Dojave o bombama u školama posljednjih dana postale su ozbiljan sigurnosni i društveni problem u Hrvatskoj. Serija prijetnji školama i vrtićima pokazuje da meta nisu samo zgrade, nego djeca, roditelji, povjerenje u institucije i osjećaj sigurnosti u svakodnevnom životu.
Što zapravo znače dojave o bombama u školama?
Posljednjih dana Hrvatska svjedoči nizu dojava o navodno postavljenim eksplozivnim napravama u školama, vrtićima i drugim javnim prostorima. U Zagrebu, Splitu, Zadru, Rijeci i drugim sredinama djeca su evakuirana, nastava prekidana, roditelji pozivani, a policija je izlazila na teren i provodila preglede objekata.
Prema dosad objavljenim informacijama, više dojava pokazalo se lažnima, ali to ne znači da je šteta mala. Naprotiv, kod ovakvih prijetnji stvarna eksplozija nije jedini cilj. Ponekad je cilj upravo ono što se već događa: strah, prekid nastave, iscrpljivanje institucija, psihološki pritisak na djecu i roditelje te stvaranje osjećaja da nijedan prostor više nije potpuno siguran.
Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović ocijenio je da se radi o vrsti hibridnog ratovanja, uz navode da policija surađuje s europskim partnerima jer dojave dolaze s lažnih e-mail adresa i servera registriranih u inozemstvu.
Što je ovdje stvarni problem?
Ovakve dojave ne treba promatrati samo kao “lažne prijetnje”. One su sigurnosni, psihološki i društveni udar.
Dijete koje je jednom evakuirano iz škole možda će to shvatiti kao izvanredan događaj. Dijete koje se evakuira više puta u nekoliko dana počinje živjeti u obrascu nesigurnosti. Roditelj koji jednom primi poruku da je škola evakuirana osjeti strah. Roditelj kojem se to ponavlja počinje gubiti povjerenje u normalnost svakodnevice.
Zato je pogrešno reći: “Ništa nije bilo.” Bilo je.
Nije eksplodirala bomba, ali je eksplodirao osjećaj sigurnosti.
HRT je izvijestio da su prijetnje ponovno slane školama u Zagrebu, Zadru i Splitu, a da su prvi put na meti bili i dječji vrtići. Zagrebačka policija potvrdila je da su nakon protueksplozijskih pregleda dojave u školama i vrtićima bile lažne. Izvor Policija je potvrdila da su dojave o bombama u školama i vrtićima bile lažne nakon provedenih pregleda. Otvori izvor
Psihološki učinak dojava o bombama u školama na djecu i roditelje
Djeca ne razumiju sigurnosne protokole na isti način kao odrasli. Ona ne razmišljaju hladno: “Ovo je vjerojatno lažna dojava.” Dijete vidi učitelje koji prekidaju nastavu, policiju, evakuaciju, roditelje koji zabrinuto dolaze po njih i medije koji govore o bombama.
Takvo iskustvo kod dijela djece može izazvati:
strah od odlaska u školu, nesanicu, tjeskobu, pojačanu potrebu za roditeljskom zaštitom, razdražljivost, pad koncentracije i osjećaj da se opasnost može pojaviti bilo kada.
Kod roditelja se javlja druga vrsta pritiska: nemoć. Roditelj ne može biti u školi, ne može sam provjeriti prijetnju, ne može zaštititi dijete u trenutku kada dobije informaciju da je škola evakuirana. Upravo ta nemoć proizvodi frustraciju i bijes.
Što policija realno može poduzeti?
Policija kod svake dojave mora postupati kao da je stvarna. To je važno naglasiti. Ne postoji luksuz pretpostavke da je nešto “sigurno lažno”, jer bi jedna pogrešna procjena mogla imati katastrofalne posljedice.
Prema MUP-u, policija na svaku dojavu reagira ozbiljno, provodi preglede i vodi kriminalističko istraživanje, uključujući međunarodnu suradnju zbog lažnih adresa i inozemnih servera.
To znači da javnost ne vidi cijeli posao. Vidimo evakuaciju, policijsko vozilo i prekid nastave, ali ne vidimo digitalnu forenziku, traganje za izvorom poruka, međunarodne zahtjeve, provjeru servera i komunikaciju sa sigurnosnim službama.
Trebaju li škole imati zaštitare?
To pitanje više nije nerazumno. No zaštitari nisu čarobno rješenje.
Zaštitar ili školski redar može pomoći u kontroli ulaza, opažanju sumnjivog ponašanja, noćnom obilasku objekta, provjeri vrata, prozora i dvorišta te boljoj komunikaciji u kriznoj situaciji.
Ali zaštitar ne može sam riješiti problem anonimnih digitalnih prijetnji. Ako prijetnja dolazi e-mailom iz inozemstva, zaštitar ne sprječava samu dojavu. On može smanjiti ranjivost objekta, ali ne može zamijeniti policiju, SOA-u, digitalnu forenziku i međunarodnu suradnju.
Najrazumniji pristup bio bi kombiniran:
škole trebaju jasne protokole, bolju kontrolu ulaza, educirano osoblje, tehničku zaštitu, noćni nadzor tamo gdje je potreban, bolju komunikaciju s roditeljima i brže službene informacije kako se panika ne bi širila preko društvenih mreža.
Politička i ideološka šutnja
Ovdje se otvara i neugodno pitanje javne selektivnosti. Kada se neka tema može uklopiti u ideološki obrazac, reakcije su brze, glasne i moralno sigurne. Kada su meta djeca, škole i vrtići, a poruke sadrže kaotičnu mješavinu ekstremističkih, vjerskih, nacionalnih i psihološko-manipulativnih elemenata, dio javnosti odjednom postaje oprezan, tih ili nezainteresiran.
To nije odgovorno.
Prijetnja djeci ne bi smjela imati ideološki filter. Ne postoje “naša” i “njihova” djeca. Ne postoji politički podobna i nepodobna škola. Ako netko prijeti masakrom učenika, prva reakcija svakog normalnog društva mora biti jasna osuda, a tek nakon toga analiza motiva, izvora i konteksta.
Veza s događajem na FPZG-u
U istom razdoblju u javnosti se raspravljalo i o predavanju Idda Netanyahua na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Uprava FPZG-a navela je da događaj nije bio najavljen ni Upravi ni studentima te da je izazvao uznemirenost zaposlenika i studenata.
Ali važno je odvojiti dvije stvari: legitimnu raspravu o akademskoj proceduri, Izraelu, Gazi, Netanyahuu ili ulozi pojedinih profesora — od bilo kakvog opravdavanja prijetnji, antisemitizma ili nasilja.
Društvo koje ne zna razlikovati kritiku politike od mržnje prema narodu, ili prosvjed od prijetnje, ulazi u opasnu zonu moralne zbrke.
Zaključak
Lažne dojave nisu bezazlene. One kradu nastavu, mir, vrijeme, policijske resurse i dječji osjećaj sigurnosti. One roditeljima šalju poruku da ni škola, prostor koji bi trebao biti sinonim zaštite i reda, više nije izvan dosega psihološkog rata.
Zato odgovor ne smije biti panika, ali ne smije biti ni ravnodušnost.
Država mora pronaći počinitelje. Škole moraju ojačati sigurnosne protokole. Roditelji moraju dobiti jasne informacije. Mediji moraju izvještavati odgovorno, bez širenja cijelih prijetećih poruka. A javnost mora konačno shvatiti da sigurnost djece nije tema za ideološko nadmetanje.
Jer prijetnja koja pogodi školu ne pogađa samo jednu zgradu.
Pogađa povjerenje cijelog društva.
Dojave o bombama u školama pokazuje da cilj nije samo uznemiravanje, nego i stvaranje dugotrajnog straha.
O širem pitanju društvene odgovornosti i savjesti čitajte u rubrici Savjest svijeta.
Autor: Ivan Vohrić
Res Publica Post
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
O autoru
Ivan Vohrić autor je i urednik portala Res Publica Post, autorskog projekta posvećenog analizi društvenih, političkih i povijesnih tema. U svojim tekstovima nastoji povezati aktualne događaje s povijesnim kontekstom i društvenim posljedicama, s naglaskom na izvore, dokumente i širu sliku događaja.
About the Author
