Zarobljavanje države: biramo li vlast ili lice sustava?

Kako lobiranje, korporacije i neizabrane mreže mogu oblikovati politiku i kad su izbori pošteni.

Zarobljavanje države događa se kad privatni interesi oblikuju zakone i politiku, dok građani vjeruju da sve ovisi samo o izborima.

Autor: Ivan Vohrić

Demokracija se prodaje kao suprotnost totalitarizmu. U totalitarizmu ti kažu: “Šuti.” U demokraciji ti kažu: “Govori, ali poslije glasaj.” I mnogi ljudi osjećaju isto ono što je osjećao čovjek u svakom sustavu: da ga netko vodi, oporezuje, regulira, kažnjava — a da je njegov glas tek ukras na kutiji.

Zato je pravo pitanje ovdje brutalno jednostavno:

Biramo li mi vlast — ili biramo PR-ambalažu vlasti koja radi za nekoga drugog?

Da bismo to razumjeli, moramo posložiti nekoliko pojmova bez romantike i bez teorija zavjere. Jer ono najopasnije često nije “tajno”. Najopasnije je ono što je legalno, a pogubno.

Demokracija i totalitarizam: isti alati, drugačije kočnice

I demokracija i totalitarizam imaju iste osnovne alate: poreze, zakone, policiju, sudove, birokraciju. To je država, bilo kakva.

Razlika nije u tome ima li država moć. Razlika je u tome postoji li stvarna kontrola te moći:

možeš li vlast smijeniti bez straha,
možeš li vidjeti tko piše pravila,
možeš li dokazati sukob interesa,
možeš li doći do pravde bez “veze” i “čekanja vječno”.

“Kad ‘kočnice’ sustava oslabe ili se politiziraju, ulazimo u zonu u kojoj institucije više nisu korektiv vlasti — o tome smo detaljnije pisali u analizi Milanović i Ustavni sud.“ (link)

Demokracija propada ne kad uvede porez, nego kad nestanu kočnice, a izbori postanu samo ritual.

Zarobljavanje države: država bez tenkova

U ozbiljnoj političkoj ekonomiji postoji pojam za ono što ljudi instinktivno osjećaju: zarobljavanje države (state capture).

To je situacija u kojoj privatni interesi oblikuju zakone i pravila “u svoju korist”, često uz nelegalne ili polulegalne pogodnosti. IMF to definira vrlo konkretno: “napori tvrtki da oblikuju zakone, politike i regulaciju države u svoju korist davanjem nedopuštenih privatnih koristi javnim dužnosnicima.”

To je ključ: ne radi se o tome da netko krši zakon. Radi se o tome da netko piše zakon tako da mu savršeno odgovara.

Kad se to dogodi, demokracija i dalje ima izbore, ali gubi sadržaj. Jer narod bira, a netko drugi podešava teren.

Think tankovi: tvornice ideja ili tvornice “stručnih izgovora”?

Think tankovi nisu nužno zlo. Problem nastaje kad se “analiza” pretvori u polugu utjecaja.

Kako djeluju u praksi?

Nameću teme (agenda-setting): ono što se prije godinu dana činilo marginalno, sutra je “reforma bez alternative”.
Pišu gotove mjere: političar “usvaja paket” koji je netko drugi već složio.
Kadroviraju: ljudi iz think tankova postaju savjetnici, članovi radnih skupina, državni tajnici.
Stvaraju legitimitet: “stručna studija kaže…” — a financiranje studije ostaje u sjeni.

Think tank može biti javno dobro — ali može biti i elegantna maska interesa. A prosječan građanin to vidi tek kad dođu računi.

Velike korporacije: utjecaj koji se ne vidi na izbornoj listi

Korporacija ne mora “kupiti državu”. Dovoljno je da kupi — ili oblikuje — pravila.

Najjače poluge su:

regulacija (tko dobiva licence, standarde, izuzeća),
javna nabava (tko dobiva ugovore, pod kojim uvjetima),
revolving doors (regulator danas, konzultant sutra),
medijski ekosustav (oglasi, PR, pritisak),
pravna iscrpljivanja (žalbe, tužbe, odugovlačenja).

To je moć bez zastave. Moć bez stranke. Moć bez kandidature. I često bez odgovornosti.

“Duboka država”: manje misterija, više mreža

Pojam “duboka država” ljudi često shvate kao jednu tajnu komandu koja upravlja svime. To je karikatura.

U realnijem i dokazivom smislu, “duboka država” je ovo:

trajna mreža neizabranih pozicija (administracija, javna poduzeća, regulatorna tijela, sigurnosni i pravosudni sustav) + interesne veze + kadrovske lojalnosti.

Vlade se mijenjaju, ali mreže ostaju. I dok se narod bavi govorima i svađama u Saboru, “mirni aparat” radi ono što radi: raspodjeljuje resurse, odlučuje o dozvolama, potpisuje ugovore, provodi ili ne provodi nadzor.

To nije “tajna država”. To je država koja se odvojila od odgovornosti.

Zarobljavanje države u Hrvatskoj: što je dokazivo, a što alarmantno

Ne treba nagađati. Postoje službena izvješća koja uporno ponavljaju iste točke rizika.

1) Lobiranje: zakon postoji — ali javnost ne vidi sastanke

Hrvatska je dobila Zakon o lobiranju (2024.) i registar lobista.
To je korak naprijed.

Ali Europska komisija u Rule of Law Reportu za 2025. kaže i ključnu stvar: implementacija ide, ali javnost nije izravno informirana o sastancima lobista i dužnosnika.

Drugim riječima: znamo da lobiranje postoji, ali često ne znamo tko s kim sjedi, o čemu i koliko često.
A upravo tu nastaje prostor za “zarobljavanje” — tiho, kulturno, “po pravilima”. Tu se najlakše vidi zarobljavanje države..

(Usput: civilno društvo je na to upozoravalo i prije donošenja zakona, tražeći registar sastanaka, ne samo registar lobista.)

2) Integritet i nadzor: kad institucije nemaju snagu, mreže dobiju krila

U istom izvješću Komisija navodi da Povjerenstvo za sukob interesa ima poteškoća u provjerama imovinskih kartica zbog resursa i alata.
Kad nadzor nije snažan, sustav šalje poruku: “isplati se riskirati.”

3) GRECO: pritisak na integritet se nastavlja

Vijeće Europe (GRECO) redovito prati antikorupcijske mjere i integritet “vrha izvršne vlasti” te policijskih struktura. U najnovijem addendumu za Hrvatsku (usvojeno u studenom 2025., objavljeno 12. siječnja 2026.) potvrđuje se kontinuitet nadzora i preporuka u području integriteta. RM

Poanta: izvana se stalno ponavlja isto — treba više transparentnosti, više provedbe, više stvarne kontrole.

Najopasnija rečenica demokracije: “Sve je po zakonu.”

U RH (kao i drugdje) veliki problem često nije spektakularna krađa. Problem je “normalno stanje”:

natječaj je “po zakonu”, ali kriteriji su krojeni,
zakon je “po zakonu”, ali ga je pisao interes,
imenovanje je “po zakonu”, ali je stranačko,
lobiranje je “po zakonu”, ali se ne vidi sadržaj kontakata.

To je soft totalitarizam bez zabrane govora: nitko te ne ušutkava silom — nego ti se život uređuje tako da se ništa bitno ne može promijeniti.

Kako prepoznati kad “ne biramo mi”

Jednostavni testovi, bez ideologije:

Tko piše zakone? Jesu li radne skupine javne, objavljeni komentari, verzije nacrta?
Znamo li tko se s kim sastaje? Ne “tko je lobist”, nego tko s kim sjedi i o čemu.
Javna nabava: pobjeđuje li stalno isti krug, pod “hitno”, s čudnim uvjetima?
Revolving doors: prelaze li ljudi iz nadzora u sektor koji su nadzirali (i obratno)?
Neovisna tijela: imaju li resurse i zube — ili su dekor?
Selektivna pravda: procesuiraju li se “mali”, a “veliki” čekaju godinama?
Medijski narativ: jesu li teme stvarne ili se stalno servira dimna zavjesa?

Ako društvo na ova pitanja nema odgovor — onda izbori postaju samo promjena glumaca, ne i scenarija.

Zaključak: izbori nisu početak moći, nego kraj borbe

Demokracija nije laž sama po sebi. Laž postaje onda kad nam se kaže da je demokracija samo glasanje svake četiri godine.

Stvarna demokracija je stalni nadzor: tko piše pravila, tko se s kim sastaje, tko ima korist, tko potpisuje, tko je odgovoran.

Jer ako se politika pretvori u kazalište, a odluke u “stručne pakete” pisane izvan očiju javnosti — tada narod bira vladu, ali ne bira vlast. Ako se obrazac ponavlja, to je znak zarobljavanja države…

I zato je subota dobar dan za ovaj tekst.

Ne da se naljutite.
Nego da se probudite.

Urednička napomena:
Namjera ovog teksta nije rušenje povjerenja u demokraciju, nego suprotno – podsjetiti da demokracija bez nadzora, transparentnosti i odgovornosti lako postaje prazna forma.

Sva prava pridržana