Nastavak na kolumnu: “Goldstein kao simbol: autoritet bez pitanja”
Ako je istina da svako društvo ima svoje idole, onda Hrvatska ima — svoje „autoritete“. No kod nas se autoritet ne stvara radom, rezultatima ili znanstvenim doprinosom, nego — kroz položaj u sustavu ovlasti nad tumačenjem povijesti, javnog morala i nacionalne krivnje. To je specifičan mehanizam koji djeluje već desetljećima, neovisno o promjenama vlada i političkih zastava.
Drugim riječima, ne proizvode se autoriteti kroz znanost, nego kroz narativ.
Tko kontrolira narativ — postaje autoritet.
Tko ospori narativ — postaje problem.
Prvi korak: Stvaranje „odabranog tumača“
U Hrvatskoj postoji mala, strogo strukturirana mreža izdavača, urednika, kolumnista, fakultetskih katedri i medijskih komentatora.
Ta mreža određuje što je prihvatljiva interpretacija prošlosti.
Uloga je jednostavna:
– neki povjesničar, sociolog ili politolog biva izabran kao „glas razuma“ u ime nacije.
– mediji ga uvode u status stalnog sugovornika.
– njegova riječ postaje interpretativni standard: sve što se kaže protiv — diskreditira se kao opasno.
Čim javnost počne reagirati, već je prekasno.
Autoritet je već uspostavljen.
Drugi korak: Stvaranje aure moralne nadmoći
Jednom uspostavljen, autoritet više ne argumentira — on se ne objašnjava, nego sudi.
Pojmovi koji služe kao alat:
- „fašizacija“
- „revizionizam“
- „ustašoidna retorika“
- „opasni nacionalizam“
Ti izrazi nisu opisni — oni su presude.
Time se svaki protivnik interpretacije automatski svrstava ne u polemički, nego u moralno inferioran položaj.
Nakon toga nije potrebno dokazivati tko je u pravu.
Dovoljno je reći tko je „na pravoj strani povijesti“.
Treći korak: Akademska sankcija – „on nije stručnjak“
Nakon moralne presude dolazi akademska.
Ona glasi:
„On nema legitimitet govoriti o temi.“
To može biti izrečeno protiv:
- doktora znanosti
- arhivista
- profesora
- istraživača s objavljenim radovima
Ako ugrožava narativ, onda „nije stručan“.
Ako narativ potvrđuje, onda je i apsolvent — „važan glas u javnom prostoru“.
Drugim riječima, stručnost nije povezana s kompetencijom, nego s korisnošću.
Četvrti korak: Institucionalna potvrda
I tu dolazimo do Akademije, veleposlanstava, državnih savjeta i odbora.
„Autoritet“ se nagrađuje položajem.
Položaj onda služi kao dokaz autoriteta.
To je zatvoreni krug legitimiteta.
Primjer mehanizma:
- Mediji stvore autoritet.
- Akademija ga razmatra.
- Politička struktura ga imenuje (npr. veleposlanikom).
- Diplomatki položaj postaje dokaz „međunarodnog ugleda“.
- Nakon toga dolazi novi krug: „pa naravno da je autoritet — vidi gdje je bio“.
To se zove institucionalno samo-potvrđivanje.
Što se događa onima koji ospore autoritet?
Ne vodi se rasprava.
Ne odgovara se na argument.
Ne ispravlja se činjenica.
Osporavatelj dobiva etiketu.
Etiketa zamjenjuje argument.
Publika se odgaja da reagira — ne da misli.
Time se blokira prostor za kritičko mišljenje, a javni prostor pretvara u zatvoreni ideološki teatar.
Najvažnije pitanje: Zašto je to moguće?
Jer Hrvatska, 30 godina nakon samostalnosti, nije riješila odnos prema vlastitoj povijesti.
To znači da je:
- identitet nesiguran,
- povijest nepročišćena,
- simbolička polja moći otvorena za manipulaciju.
U nesigurnom društvu, onaj tko kaže da zna što je istina — dobiva moć.
Čak i kad je ta „istina“ samo — konstrukcija.
Zaključna misao
Pravi autoritet se ne imenuje. On se prepoznaje.
Ne rađa se iz funkcije, nego iz djela.
Ne učvršćuje se medijskim prisustvom, nego argumentom.
Ne čuva se etiketiranjem protivnika, nego spremnošću na raspravu.
U Hrvatskoj, međutim, autoriteti se proizvode kao proizvodi:
upakirani, medijski promovirani, politički pozicionirani.
I upravo zato — ne traju dugo.
Jer sve što je stvoreno umjetno, raspada se prirodno.
( Nastavak sljedeće kolumne )
ZAŠTO SU HRVATSKI INTELEKTUALCI PRESTALI RISKIRATI
About the Author
