Večer je uoči 18. studenoga.
U mnogim će se stanovima večeras tiho ugasiti televizori i upaliti svijeće na prozorima. Negdje će dijete pitati:
“Tata, zašto palimo ovu svijeću?”
I opet će netko pokušati objasniti rat onima koji su rođeni u miru.
Kako objasniti grad koji je tri mjeseca gorio? Kako ispričati Škabrnju u kojoj su starci i žene izvođeni iz kuća kao da nisu ljudi, nego meta? Kako objasniti Ovčaru, jama bezdana u ravnici?
I kako objasniti da još uvijek, nakon svih ovih godina, neke majke čekaju kosti svoje djece – da bi ih napokon mogle zagrliti zemljom?
Jedan Francuz u hrvatskom ratu
Negdje daleko od Vukovara, u Francuskoj, jedan je mladić čitao novine zajedno sa svojom majkom.
Zvao se Jean-Michel Nicolier.
Nije imao nikakvu “korist” od Hrvatske. Nije ovdje imao ni kuću, ni rodbinu, ni političku karijeru, ni stranačku knjižicu. Imao je samo osjećaj za nepravdu.
Dok su europske prijestolnice raspravljale, vagale, pisale priopćenja – on je u toj istoj Europi vidio šutnju. Vidio je malog Davida i ogromnog Golijata. I rekao je majci da ide u Hrvatsku, jer je osjetio da je to njegova bitka.
Došao je u grad kojeg nije poznavao, među ljude čiji je jezik tek počeo učiti.
Ušao je u Vukovar.
Posljednji put kad je nazvao majku, 6. listopada, plakao je.
Nije plakao zbog sebe – plakao je zbog civila.
Mi smo vojnici, govorio je, mi smo borci – ali civili, majko, ne civili…
To je ono što oni, koji danas olako relativiziraju Domovinski rat, ne žele čuti:
da je rat u Hrvatskoj, iznad svega, bio rat protiv civila.
Protiv djece u podrumima, starica na kućnim pragovima, ranjenika na bolničkim kolicima.
Jean-Michel je mogao dva puta otići iz pakla, suborci su ga zvali u proboj. Mogao je reći: “Ja sam svoje napravio, vraćam se kući.”
Ostao je.
Ostao je u vukovarskoj bolnici, uz ranjenike, uz civile, uz grad za koji je povjerovao da se ne ostavlja.
Zadnje što je u životu držao u ruci, kažu, bila je – hrvatska zastava.
Bio je stranac po putovnici, ali ne i po srcu.
Na Ovčari su ga ubili kao neprijatelja, ali je u Hrvatskoj ostao kao sin.
Majka koja je čekala 34 godine
Dok mi svake godine prolazimo u Koloni sjećanja, jedna je majka 34 godine nosila svoju privatnu kolonu – od jutra do noći, od nade do beznađa.
Čekala je poziv, vijest, trag.
Čekala je da joj netko kaže gdje je njezin sin pa i ako je mrtav, neka barem zna gdje.
U tih 34 godine promijenile su se vlade, koalicije, parole, ali jedna stvar nije:
u njezinom srcu uvijek je bilo jedno zauzeto mjesto za sina koji se nije vratio.
Ovih je dana prvi put stajala nad njegovim grobom u Vukovaru.
Tek sada može zapaliti svijeću na mjestu gdje počiva.
No ni tada nije mislila samo na sebe.
Rekla je: “Imala sam sreću da sam ga napokon našla. Sada mislim na sve obitelji koje još čekaju.”
To je razlika između čistog, običnog ljudskog srca i hladne političke kalkulacije.
Majka iz Francuske, koja je Hrvatskoj dala sina, misli na druge hrvatske majke koje još uvijek hodaju od ureda do ureda, od grobišta do grobišta, tražeći jednu jedinu rečenicu:
“Vaše dijete je ovdje.”
Margina na kojoj stoje branitelji i civili
Danas, više od tri desetljeća poslije, Hrvatska ima svoje lijeve i desne.
Ima svoje podjele, svoje studije, svoje emisije, svoje polemike.
Jedni će reći da previše “visimo na ratu”, drugi će, dok obilaze grobove s kamerama, preko ramena gledati u ankete.
Ali u toj buci često se ne čuje ono najtiše:
glas branitelja koji se povlače u svoje stanove, u svoje bolesti, u svoje tišine.
Glas civila koji rat nikad nisu birali, ali su ga dobili na kućni prag.
Mnogi od nas, hrvatskih branitelja, danas nose ožiljke koje se ne vidi.
Neki se bore s noćnim morama, drugi s bocama lijekova, treći s demencijom koja polako krade sjećanja.
A mi se bojimo jedne stvari još više nego zaborava u vlastitoj glavi:
da će država, za koju smo bili spremni umrijeti, zaboraviti prije nas.
Postoje trenuci kada se čovjek koji je nosio uniformu osjeća kao statist u tuđoj predstavi.
Kada shvati da je za dio političke ljevice on “problematičan podsjetnik” na rat u kojem se jasno vidjelo tko je agresor, a tko žrtva.
I da je za dio desnice tek zgodan dekor za predizborne plakate, svijeća više u televizijskom prijenosu.
A on želi samo jedno – da njegov mrtvi suborac ne bude fusnota.
Da njegova žrtva ne bude materijal za dnevnopolitičku svađu.
Da ime grada Vukovara ne služi kao batina u rukama onih koji nikada nisu osjetili miris baruta.
Civili – oni koji nisu bili ni krivi ni dužni
Kad se sjetimo Domovinskog rata, često govorimo o vojnicima, generalima, postrojbama.
Ali istina je da je najveća tiha većina ovog rata bila – civilna.
To su lica koja se rijetko pojavljuju u knjigama i emisijama:
– žena koja je u podrumu rodila dijete dok je grad gorio iznad nje;
– starac koji je na kućnom pragu dočekao vojnike misleći da će ga preskočiti, a ne ubiti;
– dječak koji je jednu noć zaspao u svom krevetu, a probudio se u tuđem podrumu, među nepoznatim ljudima, pod treskom granata.
Njih nije zanimao ni desni ni lijevi svjetonazor.
Njih je zanimalo hoće li sutra njihovo dijete ustati živo iz kreveta.
Kad su granate padale na Vukovar, Škabrnju, Dubrovnik, Gospić, Sunju, Osijek… nisu birale stranačke iskaznice.
Birale su samo jednu stvar – da unište život.
Zato ovaj dan ne smije biti samo dan sjećanja na “branitelje”.
On mora biti dan sjećanja na svaku civilnu žrtvu, na svako dijete koje je bilo prestrašeno, na svaku majku koja je na brzinu pakirala najlonske vrećice misleći da se vraća za tjedan dana.
Neke se nikada nisu vratile.
Europa koja nije vidjela – i jedan Francuz koji jest
Jean-Michel je, još kao mladić, gledao iste one vijesti koje je gledala i Europa.
Ali on je u njima vidio nešto drugo – vidio je napuštenu zemlju.
Rekao je majci: Srbija će imati Rusiju, a Hrvatska – tko zna hoće li ikoga.
Europa će gledati, ali neće vidjeti.
I bio je u pravu.
Trebao je jedan Francuz – idealist, sanjar, možda i malo lud – da se usudi reći:
“To je i moja borba, iako nemam ništa od toga.”
Danas, kada govorimo o Europi, integracijama, pregovorima, poglavljima, bilo bi pošteno da se sjetimo i ovoga:
da je jedan Europljanin shvatio Hrvatsku puno prije europskih institucija.
Da je njegovu priču predsjednik njegove države upoznao tek kad je dobio knjižicu o njemu.
Jean-Michel je razumio da se mala Hrvatska sama suprotstavlja velikoj sili.
Vidio je Davida i Golijata – i stao uz Davida.
Njegovo tijelo je palo na Ovčari, ali njegova priča ostaje kao optužnica protiv svih koji danas relativiziraju agresiju i govore o “građanskom ratu”, kao da se jedna kolona tenkova sama od sebe spustila s neba na Vukovar.
Kolone koje ne vidimo
Sutra ćemo gledati Kolonu sjećanja u Vukovaru.
Vidjet ćemo more ljudi, more svijeća, more zastava.
Ali postoji još nekoliko kolona koje kamere slabo hvataju:
– kolona majki koje još nisu našle kosti svoje djece;
– kolona udovica koje su prešutjele svoju tugu da bi odgojile djecu;
– kolona branitelja koji tiho odlaze, jedan po jedan, iz ovog svijeta, ponekad nezapaženo;
– kolona civila koji nikad nisu dobili ni status, ni priznanje, ni terapiju za ono što su gledali.
Svi oni zajedno čine nevidljivu kolonu ove države.
Bez njih, ova država ne bi postojala.
Bez njih, ni lijevo ni desno ne bi imalo gdje stajati.
Zato je 18. studenoga više od protokola.
To je ispit savjesti – osobne i nacionalne.
Pitanje je vrlo jednostavno:
Jesmo li dostojni onih koji su za ovu zemlju dali sve?
Jesmo li dostojni mladića iz Francuske koji je ovdje ostavio svoj život, i majke koja je rekla da u Hrvatskoj ima mir koji u vlastitoj zemlji nije našla?
Da se ne pretvorimo u vlastiti zaborav
Možda je najteži trenutak za hrvatskog branitelja danas onaj kad shvati da polako zaboravlja imena svojih suboraca.
Bolest, godine, umor – sve to radi svoje.
Ali postoji nešto što ne smijemo dopustiti:
da naše društvo, naša politika, naša država počne zaboravljati brže od nas koji starimo.
Zato ova priča nije napisana za branitelje.
Mi znamo što se dogodilo.
Ona je napisana za sve one koji danas misle da je rat neka apstraktna tema, dobar materijal za tv-rasprave i status na mrežama.
Za one koji misle da se žrtva može prešutjeti, preskočiti, zaboraviti – jer je neugodan podsjetnik.
Ne, ne pišemo ovo da bismo širili mržnju.
Mržnja je ono iz čega je rat i nastao.
Pišemo da bismo sačuvali istinu.
Da bismo rekli da ova država nije nastala na “dogovorima”, nego na tijelima ljudi koji su vjerovali da je sloboda važnija od vlastitog života.
Da bismo podsjetili da svaka politička rasprava u Saboru, svaki miran san u slobodnoj kući, stoji na ramenima onih koji su ostali ležati u blatu Ovčare, u masovnim grobnicama, na cestama Škabrnje, na poljima diljem Hrvatske.
Sutra, kad zapališ svijeću, sjeti se i Jean-Michela.
Sjeti se njegove majke koja je 34 godine čekala jednu vijest.
Sjeti se svih majki koje još čekaju.
I ne dopusti da njihova patnja bude samo “još jedna vijest”.
Neka bude zavjet.
Da ne zaboravimo.
Da ne relativiziramo.
Da ne izdamo.
Copyright © Ivan Vohrić
About the Author
