Mirna reintegracija Hrvatskog Podunavlja bila je jedan od najvećih državnih uspjeha Republike Hrvatske, ali je iza sebe ostavila i osjetljivo pitanje: tko je nakon rata, pod kojim kriterijima i nakon kakvih sigurnosnih provjera ušao u hrvatsku policiju?
Autor: Ivan Vohrić
Slučaj Bojana Jevtića na Kosovu otvara pitanje koje Hrvatska poznaje još od 1990. godine: što se događa kada policijska odora, ratna prošlost, manjinska zastupljenost i lojalnost prema državi dođu u isti problem?
Slučaj Bojana Jevtića, suspendiranog poručnika Kosovske policije srpske nacionalnosti, koji je priznao krivnju za špijunažu u korist Srbije, nije samo kosovska priča. On otvara mnogo šire sigurnosno pitanje: što se događa kada osoba unutar policijskog sustava jedne države ima pristup povjerljivim dokumentima, a istodobno djeluje prema interesima druge države ili njezine obavještajne službe?
Prema dostupnim medijskim izvješćima, Jevtić je kao poručnik Kosovske policije slao povjerljive i tajne dokumente srbijanskoj Bezbednosno-informativnoj agenciji, poznatijoj kao BIA. U optužnici se navodilo da je komunikacija išla preko internetskih aplikacija, uključujući WhatsApp i Telegram, te da je bio povezan s osobom iz BIA-e pod nadimkom “Ćira”. Nakon sporazuma o priznanju krivnje, osuđen je na zatvorsku kaznu.
Zašto je taj slučaj važan za hrvatski kontekst?
Zato što Hrvatska sličnu sigurnosnu logiku poznaje još od 1990. godine. Ne u istim političkim okolnostima i ne u istom pravnom okviru, ali u istom temeljnom pitanju: što se događa kada dio policijskog sustava jedne države više ne postupa kao dio te države, nego kao produžena ruka drugog političkog, pobunjeničkog ili obavještajnog središta?
Tu počinje tema o kojoj se u Hrvatskoj predugo govori tiho.
Nije problem nacionalnost, nego lojalnost
Odmah na početku treba jasno reći: nije problem da pripadnici srpske nacionalne manjine budu u hrvatskoj policiji. To nije i ne smije biti sporno. Hrvatska država, kao i svaka ozbiljna demokratska država, mora imati institucije otvorene svim svojim državljanima koji ispunjavaju zakonske, sigurnosne i profesionalne uvjete.
Problem nastaje ondje gdje se manjinska zastupljenost zamijeni sigurnosnim rizikom. Problem nastaje kada se u policijsku odoru vrati ili u njoj ostane osoba koja je prethodno djelovala protiv Republike Hrvatske, sudjelovala u pobuni, bila dio paradržavnih struktura, radila za neprijateljski sigurnosni aparat ili bila povezana s represijom i ratnim zločinima.
U takvom slučaju pitanje više nije etničko, nego državno. Nije riječ o tome je li netko Srbin, Hrvat, Mađar ili netko treći. Riječ je o tome je li osoba koja nosi policijsku odoru lojalna državi čiju odoru nosi.
Policija nije obična javna služba. Policija ima pristup oružju, operativnim podacima, osobnim evidencijama, sigurnosnim procjenama, zapovjednom lancu i povjerljivim informacijama. Zato je pitanje lojalnosti u policiji mnogo osjetljivije nego u većini drugih institucija.
Hrvatska 1990.: kada dio policije izlazi iz sustava
Hrvatski slučaj počinje 1990. godine. Dio policajaca srpske nacionalnosti na pobunom zahvaćenim područjima sjeverne Dalmacije, Like i Banovine počeo je otkazivati poslušnost hrvatskom MUP-u i sudjelovati u nastanku paralelnih policijskih struktura.
Znanstveni rad Janje Sekule Gibač i Ilije Vučura, objavljen u časopisu Polemos, analizira upravo taj proces: otkazivanje poslušnosti dijela policajaca srpske nacionalnosti i policijskih postaja na pobunom zahvaćenom području 1990. godine, od balvan-revolucije do nastanka policijskih snaga krajinskih Srba.
Taj rad pokazuje da problem nije nastao zato što su Srbi radili u policiji. Naprotiv, u tadašnjoj službi unutarnjih poslova policajci srpske nacionalnosti bili su nadproporcionalno zastupljeni u odnosu na nacionalni sastav Hrvatske. Problem nastaje kada se dio toga kadra politički, sigurnosno i operativno počinje izdvajati iz sustava Republike Hrvatske.
Dio policajaca nije se samo verbalno protivio novoj hrvatskoj vlasti. Dio njih odbijao je zapovijedi, nije prihvaćao hrvatska obilježja, sudjelovao je u opstrukciji MUP-a i postao temelj sigurnosnog aparata pobunjenih Srba.
To je ključna razlika. Jedno je manjinska zastupljenost u policiji. Posve drugo je kada policijski kadar, oružje, lokalne postaje i zapovjedni autoritet počnu prelaziti u pobunjenički poredak.
Balvan-revolucija nije bila samo “narod na cesti”
Balvan-revolucija često se prikazuje kroz slike barikada, balvana, blokiranih prometnica i političke propagande. No iza tih slika postojao je i policijski sloj pobune.
Odmetnuti policajci imali su ono što obična masa na barikadama nema: znanje, pristup oružju, službene veze, lokalni autoritet, poznavanje terena i razumijevanje rada sigurnosnog sustava. Upravo zato pobuna nije ostala samo politički prosvjed. Ona je dobila sigurnosnu infrastrukturu.
Prema zaključcima spomenutog znanstvenog rada, odmetnuti policajci srpske nacionalnosti odigrali su ključnu ulogu u pobuni na kninskom području sredinom kolovoza 1990. godine. Otkazujući poslušnost MUP-u i Vladi Republike Hrvatske tijekom balvan-revolucije, kninski policajci postali su jezgra policije pobunjenih Srba.
U rujnu 1990. u općinama koje su pristupile Zajednici općina Sjeverne Dalmacije i Like dolazi i do masovnog otkazivanja poslušnosti policajaca srpske nacionalnosti čelništvu MUP-a. Nemire je izazvala provedba zapovijedi MUP-a o oduzimanju dijela naoružanja pričuvnog sastava policije. Prema istom radu, radilo se najvjerojatnije o koordiniranoj akciji iza koje su stajali čelništvo Zajednice općina i SDS, s ciljem da se oružje sačuva za potrebe srpskih pobunjenika u budućem oružanom sukobu.
Drugim riječima, 1990. nije bila samo politička kriza. Bila je to i kriza sigurnosne lojalnosti unutar policijskog sustava.
Od pobune do paradržavnog aparata
Nakon početne pobune slijedi institucionalizacija. Pobunjeni Srbi rade na organizaciji vlastitih policijskih snaga kao jedne od sastavnica budućeg oružanog sukoba. U studenome 1990. osnovan je SUP u Kninu, koji početkom 1991. prerasta u SUP SAO Krajine.
To znači da dio policijskih postaja i policajaca koji su otkazali poslušnost MUP-u Republike Hrvatske postaje jezgra policijskih snaga srpske paradržave u Hrvatskoj.
Tu se nalazi važna povijesna lekcija. Pobuna postaje ozbiljna onoga trenutka kada dobije policiju. Bez policije, obavještajnih veza, lokalne represije i kontrole stanovništva, politička pobuna nema isti oblik moći. Kada dobije sigurnosni aparat, ona postaje paradržava.
Zato je pitanje policije 1990. godine bilo mnogo više od kadrovskog pitanja. Bilo je to pitanje opstanka hrvatske državne vlasti na dijelu vlastitog teritorija.
Nakon rata: mirna reintegracija kao državni uspjeh
Nakon vojno-redarstvenih operacija Bljesak i Oluja ostalo je neriješeno pitanje Hrvatskog Podunavlja: istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. Hrvatska je tada mogla pokušati vojno rješenje, ali je izabrala mirnu reintegraciju.
Taj izbor bio je državni uspjeh. Hrvatska je bez novog velikog rata vratila posljednji okupirani dio teritorija u svoj ustavno-pravni poredak. Mirna reintegracija službeno je završila 15. siječnja 1998. godine predajom uprave hrvatskog Podunavlja iz ovlasti UN-a pod ingerenciju hrvatskih vlasti.
No taj uspjeh imao je i svoju cijenu.
Mirna reintegracija nije značila samo povratak teritorija. Ona je značila i integraciju institucija, lokalne uprave, stanovništva, dokumentacije, pravnog sustava i policije. Upravo je policija bila jedan od najosjetljivijih dijelova procesa.
Prijelazne policijske snage trebale su uspostaviti sigurnost i povjerenje između Hrvata i Srba na području koje je bilo razoreno velikosrpskom agresijom, okupacijom, progonima i ratnim traumama. U okviru UNTAES-a zamišljene su kao višenacionalna struktura: hrvatska komponenta, srpska komponenta i međunarodni policajci.
U teoriji, to je trebalo biti sredstvo povjerenja. U praksi, stvar je bila mnogo složenija.
Prijelazna policija: povjerenje ili kompromis?
Rad Nikoline Mokricki “Povratak sigurnosti i povjerenja: prijelazne policijske snage 1996.–1998.” posebno je važan za razumijevanje ove teme. Autorica pokazuje da Prijelazne policijske snage nisu bile sporedan detalj mirne reintegracije, nego jedna od ključnih mjera za uspostavu povjerenja.
No već sam početak pokazuje dubinu problema. Srpska strana u početku nije htjela prihvatiti da Hrvati budu dio zajedničke policije na području tadašnje Oblasti. Kasnije se ulazi u pregovore, ali ne kao u jednostavan proces povratka hrvatske vlasti, nego kao u proces pun ustupaka, strahova, opstrukcija i političkih pogodbi.
Prijelazne policijske snage službeno su ustrojene 1. srpnja 1996. godine. Prema radu Nikoline Mokricki, njihov početni sastav bio je oko 1.600 policajaca: oko 1.200 Srba i 400 Hrvata, uz još 400 pripadnika UNCIVPOL-a. Takav omjer nije bio proporcionalan predratnoj etničkoj strukturi stanovništva, a hrvatski prognanici izražavali su nezadovoljstvo i nepovjerenje prema srpskom dijelu prijelazne policije.
To nepovjerenje nije nastalo iz ničega. Ljudi koji su bili protjerani iz svojih domova, koji su izgubili članove obitelji, koji su znali tko je u njihovom selu, gradu ili policijskoj postaji bio gdje tijekom rata, nisu mogli preko noći prihvatiti da se sve riješi novom odorama i administrativnom integracijom.
Mirna reintegracija možda je mogla vratiti teritorij. Ali povjerenje se nije moglo vratiti uredbom.
Opći oprost: nužnost mira ili početak šutnje?
Zakon o općem oprostu bio je jedan od ključnih instrumenata mirne reintegracije. Njime je dan opći oprost za kaznena djela počinjena u agresiji, oružanoj pobuni ili oružanim sukobima te u vezi s njima, u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 23. kolovoza 1996.
Bez takvog zakona vjerojatno ne bi bilo mirne reintegracije. To treba priznati. Država je morala pronaći način da dio pobunjenog stanovništva prihvati hrvatski pravni poredak bez novog rata.
Ali jednako je važno reći i ono drugo: oprost za pobunu nije smio značiti oprost za ratni zločin.
Zakon o općem oprostu izričito je iz oprosta izuzimao najteže povrede humanitarnog prava koje imaju karakter ratnih zločina: genocid, ratni zločin protiv civilnog stanovništva, ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika, ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, terorizam i druga najteža kaznena djela.
Tu nastaje središnje pitanje ovog članka: je li u praksi uvijek jasno razlikovano tko je bio samo sudionik pobune, tko je bio lokalni milicionar, tko je bio dio represivnog sustava, tko je imao obavještajnu ulogu, a tko je mogao biti povezan s ratnim zločinima?
Još preciznije: ako su takve osobe nakon rata ulazile ili ostajale u hrvatskoj policiji, je li javnost ikada dobila jasan odgovor po kojim kriterijima, nakon kakvih sigurnosnih provjera i s čijom političkom odgovornošću?
Više od stotinu slučajeva i “nova prilika”
Prema radu Nikoline Mokricki, u drugoj polovini veljače 1997. Zagreb je za više od stotinu srpskih pripadnika Prijelaznih policijskih snaga, protiv kojih su se provodile istražne radnje, ponudio mogućnost “nove prilike”. Ako pristanu na reintegraciju u hrvatski sustav unutarnjih poslova, njihovi slučajevi trebali su se rješavati izvan striktnog okvira kaznenog prava.
Autorica navodi da je, zbog višeg cilja, odnosno mirne reintegracije, srpskim policajcima u PPS-u obećano oslobođenje od eventualnog kaznenog progona, a pogodbu je jamčila Prijelazna uprava. Nakon toga reintegracija srpskih policajaca iz Oblasti znatno je ubrzana.
Ovo je možda jedna od najvažnijih točaka cijele teme.
Ako je radi mira bilo politički nužno davati ustupke, onda je nakon mira bilo nužno objasniti javnosti što je točno učinjeno. Jer mir koji nastaje na šutnji može zaustaviti rat, ali ne mora izliječiti nepovjerenje.
Do kraja 1997. u sastav MUP-a RH primljeno je 1.715 pripadnika Prijelaznih policijskih snaga: 829 Hrvata, 834 Srbina i 52 pripadnika drugih nacionalnih manjina. Time su Prijelazne policijske snage prestale postojati kao poseban sustav.
To je podatak koji se ne smije preskočiti. Srbi nisu bili simbolično prisutni u poslijeratnoj policiji. U Hrvatskom Podunavlju njihov ulazak u sustav MUP-a bio je organizirani dio državne politike mirne reintegracije.
Javni popisi i pitanje institucionalne šutnje
U javnosti već godinama postoji javno dostupan dokument pod naslovom “Registar agresora (četnika)”, u kojemu se, među ostalim, navodi odjeljak “Četnici u hrvatskoj policiji”. U tom dokumentu iznose se tvrdnje o osobama koje su, prema autorima, sudjelovale u pobuni ili paradržavnim strukturama, a poslije rata završile u hrvatskoj policiji.
Svrha ozbiljnog članka nije preuzeti ulogu suda. Nije potrebno objavljivati popis imena niti svaku pojedinačnu tvrdnju pretvarati u javnu presudu. Ali jednako tako nije ozbiljno ni praviti se da takav dokument ne postoji.
Ako je popis godinama javno dostupan, ako se o takvim slučajevima govorilo u lokalnim sredinama, ako su bivši policajci, branitelji, prognanici i stanovnici tih mjesta znali tko je gdje bio tijekom rata, tada se ne može sve svesti na “neprovjerene priče”.
U malim sredinama ratna prošlost nije apstrakcija. Susjed zna susjeda. Policajac zna kolegu. Prognanik zna tko mu je bio na kući, tko na punktu, tko u miliciji, tko u uniformi, tko u štabu, tko u pratnji, tko u pljački, tko u zastrašivanju.
Zato je ključno pitanje institucionalno: je li MUP Republike Hrvatske ikada sustavno demantirao takve navode? Je li javnosti ikada objasnio kriterije po kojima su pojedine osobe primane ili zadržavane u policiji? Je li ikada jasno rečeno gdje završava oprost za pobunu, a gdje počinje zapreka za službu u hrvatskoj policiji?
Ako su navodi iz javnih popisa netočni, zašto nisu sustavno demantirani?
Ako su djelomično točni, zašto javnost nikada nije dobila objašnjenje?
Ako su osobe primane radi mira, tko je za to preuzeo političku i službenu odgovornost?
To nije pitanje osvete. To je pitanje povjerenja u državu.
Mirna reintegracija nije dovršila istinu
Demograf Dražen Živić, govoreći o 18. obljetnici završetka mirne reintegracije, rekao je da mirna reintegracija nije bila samo povratak i obnova, nego je trebala ukloniti i druge posljedice rata: traume, kažnjavanje zločina i pronalazak nestalih osoba. Njegova ocjena bila je da proces reintegracije, gledajući tu cjelinu, nije dovršen do kraja.
Ta rečenica pogađa samu bit problema.
Mirna reintegracija formalno je završena 15. siječnja 1998. godine. Ali društvena, moralna i sigurnosna reintegracija nije završila istog dana. Pitanja nestalih, nekažnjenih zločina, ratnih trauma, povratka prognanika, dvojezičnosti, odnosa prema hrvatskoj državnosti i ulaska ratnih struktura u poslijeratne institucije ostala su otvorena.
Upravo zato se i danas vraćamo ovoj temi. Ne zato da bismo poništili uspjeh mirne reintegracije, nego zato da bismo razumjeli njezinu cijenu.
Paralela s Bojanom Jevtićem
Slučaj Bojana Jevtića pokazuje suvremeni oblik istog sigurnosnog problema. Pripadnik srpske zajednice može biti dio Kosovske policije. Kao što i Srbin može biti dio hrvatske policije. To samo po sebi nije problem.
Problem nastaje ako osoba u policijskoj odori radi za drugu državu, dostavlja povjerljive podatke njezinoj obavještajnoj službi ili sigurnosno ugrožava instituciju u kojoj radi.
Hrvatski primjer iz 1990. pokazuje što se događa kada dio policijskog sustava otkaže poslušnost državi i prijeđe u pobunjeničku strukturu.
Hrvatski primjer nakon mirne reintegracije pokazuje drugu stranu istog problema: što se događa kada se, radi mira, dio kadra iz ratnog, lokalnog ili prijelaznog sustava ponovno integrira u policiju države protiv koje su se prethodno pobunile strukture iz kojih dio njih dolazi.
U oba slučaja ključno pitanje nije nacionalnost. Ključno pitanje je lojalnost.
Zaključak: uspjeh države ne smije značiti šutnju o cijeni
Mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja bila je veliki uspjeh hrvatske države. Vratila je teritorij bez novog rata i omogućila da Hrvatska uspostavi suverenitet na cijelom međunarodno priznatom državnom području.
Ali uspjeh ne znači da se o posljedicama ne smije govoriti.
Ako je zbog mira bilo nužno pristati na kompromise, nakon mira je bilo nužno otvoriti istinu. Ako su u sustav MUP-a RH nakon rata ulazile osobe iz prijelaznih, pobunjeničkih ili paradržavnih struktura, javnost je imala pravo znati po kojim kriterijima, uz kakve provjere i s kakvom odgovornošću.
Srbin u hrvatskoj policiji nije problem.
Problem je ako je bilo tko, bilo koje nacionalnosti, bio dio pobunjeničkog, paravojnog, obavještajnog ili represivnog sustava protiv Republike Hrvatske, a zatim bez jasnog javnog objašnjenja završio u odori MUP-a RH.
Zato pravo pitanje ne glasi: smiju li Srbi biti u hrvatskoj policiji?
Pravo pitanje glasi: je li Republika Hrvatska nakon rata dovoljno jasno razlikovala manjinsko pravo od sigurnosnog rizika, oprost za pobunu od nekažnjivosti za zločin, i reintegraciju građana od prešućivanja ratne prošlosti?
Mirna reintegracija zato ne smije ostati samo simbol državnog uspjeha, nego i povod za ozbiljno pitanje: je li hrvatska država nakon rata dovoljno jasno objasnila sigurnosnu i kadrovsku cijenu toga procesa?
Tu počinje ozbiljna rasprava.
I upravo zato ovu temu treba otvoriti.
Izvori i poveznice
izvor Res Publica Post Manipulacija Domovinskim ratom Otvori izvor – Res Publica Post
izvor Anadolu Agency Suspendirani policijski poručnik s Kosova priznao krivnju za špijunažu u korist Srbije Otvori izvor – Anadolu Agency
izvor KoSSev Bojan Jevtić postigao sporazum o priznanju krivnje i osuđen na šest godina zatvora Otvori izvor – KoSSev
izvor Hrčak / Polemos Služba unutarnjih poslova i policajci srpske nacionalnosti na pobunom zahvaćenom području 1990. godine Otvori izvor – Hrčak / Polemos
izvor Narodne novine Zakon o općem oprostu, NN 80/1996 Otvori izvor -Zakon o općem oprostu, NN 80/1996
izvor Hina / Index Prošlo je 18 godina od mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, ostala brojna otvorena pitanja Otvori izvor – Hina / Index
izvor Javno dostupni dokument Registar agresora (četnika) Otvori izvor – Registar agresora (četnika)
izvor Hrčak / Časopis za povijest Zapadne Hrvatske Povratak sigurnosti i povjerenja: prijelazne policijske snage 1996.–1998. Otvori izvor – Hrčak / Časopis za povijest Zapadne Hrvatske
Autor: Ivan Vohrić
Res Publica Post
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
Pratite Res Publica Post i na WhatsApp kanalu
Želite brzu obavijest kada objavimo novi članak? Pridružite se našem WhatsApp kanalu.
Pratitelji kanala međusobno ne vide brojeve mobitela.
About the Author
