevenka Koštro, Vlasi i Morlaci u hrvatskoj historiografiji.
Filip Škiljan, Etnički identitet pravoslavnog stanovništva u Hrvatskoj.
🛑 Upozorenje o Zaštiti Intelektualnog Vlasništva
Ovaj članak, “Zašto su katolici u Bosni i Hrvatskoj masovno prelazili na pravoslavlje i islam (15.–18. stoljeće)”, predstavlja izvorno intelektualno vlasništvo Ivana Vohrića.
STROGO SE ZABRANJUJE:
- Svako umnožavanje, kopiranje ili preuzimanje cijelog teksta ili njegovih dijelova.
- Objavljivanje teksta na bilo kojem drugom internetskom portalu, blogu, forumu, znanstvenom ili stručnom časopisu, bez izričitog pismenog odobrenja autora.
JEDINA DOZVOLJENA UPOTREBA:
- Isključivo se može koristiti naslov i kratka najava (do najviše 200 znakova) uz obavezno postavljanje izravnog, aktivnog hiperlinka koji vodi na izvorni članak na portalu Res Publica Post.
U ovaj rad uloženo je izuzetno mnogo vremena, truda i istraživačkog rada. Kršenje ovih uvjeta predstavlja povredu autorskog prava i povlači zakonske posljedice. Za sva pitanja o korištenju, molimo kontaktirajte autora.
About the Author
