Spomenik u Vinjanima važan i izvan granica jednoga mjesta. On otvara pitanje odnosa prema poginulim hrvatskim braniteljima, prema njihovim obiteljima i prema javnoj odgovornosti svih koji se pozivaju na Domovinski rat.
Vinjani nisu samo lokalna afera oko jednog spomenika. To je bolan primjer kako se pijetet prema poginulim hrvatskim braniteljima može pretvoriti u javnu podjelu kada zakažu istina, dogovor, procedura i odgovornost.
Urednička napomena:
Ovaj tekst ne presuđuje tko smije, a tko ne smije biti upisan na spomen-obilježje. Ne preuzima neprovjerene tvrdnje iz komentara na društvenim mrežama, ne sudi pokojnicima i ne oduzima nikome pravo na pijetet. Ovaj tekst analizira javno dostupne izvore, javne istupe i otvorena pitanja koja su dovela do toga da spomenik u Vinjanima nije otkriven na dan kada je svečano trebao biti otkriven. Ako postoje dokumenti, zapisnici, službeni kriteriji, suglasnosti obitelji, projektna dokumentacija i odluke o financiranju, javnost ih ima pravo vidjeti.
Na Tomislavljevu u Vinjanima sve je, barem prema javnim najavama, trebalo biti jasno. Spomenik u Vinjanima, posvećen poginulim hrvatskim braniteljima s područja župe sv. Roka, trebao je biti svečano otkriven. Došli su predstavnici Hrvatskog sabora, Ministarstva hrvatskih branitelja, Splitsko-dalmatinske županije, braniteljskih udruga, obitelji poginulih, suborci i mještani.
Održana je hrvatska himna. Odana je minuta šutnje. Položeni su vijenci. Zapaljene su svijeće. Služena je sveta misa.
A onda se dogodilo ono što se na takvom mjestu nikada nije smjelo dogoditi: spomenik nije otkriven.
Prema izvještaju Slobodne Dalmacije, na Tomislavljevo su stigli rodbina i prijatelji poginulih branitelja, rodbina još 83 umrla branitelja čija su imena zabilježena na spomen-obilježju, izaslanstvo Hrvatskog sabora predvođeno Antom Sanaderom, predstavnici Ministarstva hrvatskih branitelja, Splitsko-dalmatinske županije predvođeni Blaženkom Bobanom i Antom Šošićem te brojna izaslanstva braniteljskih udruga. Nakon mise i poruke fra Zorana Kutleše: “Braćo i sestre, raziđimo se u miru”, očekivano otkrivanje spomenika nije se dogodilo. Izvor Slobodna Dalmacija Skandal u Vinjanima, spomenik ostao neotkriven Izvještaj s događaja na Tomislavljevu u Vinjanima, s imenima uzvanika i opisom tijeka svečanosti. Otvori izvor
Ta rečenica — “raziđimo se u miru” — možda je u tom trenutku bila jedina moguća ljudska i pastoralna poruka. Ali ona ne može biti kraj priče.
Jer mir bez istine nije mir.
Mir bez odgovornosti nije dostojanstvo.
A pijetet prema poginulim hrvatskim braniteljima ne smije završiti tako da se svi raziđu, a ključna pitanja ostanu zakopana pod tepih.
Spomenik u Vinjanima nije postao problem tek na dan otkrivanja
Drugim riječima, spomenik u Vinjanima nije bio nepoznat projekt koji je iznenada osvanuo pred javnošću. O njemu se govorilo, pisalo, za njega su bila predviđena sredstva i oko njega su se već ranije pojavljivali prigovori.
Najveća zabluda bila bi ovu aferu prikazati kao iznenadni incident koji je izbio niotkuda. Dostupni izvori pokazuju suprotno.
Još u prosincu 2024. objavljeno je da je Splitsko-dalmatinska županija prihvatila prijedlog Tonija Garca i Ivice Kukavice te u proračun za 2025. godinu uvrstila financijska sredstva za izgradnju spomenika devetorici poginulih hrvatskih branitelja iz Vinjana. U istom tekstu navedeno je da su inicijativu pokrenuli Udruga dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Imotske krajine i Župa sv. Roka u Vinjanima. Izvor Imotska krajina Izgradit će se spomenik za devet poginulih branitelja iz Vinjana Prva javna najava projekta, uz navođenje financiranja, inicijatora i imena devetorice poginulih branitelja. Otvori izvor
Dakle, nije riječ o spomeniku koji se pojavio preko noći. Postojali su inicijatori. Postojali su politički posrednici. Postojala su proračunska sredstva. Postojale su javne najave. Postojalo je vrijeme.
Upravo zato osnovno pitanje glasi:
Ako se znalo da se spomenik u Vinjanima priprema, gdje su svi bili prije dana svečanosti?
Gdje su bili organizatori ako su znali da dio braniteljske populacije ima primjedbe?
Gdje su bili kritičari ako su mjesecima znali da spomenik ide prema realizaciji?
Gdje su bile institucije koje su slale izaslanike na događaj koji očito nije imao riješene sve preduvjete?
Gdje je bila javna procedura ako se radilo o imenima poginulih i umrlih branitelja?
Ovo nije sitničarenje. Kod spomenika s imenima mrtvih nema improvizacije. Ime na kamenu nije dekoracija. Ime na spomeniku je trajni javni zapis.
Prigovori su postojali ranije
Već 17. prosinca 2024. Koordinacija braniteljskih udruga Imotske krajine javno je reagirala na prijedlog izgradnje spomenika. U priopćenju su naveli da su primili velik broj poziva branitelja, osobito s područja Vinjana, koji izražavaju nezadovoljstvo. Naglasili su da nisu protiv izgradnje spomenika, ali da treba govoriti istinu o poginulima na prvoj crti i o onima koji su stradali daleko od prve crte bojišnice. Također su ustvrdili da ih inicijatori nisu pokušali kontaktirati. Izvor Imotska krajina Reakcija Koordinacije braniteljskih udruga Imotske krajine Priopćenje iz prosinca 2024. pokazuje da su prigovori dijela braniteljske populacije postojali znatno prije dana svečanosti. Otvori izvor
To je možda najvažniji dokument u cijeloj priči.
Jer ako su prigovori postojali već tada, onda događaj u svibnju 2026. nije smio završiti iznenađenjem. Netko je morao stati. Netko je morao otvoriti sastanak. Netko je morao pozvati obitelji. Netko je morao objaviti kriterije. Netko je morao provjeriti popis. Netko je morao razjasniti hoće li spomenik biti posvećen samo devetorici poginulih, ili i umrlim braniteljima nakon rata, i kako će te kategorije biti jasno odvojene.
Ako se to nije dogodilo, odgovornost ne može biti prebačena samo na one koji su prosvjedovali. Odgovornost imaju i oni koji su mislili da se preko otvorenih prigovora može prijeći šutnjom, protokolom, svečanom vrpcom i dolaskom visokih uzvanika.
S druge strane, ni kritičari ne mogu izbjeći pitanje vlastite odgovornosti.
Ako su mjesecima znali što se priprema, zašto se čekalo do same svečanosti? Zašto se javna kulminacija dogodila kada su već došle obitelji poginulih, majke, supruge, djeca, suborci, mještani i državni uzvanici?
Ako su prigovori opravdani, trebali su biti dokumentirani, pravodobni i javno jasni. Ako nisu bili opravdani, organizatori su ih morali javno i argumentirano otkloniti. Ono što se nije smjelo dogoditi jest upravo ono što se dogodilo: dan pijeteta pretvorio se u dan gorčine.
Zdenko Šanić kao javni akter, ali ne i alibi za sve ostale
U javnosti se kao jedan od najglasnijih kritičara spomenika pojavio Zdenko Šanić, pripadnik 3. imotske bojne. Prema objavljenim tekstovima, Šanić je javno doveo u pitanje opravdanost novog spomen-obilježja, podsjetio na raniji spomen-križ iz 1997. godine, osporio popis imena i kritizirao činjenicu da na spomeniku nema oznaka postrojbi, mjesta pogibije ni hrvatskih državnih obilježja. Izvor Radio NU Šanić i Imotski sokolovi žestoko protiv spomenika u Vinjanima Tekst navodi Zdenka Šanića kao jednog od najglasnijih kritičara spomenika i prenosi prigovore vezane uz popis, obilježja i proceduru. Otvori izvor
Šanića treba imenovati jer je javno istupio. To nije sporno.
Ali bilo bi prejednostavno, i nepošteno, cijelu aferu svesti na jednoga čovjeka. Ako jedan čovjek ili jedna skupina mogu zasjeniti svečano otkrivanje spomenika, onda problem nije samo u njima. Problem je i u sustavu koji je dopustio da se do svečanosti dođe bez riješenih temeljnih pitanja.
Šanić može biti najvidljiviji javni kritičar. Može biti najglasniji akter pobune. Može biti osoba čiji su istupi izazvali najviše reakcija. Ali on ne smije postati alibi organizatorima, financijerima, udrugama, lokalnoj politici i institucijama da ne odgovore na vlastita pitanja.
Jer spomenik u Vinjanima nije nastao iz Facebook komentara. Nije nastao iz jedne izjave. Nije nastao iz jedne pobune.
Nastao je kroz inicijativu, financiranje, planiranje, izgradnju, najave i organizaciju svečanosti. To znači da su postojali nositelji odluka.
A gdje postoje odluke, mora postojati i odgovornost.
“Imotski sokolovi” i razlika između službenog stava i pojedinačnih istupa
Udruga 3. bojne 4. brigade ZNG-a “Imotski sokolovi” javno je poručila da nema nikakve veze s izgledom ni izgradnjom spomenika. U ranijem priopćenju, koje prema medijima potpisuje predsjednik udruge Jakiša Bubalo, naveli su da ih nitko nije uključio u proces, iako se među imenima nalaze pripadnici 3. imotske bojne. Prigovorili su i tome što pojedini članovi obitelji, prema njihovim tvrdnjama, nisu bili obaviješteni o načinu na koji će njihovi najmiliji biti predstavljeni. Izvor Slobodna Dalmacija Priopćenje Imotskih sokolova i neotkrivanje spomenika Slobodna Dalmacija prenosi navode iz priopćenja Udruge 3. bojne 4. brigade ZNG-a 'Imotski sokolovi'. Otvori izvor
To su ozbiljni prigovori. Ne smiju se odbaciti zato što su neugodni.
Ako se na spomeniku nalaze imena pripadnika određene postrojbe, onda je razumno očekivati da relevantna udruga i obitelji budu barem pravodobno upoznate s konačnim izgledom, sadržajem i kriterijima. Ne zato da bi svaka udruga imala pravo veta, nego zato da se izbjegne upravo ono što se dogodilo: javna sramota pred obiteljima poginulih.
Ali ni opravdani prigovori ne daju nikome pravo na neprovjerene optužbe, etiketiranja i ponižavanje pokojnika ili njihovih obitelji.
Zato je važno istaknuti da su se “Imotski sokolovi” u naknadnom priopćenju ogradili od neprimjerenih istupa pojedinaca, navodeći da pojedine izjave iz proteklih dana nisu službeni stav udruge. Istodobno su zatražili odgovornost za propuste, nesuglasice, nepripremljenost i činjenicu da su obitelji poginulih dovedene u neugodan položaj. Izvor Radio Imotski Imotski sokolovi traže odgovornost za propuste oko spomenika Naknadno priopćenje Udruge 3. bojne 4. brigade ZNG 'Imotski sokolovi', uz ograđivanje od neprimjerenih pojedinačnih istupa. Otvori izvor
To je bitno razgraničenje.
Jedno je službeni stav udruge.
Drugo su osobni istupi pojedinaca.
Treće su komentari na društvenim mrežama.
Četvrto su dokumentirane činjenice.
Tko to ne razlikuje, ne bavi se istinom, nego raspirivanjem sukoba.
Poginuli i umrli branitelji: pijetet da, ali uz jasne kriterije
Jedna od najosjetljivijih točaka jest pitanje popisa imena.
U početnim najavama govorilo se o spomeniku devetorici poginulih hrvatskih branitelja iz Vinjana. Kasnije se u medijima navodi da su na spomen-obilježju zabilježena i imena još 83 umrla branitelja. To samo po sebi ne mora biti problem. Svaki čovjek koji je časno nosio hrvatsku odoru zaslužuje poštovanje.
Ali javno spomen-obilježje mora biti jasno.
Ako se na istom mjestu nalaze imena poginulih u ratnim okolnostima i imena umrlih branitelja nakon rata, onda to mora biti jasno označeno. Ne zato da bi se jedne uzdizalo, a druge ponižavalo, nego zato da se ne bi stvarala zbrka, sumnja, ogorčenje i prostor za manipulacije.
Poginuli branitelj nije isto što i umrli branitelj.
Pogibija na prvoj crti nije isto što i smrt nakon rata.
Pripadnost postrojbi nije isto što i naknadni status.
Sjećanje nije isto što i popis bez objašnjenja.
Preciznost nije neprijatelj pijeteta. Preciznost je uvjet pijeteta.
Ako javna memorija nije precizna, ona postaje prostor za optužbe, sumnje, podjele i nove rane.
Slična pitanja o tome kako se Domovinski rat može pretvoriti u prostor simbola, emocija i političkih obračuna umjesto u prostor činjenica, konteksta i odgovornosti, već smo otvorili u ranijoj analizi. Preporuka za pročitati Res Publica Post Današnja manipulacija – kada se simboli koriste umjesto istine Analiza o tome kako se simboli Domovinskog rata mogu koristiti umjesto istine, činjenica i odgovornosti. Otvori izvor
Najveći propust: obitelji su dovedene pred gotov čin
U cijeloj priči najteže pada položaj obitelji poginulih.
Oni koji su izgubili sina, muža, oca, brata ili suborca ne smiju biti publika u tuđoj improvizaciji. Ne smiju doći na svečanost očekujući čin dostojanstva, a otići s osjećajem poniženja, zbunjenosti ili gorčine.
Poginuli branitelji dali su živote. Njihove obitelji od njihove smrti nisu dobile ništa osim trajne praznine. Mi koji smo preživjeli imamo svoje obitelji, svoje stolove, svoje svakodnevice, svoje svađe, svoje objave, svoje portale, svoje udruge, svoje politike. Oni koji su poginuli nemaju više ništa od toga.
Zato njima dugujemo barem ono najosnovnije: istinu i realnost.
Ne mit koji služi jednoj strani.
Ne šutnju koja štiti drugu stranu.
Ne spomenik koji proizvodi podjelu.
Ne priopćenja koja dolaze prekasno.
Ne svečanost koja završi bez čina zbog kojeg je sazvana.
Ako su obitelji bile upoznate s izgledom, sadržajem i kriterijima spomenika, neka se to pokaže. Ako nisu bile upoznate, netko za to mora odgovarati. Ne simbolično. Ne općenito. Konkretno.
Organizatori moraju odgovoriti
Organizatori ne mogu ostati samo na rečenici da su svoj “sveti zadatak” realizirali.
Sveti zadatak nije realiziran ako spomenik nije otkriven.
Sveti zadatak nije realiziran ako su obitelji dovedene u neugodan položaj.
Sveti zadatak nije realiziran ako javnost nakon svega ne zna tko je odlučivao, po kojem kriteriju i s čijom suglasnošću.
Organizatori trebaju odgovoriti:
Tko je sastavio konačni popis imena?
Po kojem kriteriju su imena uvrštena?
Jesu li jasno odvojeni poginuli i umrli branitelji?
Tko je odobrio izgled spomenika?
Jesu li obitelji bile upoznate s konačnim rješenjem?
Jesu li postojale pisane suglasnosti?
Jesu li relevantne braniteljske udruge bile pozvane na razgovor?
Zašto se išlo u svečanost ako su se prigovori znali ranije?
To nisu napadi. To su minimalna pitanja javne odgovornosti.
Kritičari također moraju odgovoriti
Ali odgovornost nije samo na organizatorima.
Kritičari također moraju odgovoriti:
Kada su točno saznali za sporni sadržaj spomenika?
Jesu li reagirali pravodobno?
Jesu li tražili službeni sastanak?
Jesu li podnijeli pisani prigovor prije same svečanosti?
Jesu li učinili sve da se izbjegne poniženje obitelji poginulih?
Jesu li pojedini javni istupi bili dostojni teme o kojoj se govori?
Jer braniti dostojanstvo poginulih ne znači samo biti u pravu oko sadržaja. Znači i paziti da način borbe ne nanese novu bol obiteljima.
Ako se na pogrešku odgovori pogreškom, istina ne pobjeđuje. Samo se širi krug poniženja.
Institucije i financijeri ne smiju biti dekor
Ni institucije se ne mogu izvući iz ove priče.
Kada se javnim novcem podupire spomenik hrvatskim braniteljima, tada nije dovoljno da netko dođe položiti vijenac i fotografirati se. Mora se znati postoji li dokumentacija, tko je nositelj projekta, tko je odobrio rješenje, jesu li riješeni odnosi s obiteljima i postoji li suglasnost ključnih dionika.
Ako se u prosincu 2024. javno znalo za financiranje, ako se znalo za inicijatore, ako se znalo za javne prigovore, onda je netko u institucionalnom lancu morao pitati: je li sve riješeno?
Ako nije pitao, zakazao je.
A ako jest pitao, javnost ima pravo čuti odgovor.
Poginuli branitelji nisu ničije privatno vlasništvo
Poginuli hrvatski branitelji nisu vlasništvo ni jedne udruge, ni jedne stranke, ni jedne župe, ni jedne lokalne skupine, ni jednoga političara, ni jednoga govornika, ni jednoga portala.
Njihova žrtva pripada hrvatskoj slobodi.
Zato se njihova imena ne smiju koristiti za privatne sukobe, lokalne obračune, političke promocije, braniteljske prestiže ili bilo kakve interese koji nemaju veze s istinom.
Tko god manipulira poginulima, vrijeđa ih.
Tko god šuti o propustima, ne štiti ih.
Tko god koristi njihove obitelji kao moralni štit, ponižava ih.
Tko god ih brani neprovjerenim optužbama, ne služi istini.
Tko god oko njih gradi projekt bez jasnih kriterija, otvara vrata sumnji.
U Vinjanima se nije dogodio samo spor oko spomenika.
Dogodio se slom odgovornosti.
Ako su prigovori bili opravdani, morali su biti riješeni prije svečanosti. Ako nisu bili opravdani, organizatori su ih morali jasno i dokumentirano otkloniti. Ako su obitelji bile upoznate, neka se pokaže kada i kako. Ako nisu bile upoznate, netko mora preuzeti odgovornost. Ako su javna sredstva odobrena, javnost ima pravo znati za što su točno odobrena i pod kojim uvjetima.
Najgore što se sada može dogoditi jest da svi ostanu pri svojim verzijama, da se krivnja prebaci na “one druge”, a da se spomenik jednoga dana otkrije kao da se ništa nije dogodilo.
Dogodilo se.
Dogodilo se to da su poginuli još jednom postali predmet tuđih nerazjašnjenih odnosa.
Zato jedini dostojanstven nastavak može biti javan, miran i dokumentiran: objaviti kriterije, objaviti nositelje odluka, razgovarati s obiteljima, razdvojiti činjenice od uvreda, ispraviti ono što treba ispraviti i tek tada otkriti spomenik.
Ne zbog politike.
Ne zbog udruga.
Ne zbog protokola.
Ne zbog fotografija.
Ne zbog prestiža.
Zbog onih koji se više ne mogu braniti.
Mi koji smo preživjeli možemo se prepirati, pisati priopćenja, davati izjave, tražiti krivce i dokazivati tko je bio u pravu. Oni koji su poginuli više ne mogu reći ništa.
Zato je naša obveza da barem ne lažemo u njihovo ime.
Istina, odgovornost i dostojanstvo.
To je najmanje što im dugujemo.
Zato spomenik u Vinjanima ne treba promatrati samo kao lokalni spor, nego kao upozorenje svima koji sudjeluju u oblikovanju javnog sjećanja. Kada se prema imenima poginulih ne pristupi krajnje ozbiljno, svaka pogreška prerasta u moralni problem.
Autor: Ivan Vohrić
Res Publica Post
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
Pratite Res Publica Post i na WhatsApp kanalu
Želite brzu obavijest kada objavimo novi članak? Pridružite se našem WhatsApp kanalu.
Pratitelji kanala međusobno ne vide brojeve mobitela.
About the Author
