Dražen Mikulić i zamjena identiteta: 15 godina sudske bitke

Dražen Mikulić i zamjena identiteta tema su slučaja koji pokazuje koliko daleko može otići pravosudna pogreška kada institucije godinama terete pogrešnog čovjeka.

Riječki glumac godinama je dokazivao da nije čovjek kojega sustav traži. Dokumenti su postojali, svjedoci su govorili, ali postupak je ipak trajao. Upravo zato ovaj slučaj nije samo priča o zamjeni identiteta, nego i o tome što se događa kada institucije ustraju u pogrešci.

Urednička napomena:
Ovo nije priča o jednoj birokratskoj omaški koja je na vrijeme ispravljena. Ovo je priča o sustavu koji je godinama imao pred sobom ozbiljne razloge za sumnju da je optužio pogrešnog čovjeka, ali je svejedno nastavio po istom tragu. Upravo zato slučaj riječkog glumca Dražena Mikulića zaslužuje daleko više od usputne medijske bilješke. On otvara pitanje koliko je pojedinac u Hrvatskoj doista zaštićen kada jednom upadne u institucionalni mehanizam koji odbija priznati vlastitu pogrešku.

Dražen Mikulić nije anonimna osoba koju je sustav teško mogao razlikovati od nekoga drugoga. Riječ je o glumcu i prvaku Drame HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, rođenom 11. lipnja 1964. u Drinovcima, diplomiranom glumcu koji je stalni član riječkog kazališta od 1991. godine. Upravo zato cijeli slučaj djeluje još apsurdnije: čovjek s javnom profesijom i jasno utvrdivim životopisom godinama je morao dokazivati da nije šibenski ugostitelj i prodavač sladoleda.

Dražen Mikulić i zamjena identiteta: kako je sve počelo

Prema javno dostupnim izvještajima, spor počinje nakon događaja iz ljeta 2011. godine u Šibeniku. Tamo je, na lokaciji ispod katedrale sv. Jakova, radio pokretni štand, a radnica Branka M. prijavila je poslodavca zbog neprijavljenog rada i povrede prava iz radnog odnosa. Problem nije bio u tome što prijave nije bilo, nego u tome što je kao odgovorna osoba u postupku završio pogrešan Dražen Mikulić — riječki glumac, a ne čovjek koji je stvarno vodio posao.

Još 2015. Novi list piše da je riječki glumac imao čak dva prekršajna postupka “za vratom” zbog tvrdnje da nije prijavio radnicu koja je za njega navodno prodavala sladoled u Šibeniku. U toj fazi priče Mikulić već govori da nikada nije imao obrt u Šibeniku. Da tu ženu nikada nije vidio i da se radi o osobi istoga imena i prezimena. Unatoč tomu, postupci su išli dalje, a spominjale su se i novčane kazne od po četiri tisuće kuna.

Sustav nije zastao ni kada su se pojavili ozbiljni dokazi

Središnji problem ovog slučaja nije samo pogrešna početna identifikacija. Nego činjenica da su se kasnije pojavili ozbiljni dokazi koji su upućivali na zamjenu identiteta. Novi list je 2019. objavio da je u zahtjevu za obnovu postupka naveden ugovor o zakupu javne gradske površine sklopljen između Grada Šibenika i Dražena Mikulića iz Zagreba, vlasnika ugostiteljskog obrta Art Deco. Taj ugovor odnosio se upravo na istu lokaciju i na isto vremensko razdoblje u kojem je glumac bio terećen.

U istom izvještaju navodi se i ono što bi u svakom razumnom sustavu trebalo biti alarm: da je temeljit nadzor na terenu mogao dovesti do stvarnog vlasnika obrta i stvarnog zakupca gradske površine. Drugim riječima, nije se radilo o neuhvatljivoj istini, nego o činjenicama do kojih se moglo doći da je postupanje od početka bilo temeljitije.

Ovakvi slučajevi ne otvaraju samo pitanje pojedinačne nepravde, nego i šire pitanje odgovornosti institucija, o čemu smo već pisali na portalu Res Publica Post.

Kada i svjedokinja i stvarni poslodavac kažu isto, a postupak ipak traje

Dodatnu težinu cijeloj priči daje ono što je objavila Nova TV 2020. godine. U prilogu se navodi da je i sama Branka M. shvatila da je okrivljen pogrešan čovjek te da je napisala pismo sudu kako bi pomogla ispraviti pogrešku. Osim toga, izjavu je dao i drugi Dražen Mikulić, stvarni vlasnik spornog obrta. Koji je potvrdio da je obrt bio njegov i da je sud godinama vodio postupak protiv pogrešne osobe.

Tu se dolazi do najtežeg dijela cijelog slučaja. Ako oštećena radnica kaže da riječki glumac nije bio njezin poslodavac. Ako postoji ugovor koji upućuje na drugu osobu istoga imena i prezimena. Ako i stvarni vlasnik obrta potvrđuje da je posao bio njegov. Tada više ne govorimo samo o birokratskoj zbrci. Tada govorimo o sustavu koji je, suočen s ozbiljnim korektivnim dokazima, pokazivao otpor prema ispravljanju vlastite pogreške.

Pravda koja dolazi nakon 15 godina nije potpuna pravda

Burin je 8. travnja 2026. objavio da je riječki glumac nakon gotovo petnaest godina pravosudne borbe konačno dočekao rasplet. Te da je Županijski sud u Bjelovaru potvrdio kako on nije “sladoledar” ni poslodavac iz sporne prijave iz 2011. godine. Isti tekst navodi da je sud u velikom dijelu dao za pravo Mikuliću te kritički gledao i na postupanje inspekcije i na raniji tijek sudskog procesa.

To je važna vijest. Ali ona sama po sebi ne smije biti dovoljna za zadovoljstvo. Jer kada čovjek petnaest godina troši vrijeme, novac, živce i dostojanstvo da bi dokazao da nije netko drugi, tada oslobađajući ili korektivni završetak ne briše automatski težinu svega što je prethodilo. Pravo na pravično suđenje i odlučivanje u razumnom roku nije stvar dobrog raspoloženja institucija, nego temeljno pravno načelo. Hrvatski Zakon o sudovima izričito propisuje da svatko ima pravo da neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama ili o optužbi zbog kažnjivog djela, a isto načelo sadržano je i u članku 6. Europske konvencije o ljudskim pravima.

Obnova postupka ne postoji bez razloga

Hrvatsko prekršajno pravo ne poznaje institut obnove postupka slučajno. On postoji upravo zato da bi se pravomoćne odluke mogle preispitati kada se pojave nove činjenice ili novi dokazi koji mogu dovesti do drukčijeg ishoda. Javna stručna građa o članku 214. Prekršajnog zakona jasno pokazuje da je obnova postupka predviđena u korist osuđenika upravo za situacije u kojima se pokaže da je prethodna odluka bila izgrađena na pogrešnoj činjeničnoj osnovi. U Mikulićevu slučaju to nije bila apstraktna pravna mogućnost, nego nužnost.

I zato je legitimno postaviti pitanje koje nadilazi ovaj konkretan predmet: koliko još hrvatskih građana nema snage, medijske vidljivosti ili upornosti da petnaest godina vodi rat s administracijom i sudovima kako bi dokazalo ono što je trebalo biti provjereno na samom početku? Slučaj Dražena Mikulića nije važan samo zbog njega osobno. Važan je zato što pokazuje koliko dugo jedna greška može trajati kada je institucije ne žele ili ne znaju dovoljno brzo ispraviti.

Nije najveći problem pogriješiti. Najveći problem je ustrajati u pogrešci.

Svaki sustav može pogriješiti. To samo po sebi nije skandal, nego činjenica ljudskog djelovanja. Skandal nastaje onda kada se pogreška, unatoč upozorenjima, dokumentima i svjedocima, pretvori u dugogodišnji obrazac institucionalne tvrdoglavosti. Iz onoga što je o ovom slučaju godinama javno objavljivano proizlazi upravo to: ne priča o jednom previdu, nego priča o nizu propuštenih prilika da se stvar provjeri, zaustavi i ispravi mnogo ranije.

U tome i jest šira težina ove priče. Nije riječ samo o tome da je jedan glumac konačno dokazao da nije sladoledar iz Šibenika. Riječ je o tome da je hrvatska javnost ponovno dobila primjer kako formalni mehanizmi mogu samljeti pojedinca čak i kada se istina nalazi nadohvat ruke. Kad sud i institucije predugo ne vide razliku između čovjeka i imena, tada nije ugrožen samo jedan građanin. Tada je ugroženo povjerenje u samu ideju pravde.

Završna riječ

Slučaj Dražena Mikulića trebao bi ostati zapamćen kao upozorenje. Ne zato što je neobičan, nego upravo zato što pokazuje koliko daleko jedna pogrešna identifikacija može otići kad se spoje nemar, formalizam i institucionalna sporost. Ako je za dokazivanje vlastitog identiteta u Hrvatskoj ponekad potrebno petnaest godina, onda problem nije samo u jednom predmetu. Problem je u sustavu koji prečesto od građanina traži da sam nosi teret tuđe pogreške.

Dražen Mikulić i zamjena identiteta postali su simbol slučaja koji ozbiljno otvara pitanje odgovornosti hrvatskog pravosuđa.

Autor: Ivan Vohrić
Res Publica Post

O autoru

Ivan Vohrić autor je i urednik portala Res Publica Post, autorskog projekta posvećenog analizi društvenih, političkih i povijesnih tema. U svojim tekstovima nastoji povezati aktualne događaje s povijesnim kontekstom i društvenim posljedicama, s naglaskom na izvore, dokumente i širu sliku događaja.