Kasno je, ali nikada nije prekasno… Dugo sam bio vani, radio i nakon zalaska sunca. Nedavno sam ušao u kuću i večerao. Sada bih vam ispričao istinitu priču iz Domovinskog rata o čovjeku koji je bio jači od Herkula. Doslovno.
Malo sam poljuljan u svojoj misiji jer me nedavno, nakon jedne moje priče, čovjek iz Zagreba rođen 1931. godine, popljuvao i mene i stradalnika, mog brata Đuru Gagulića. Kaže kako mu smeta što pišemo o ratu i ubijanju. Možda je i u pravu, ali ja govorim istinu o nadljudskoj žrtvi, križu i stvarnom stradanju pojedinaca koje je sudbina učinila herojima, iako to oni nisu htjeli. Prije toga bili su sasvim obični ljudi. Rat i patnje – samo dragi Bog zna ishod. Mi, mali, obični ljudi, samo smo nosili svoje teške križeve kroz pet godina rata. Tiho smo se vratili svojim domovima, neki su se oženili, neki ne. Živimo i umiremo u tišini…
Neki “dobri” ili “zli” ljudi, koji su na našoj sudbini htjeli dobro zaraditi – i jesu – otkrili su svijetu naše sudbine. Inače bismo mi, takvi kakvi jesmo, samozatajni, proživjeli svoj mali život, prehranili obitelj, doslovno hranili svinje i mirno živjeli. No, evo nas, ni u našoj sredini nas ne prepoznaju, ne cijene i ne poštuju – ni selo, ni rod, ni braća. Čak su zavidni na našoj invalidskoj mirovini ili na našim herojstvima jer su oni devedesetih rat gledali u 19:30 sati na HRT-u i normalno je da ne razumiju patnju otkinute noge, ruke i bespomoćnost umiranja. Ne osuđujem ih. Tko sam ja da sudim?
Čovjek o kojemu bih noćas govorio jači je od Herkula, a evo i zašto.
Zove se Adam Ivkov iz Retkovaca kod Vinkovaca. Pripadnik je slavne 3. gardijske brigade “Kune” Vinkovci, “Daltoni sa stadiona Dinama”. Tko imalo zna o ratu, zna i za Daltonce, Kmere, Fantome – bojne 3. GBR Vinkovci.
Adam je bio miran, tih, skroman, sabran čovjek, ljudina. Malko niži, široke građe tijela, dobroćudnog lica i očiju koje su sjajile životom. Širokih ramena, jakih ruku i nogu – prava muževna muškarčina. S nama je od samih početaka ’91. godine prolazio obuku. U akciji Mirkovci poginulo nam je 13 braće, prvih stradalih u Domovinskom ratu među nama, osim Borova Sela prije, jer i tu smo zamalo sudjelovali. Nas 550 čekalo je zapovijed da krenemo u pomoć stradalim policajcima.
Adam Ivkov je na obuci zadužio trubu, kako smo je zvali, ruski RPG crvene boje za uništavanje tenkova, transportera, mitraljeskih gnijezda, bunkera. Prošao je s nama kukuruzni put – jedini put spasa za Vukovar, žilu kucavicu za dovoz hrane, ljudi i oružja. JNA je blokirala asfaltni put, jedini prema Vukovaru.
Mogao bih knjigu napisati samo o kukuruznom putu.
Obična prašnjava, zemljana, krivudava lenija. Kada padne kiša, blato je. Put je širok 2,5 metra. Kukuruzi naprijed, kukuruzi natrag, visoki oko 2 metra u to vrijeme, što je bilo dobro. Rovova nije bilo, već smo ih mi kopali usput malim vojničkim ašovčićima. Izgledali su točno kao raka za lijes – rov za stojeći stav. U zidu smo ukopali rupe za hranu, vodu, rezervne okvire i bombe kašikare kojih je bilo malo. Nekada smo se od siline granata koje su padale po nama znali i moliti. Pišali smo u flaše i bacali van. Dva dana i dvije noći neprekidno smo držali liniju u rovu, naša 2. satnija, stotinjak branitelja. Na prvom rovu do ceste bio je bestrzajni top i mitraljez za dočekivanje tenkova koji su išli naprijed i provocirali.
Adam je bio s nama, izdržao je čitav u nemilosrdnim borbama: deset četnika na jednog našeg branitelja. Sva četiri napada koje smo odbili. Kako se približavao 10. i 11. studeni 1991. godine, i naš peti napad te naš kraj kojega nismo bili ni svjesni… Mislili smo: doći će pomoć, neće Zagreb i Hrvatska dopustiti da nas sve pobiju i satru. A išlo se ka tome. Imali smo 130 poginulih, 41 branitelj, mrtvih s civilima. 121 ranjeni branitelj. I 49 ratnika ostalo je neozlijeđeno, što govori o žestini borbe i bitki koje su se odvijale.
Mrtvi su ležali gdje su pali. Mrtvi na ulicama, više se nitko nije ni obazirao. Znali smo i mi: mrtvi smo, samo to još ne znamo. Borimo se još. Ne predajemo se niti ne pomišljamo na to. Kada zagusti, idemo u Vukovar. On neće pasti. Imao sam tada 21 godinu i kao vojnik nisam mogao znati što znam sada.
Pakao petog napada i “Kukuruzni put”
Peti napad. Topovska priprema: 2000 granata iz topova, tenkova, višecijevnih bacača, minobacača, topovnjače s Dunava, s brodova, iz šume Đergaj, iz Bršadina, sa šljunčare, iz Negoslavaca… Sa svih strana zasipali su ruševine kuća koje više nisu ni postojale. Kada je prestala paljba topova, mi smo iz rupa i podruma izlazili kao štakori jer smo znali: sada dolaze tenkovi i transporteri i pješadija, koljači i pljačkaši JNA, Beli orlovi, Arkanovci, rezervisti. Pedesetak oklopa i 1500 četnika koji su se skrivali iza tenkova nasred ulice. Nas je bilo oko 300 ukupno u Bogdanovcima – 100 civila i 200 branitelja, mještani 204. Vukovarske brigade, ukupno oko 300 ljudi. Četnici su govorili da nas je 3000 da opravdaju svoj strah i gubitke.
3.GBR “Kune” Vinkovci, Daltoni i bojovnici HOS-a – svi smo bili ravnopravni i u nemilosrdnome položaju.
Neprijateljski metak i geler jednako je birao ljutog ZNG-ovca, hrabrog Hosovca ili vjerne svome mjestu domaće branitelje, pripadnike 204. Vukovarske brigade, čiji smo ustvari bili svi pripadnici pod zapovjedništvom Jastreba jer smo bili odsječeni od svojih matičnih jedinica. Nekog velikog zapovijedanja i zapovjednika tu nije ni bilo. Lagao bi tko bi rekao drugačije. Znalo se: mi ili oni. Ili biti ubijen ili ubiti. Nije to lako za shvatiti danas običnim ljudima.
S obzirom na to da je bilo 89 mrtvih mještana Bogdanovaca i 41 branitelj, 121 ranjeni branitelj i 49 neozlijeđenih – sve to ukazuje na krvavih pet bitki prsa o prsa. Da, i mi smo bili mrtvaci, živi zombiji, neispavani danima. Nismo ni jeli, ni pili, ni spavali, ni odmarali. Oružja, municije i punjenja za protuoklopna oruđa više nije bilo. Zapovijedi nikakve, a i kome? Neizvjesnost u zraku, strah i pokoja molitva… Ma, nije me bilo strah smrti jer sam znao da bi to bio spas.
Toliko sam bio umoran, iscrpljen, neispavan, psihički opterećen da ni mjesec i pol poslije nisam mogao zaspati. Bilo je dovoljno umiriti se neko vrijeme, sklopiti oči i odmoriti se deset, dvadeset minuta i to je bilo dovoljno. Psiha je bila stalno na oprezu dan i noć. Svaki šum, pokret… Buđenje, oči i uši osluškuju, cijev puške ispred prati, metak je u cijevi… Samo mozak da registrira… i paljba. Kratka. Nije bilo više ni metaka, ionako smo ih uzimali od mrtvih četnika i vraćali im ih preko cijevi natrag, jer 150 metaka i sanduk municije za vod brzo su se istopili.
Herojstvo Adama Ivkovog
Da se vratim mome dobrome, hrabrome, skromnome bratu po oružju Adamu… Čede ulaze sa svih strana. Nas malo, kaos. Dio ljudi, zapovjednika, već je otišao u proboj, put spasa. Samo su zamijenili mjesta s Čedama: oni u selo, a “naši” van. “Nama nitko ništa nije ni rekao, to svjedočim životom. Mi smo bili žrtvovani da bi se drugi izvukli, nije bilo nikakvih zapovijedi.” Čak je i naš stacionar, improvizirana bolnica, bio prepušten sam sebi. Ispred su bili poslagani drveni pragovi na ulaz. Stala su dva tenka i tukla kuću. Ranjenici koji su mogli izvlačili su se straga, prema baščama, kroz mali prozor. Četnici ulaze. Prethodno bacaju par bombi.
No, u zasjedi ih je čekala hrabra mala Mara, Marija Katić, i s automatskom puškom ubija rafalom, do zadnjeg metka, pet-šest četnika. Ranjenici se izvlače. Među njima i moj brat po oružju, Ilija Zirdum, sa šest metaka prostrijeljenih u sebe. Živ je danas i on i Mara. Svatko se spašavao kako je znao i umio. Zapovijedi – nula. Nije ih ni moglo biti u tim uvjetima rasula i pada sela.
Moj rov pod školom i HOS-ov kod crkve pružao je otpor do crnoga mraka. Kuće su gorjele, cijela lijeva strana kuća prema igralištu je gorjela. Čuli su se sporadični pucnji, najvjerojatnije ubijanje naših civila i ranjenika. Do nas dolazi naš brat, Marko Knežević, alkos, i kaže: ulica prema Vukovaru je pala. Zajedno nas pet-šest prelazimo cestu kod Hosovaca. Još malo pucamo zadnjom municijom. Dva tenka su stala ispred nas i tuku nas topovima i mitraljezima. Krećemo prema Bršadinu. Kupimo civile po rovovima i nas tridesetak krećemo u noć prema svojoj “štafeti smrti”, koju mi preživjeli još proživljavamo. Nije nas ostalo puno.
Žrtva koja ostavlja trag
No, moj junak priče, Adam Ivkov, biva ranjen padom granate po glavi i očima, biva u nesvijesti. Tomislav Pleša iz Ivankova biva ranjen u leđa, kralježnicu, nepokretan. Ivica Karaula, policajac, mještanin Bogdanovaca, ranjen u nesvijesti. Ilija Marinović iz Starih Jankovaca, nažalost, smrtno ranjen. Četnici prolaze kraj mrtvih tijela, bacaju bombe u podrum, ubijaju preostale i idu brzo naprijed. U međuvremenu dolaze sebi Adam i Tomo. Adam, jak, širokih ramena, ne vidi ništa – oči ranjene, krvave. Tomo ne može na noge. Adam ga uzima na svoja leđa i nosi. Tomu boli položaj rana, ali mora šutjeti. Adam ne vidi ništa, Tomo govori put: lijevo, desno, ravno, stani, lezi…
I tako, sljedećeg jutra oko 5 sati, zima, magla, rosa, iznemogli Adam i dalje nosi Tomu, ne ispušta ga. Tomo govori put. I nailaze na stotinjak metara na pijane bradate spodobe, njih pet-šest. Tomo shvaća gdje su – u Ceriću, koji je pao i natrag. Uz Božju pomoć dolaze do Nuštra, spasa i naših linija.
Moram spomenuti da je moju grupu, u strahu i panici, ostavilo 50 naših ljudi, civila, branitelja HOS-a, ZNG-a. Ne osuđujem. Naša je sudbina zapečaćena. Mi smo bili prvi i nas prvih 11 pokupilo je gelere od dvije odskočne razorne mine koje su nas raskomadale, i to samo kilometar od Nuštra i naših linija. Jednom odsjekle nogu, drugom ruku, trećem grkljan, četvrtom pluća…
A hrabri i dobri, i umorni, i skromni, i jaki Adam Tomu nije ispuštao iz ruku. Ima li veće žrtve, muke, križa i hrabrosti? Nema.
Adam nakon operacije na Rebru u Zagrebu, poslije par mjeseci, dolazi u Nuštar među svoje Daltonce, baš kao i ja. I borimo se do kraja rata, do 1996. godine. Adam se oženio, dobiva prekrasnu djecu, živi mirno i tiho u svojim Retkovcima. Osam godina prije njega umire mu žena. Nakon osam godina umire i Adam od raka. Bili smo mu na posljednjem ispraćaju sa suzom u oku i kamenom na srcu. Ode još jedan brat među nama. Mnoge smo već ispratili.
Najveća skromnost njih dvojice je u tome što su se Adam i Tomo dogovorili da njihova muka ne ide u javnost. Eto koliko su preskromni. Filmove su htjeli snimati i danas me zovu zbog njih dvojice da se snimi film, ali to ostaje u zraku. Tomo je živ i živi u Ivankovu, hoda. Skromno i samozatajno živi svoj život, niti išta traži niti očekuje.
Ima li veće hrabrosti i žrtve, no založiti život za brata svojega?
Ovu priču ispričao je hrvatski branitelj, stradalnik i učesnik u domovinskom ratu Đuro Kovačević .
Uz Đurin blagoslov i odobrenje ova priča postavljena je na mrežnu stranicu “Skrivena Povijest” kako bi ostala zabilježena istina o našim hrvatskim braniteljima.
Tko je zapravo Đuro Kovačević ?
“Ne volim kada se govori da je rat svet, to ne postoji”. “Taj rat je mučan, zloban, pokvaren.”
About the Author
