Goran Bare i ovisnost: drogu nećemo opravdavati, čovjeka nećemo odbaciti

Goran Bare i ovisnost ponovno su postali tema javnosti nakon prekinutog koncerta u Makarskoj. Jedni ga nazivaju „narkomančinom“, drugi ga gotovo pretvaraju u simbol patnje i umjetničke autentičnosti. Između osude i opravdavanja ostaje važnije pitanje: kakvu poruku o drogi, ovisnosti i ljudskoj odgovornosti kao društvo ostavljamo svojoj djeci?

Urednička napomena: Ovaj tekst ne utvrđuje zbog čega Goran Bare u Makarskoj nije mogao nastaviti koncert. Dostupna snimka pokazuje da mu je pri odlasku s pozornice potrebna pomoć suradnika, dok su Goran Bare i Majke naknadno objavili da mu nije bilo dobro te najavili dvomjesečnu stanku radi odmora i oporavka. Uzrok njegova stanja nije javno utvrđen. Upravo zato ovaj događaj koristimo samo kao povod za širu raspravu o ovisnosti, osobnoj odgovornosti, ljudskom dostojanstvu i odnosu društva prema ljudima koji se s ovisnošću bore.

Izvor N1 Hrvatska Goran Bare prekinuo nastup u Makarskoj: Bend se oglasio i otkrio što se dogodilo Otvori izvor

Nekoliko minuta na pozornici – i presuda je već donesena

Goran Bare nije uspio održati koncert u Makarskoj.

Nekoliko minuta snimke bilo je dovoljno da društvene mreže naprave ono što društvene mreže često rade najbolje: presude čovjeku prije nego što znaju što mu se dogodilo. O tome koliko brzo društvene mreže od nekoliko informacija stvaraju optužnicu, dijagnozu i presudu pisali smo i u tekstu „Društvene mreže i stvarni život: Facebook nije obitelj“.

Ispod novinarskih objava ubrzo su se pojavili komentari:

„Droga, droga.“

„Loša droga.“

„Pod hitno mora mijenjati dilera.“

„Narkomančina.“

„Došlo na naplatu dugogodišnje drogiranje.“

Ali pojavila se i potpuno suprotna reakcija.

Ljudi su pisali da ga ne treba osuđivati, da je riječ o čovjeku koji je mnogo propatio, da mu treba pomoći, da je velik umjetnik, da iza njegova života stoje tragedije koje javnost ne može razumjeti.

Jedan dio društva, dakle, čovjeka gotovo odbacuje.

Drugi ga gotovo opravdava.

A između te dvije krajnosti nalazi se puno složenija stvarnost.

I možda upravo tu počinje priča koja je mnogo važnija od Gorana Bareta.

„Narkomančina“ nije činjenica

Čovjeka koji se bori ili se nekada borio s ovisnošću možemo nazvati ovisnikom.

Možemo govoriti o njegovim odlukama.

Možemo govoriti o heroinu, alkoholu, liječenju i posljedicama.

Ali riječ „narkomančina“ nije medicinska činjenica.

To je pogrdna etiketa.

I tu počinje prvi problem našega odnosa prema ovisnosti.

Jer kada čovjeka svedemo na njegovu bolest ili njegov najgori životni izbor, prestajemo vidjeti čovjeka.

Ali postoji i druga pogreška.

Kada nekoga volimo kao umjetnika, kada nas njegove pjesme prate desetljećima ili kada razumijemo tragedije kroz koje je prošao, lako počinjemo ublažavati ono što ne bismo smjeli ublažavati.

Droga ne postaje manje opasna zato što je uzima talentiran čovjek.

Ovisnost ne postaje romantična zato što o njoj piše pjesnik.

Autodestrukcija ne postaje umjetnost zato što je povezana s rock’n’rollom.

Bare može biti umjetnik, a da njegov život ne bude primjer našoj djeci

Ovdje ne postoji nikakva proturječnost.

Majke imaju višedesetljetnu povijest na hrvatskoj rock-sceni. Bare je bend osnovao osamdesetih, prvi album Razum i bezumlje objavljen je početkom devedesetih, a njegova glazbena karijera nastavila se kroz različite postave Majki i samostalni rad. Istodobno je javno govorio o dugogodišnjoj borbi s heroinom, alkoholu, liječenjima i posljedicama takvog života.

Izvor Nacional Goran Bare: Pozornica je jedino mjesto gdje sam sto posto svoj Pročitaj izvor

Možemo, dakle, priznati njegov doprinos hrvatskoj glazbi bez stvaranja moralnog uzora od njegova privatnog života.

Zanimljivo je da je upravo Bare na to pitanje već dao vrlo jednostavan odgovor.

Kada su ga pitali što misli o čovjeku koji ga smatra legendom, ali ne bi želio da bude uzor njegovu djetetu, odgovorio je:

„Ispravan stav.“

Izvor Dalmatinski portal Goran Bare odgovara na pitanja čitatelja Pročitaj izvor

Možda u toj kratkoj rečenici postoji više zdravog razuma nego u stotinama komentara ispod snimke iz Makarske.

Jer umjetnička vrijednost i životni uzor nisu isto.

Možemo pustiti svojem djetetu Teške boje.

Možemo mu objasniti zašto je Bare važan dijelu hrvatske rock-kulture.

A zatim mu potpuno mirno reći:

Njegov talent možeš poštovati. Njegove pogreške ne moraš ponoviti.

Ali nemojmo pobjeći ni od osobne odgovornosti

Postoji još jedna krajnost koja također nije poštena.

Sve pripisati bolesti i čovjeka potpuno osloboditi svake osobne odgovornosti.

Bare je o početku svoje priče s heroinom govorio vrlo otvoreno.

U intervjuu iz 2015. opisao je kako je sa 19 godina odlučio otići po heroin.

Završio je tu priču riječima:

„I jesam. I onda je bilo gotovo.“

Izvor Večernji list Goran Bare o životu, glazbi i početku uzimanja heroina Pročitaj izvor

Ta rečenica gotovo je zastrašujuća u svojoj jednostavnosti.

Jer mnoge velike tragedije ne počinju velikim događajem.

Počinju jednom večeri.

Jednim društvom.

Jednom odlukom.

Jednim:

„Ma probat ću.“

Osobna odgovornost zato postoji.

Ne trebamo se bojati to izgovoriti.

Ali početna odluka da čovjek uzme drogu i razvijena ovisnost nakon godina korištenja nisu isto stanje.

Ovisnost nije samo „loša navika“

Svjetska zdravstvena organizacija poremećaje povezane s uporabom droga opisuje kao složena zdravstvena stanja na koja utječu biološki, psihološki, socijalni i okolišni čimbenici. WHO naglašava prevenciju, liječenje i dugoročnu skrb, a ovisnost ne svodi na jednostavnu „lošu naviku“ koju čovjek može prekinuti pukom odlukom.

Stručni izvor World Health Organization Improving prevention and treatment for drug use disorders Otvori stručni izvor

To ne znači da je čovjek oslobođen odgovornosti.

Znači nešto drugo.

Razumjeti ovisnost nije isto što i opravdavati je.

Ako čovjeku koji se utapa objasnimo zašto se utapa, time nismo rekli da je bilo pametno skočiti u vodu.

Ali mu zbog toga nećemo uskratiti ruku.

Upravo tu bi trebalo početi zrelo društvo.

Drogu možemo osuditi bez ponižavanja čovjeka

Možemo jasno reći:

Heroin uništava ljude.

Kokain uništava ljude.

Amfetamini mogu uništiti živote.

Alkohol također može stvoriti tešku ovisnost i razoriti obitelj.

I možemo svojoj djeci govoriti o tome bez uljepšavanja.

Ali zašto bismo radi toga morali čovjeka koji je već pao dodatno gaziti?

Što dobivamo komentarom „narkomančina“?

Hoće li zbog njega jedno dijete manje probati drogu?

Hoće li se jedan ovisnik zbog njega prijaviti na liječenje?

Hoće li jedna obitelj lakše prepoznati problem?

Vjerojatnije je da takvim jezikom samo pokazujemo vlastiti prijezir.

A prijezir nikada nije bio ozbiljna politika prevencije.

Ni romantiziranje nije ništa manje opasno

Ali upravo ovdje treba povući i drugu crtu.

Jednako pogrešno bilo bi od Bareta stvarati romantičnog mučenika rock’n’rolla.

Kao da su heroin, alkohol, kaotičan život i samouništenje sastavni dio velikog umjetnika.

Nisu.

Talent nije nastao zbog droge.

Droga ne stvara umjetničku vrijednost.

Ona može uništiti čovjeka koji je tu vrijednost stvarao.

I upravo zato rečenice poput „takav je Bare“, „to je rock’n’roll“ ili „genijalci su uvijek malo ludi“ mogu postati vrlo opasne kada ih sluša dijete koje još nema iskustvo odraslog čovjeka.

Mladi čovjek često vidi sliku.

Ne vidi desetljeća posljedica iza nje.

A sada maknimo Bareta iz središta priče

Jer ovo nije članak samo o jednom poznatom glazbeniku.

Pogledajmo našu djecu.

Prema rezultatima hrvatskog dijela istraživanja ESPAD za 2024. godinu, 16 posto šesnaestogodišnjih učenika u Hrvatskoj barem je jednom probalo neku psihoaktivnu drogu, uključujući kanabis, dok je kanabis probalo približno 15 posto učenika. Hrvatski zavod za javno zdravstvo upozorava da su hrvatski mladi prema brojnim pokazateljima konzumacije sredstava ovisnosti i dalje iznad europskog prosjeka.

Službeni izvor Hrvatski zavod za javno zdravstvo ESPAD 2024. – alkohol i droge među mladima u Hrvatskoj Provjeri podatke

To nisu anonimni brojevi.

To su djeca.

Nečiji sin.

Nečija kći.

Dijete koje jutros sjedi u školskoj klupi.

Dijete koje trenira nogomet.

Djevojka koja želi završiti fakultet.

Mladić koji tek otkriva što će biti u životu.

I među njima postoji netko kome će možda upravo večeras netko prvi put nešto pružiti.

„Ma probaj, neće ti ništa biti“

Vjerojatno malo ljudi prvi put uzme drogu misleći:

„Želim postati ovisnik.“

Početak mnogo češće izgleda banalno.

Znatiželja.

Društvo.

Izlazak.

Želja za pripadanjem.

Dosada.

Osjećaj da svi drugi mogu pa mogu i ja.

I ona najopasnija rečenica:

„Ma neće ti ništa biti.“

Možda prvi put doista neće.

Možda ni drugi.

Upravo zato je zamka toliko učinkovita.

Jer posljedice često ne dolaze kada ih očekujemo.

A kada dođu, čovjek možda više nije ista osoba koja je prvi put rekla „da“.

5.904 ljudske priče

U hrvatskom sustavu liječenja zbog problema povezanih s uporabom droga tijekom 2024. godine evidentirane su 5.904 osobe.

Od toga su 4.489 osoba liječene zbog opioida kao glavnog sredstva ovisnosti, dok je 1.415 liječeno zbog neopijatskih droga.

HZJZ pritom upozorava na porast zahtjeva za liječenjem među mlađim dobnim skupinama povezan s kanabinoidima, kokainom i amfetaminima.

Službeni izvor Hrvatski zavod za javno zdravstvo Izvješće o osobama liječenima zbog zlouporabe psihoaktivnih tvari u 2024. godini Provjeri službene podatke

I ponovno – iza brojke 5.904 ne stoji 5.904 statističkih jedinica.

Stoje ljudi.

Iza mnogih od njih stoje roditelji koji godinama čekaju telefonski poziv.

Supružnici.

Djeca.

Braća.

Sestre.

Obitelji koje istodobno vole čovjeka i mrze ono što ovisnost od njega čini.

Zato je tako lako napisati riječ „narkomančina“ dok ne govorimo o vlastitom djetetu.

Tada stvari odjednom izgledaju drukčije.

Što bismo rekli da je riječ o našem sinu?

Možda je to najpošteniji test našega morala.

Kada gledamo nepoznatog čovjeka kako tetura, lako je napisati:

„Sam si birao.“

Ali što kada je to naše dijete?

Hoćemo li i njemu reći:

Sam si izabrao, sada propadni?

Ili ćemo učiniti sve da ga izvučemo?

Hoćemo li priznati da je pogriješio?

Naravno.

Hoćemo li mu reći da droga nije opravdanje za sve što je napravio?

Moramo.

Ali hoćemo li ga prestati smatrati svojim djetetom?

Nećemo.

Zašto bi onda ljudsko dostojanstvo ovisilo o tome poznajemo li čovjeka osobno?

Društvo koje samo osuđuje nije riješilo problem

Osuda je najlakši dio.

Puno je teže spriječiti.

Prepoznati.

Razgovarati.

Liječiti.

Vratiti čovjeka.

Još je teže roditelju priznati da njegovo dijete ima problem.

A možda najteže samom ovisniku priznati:

Ne mogu više sam.

HZJZ navodi da neposredno okruženje, posebno obitelj, ima važnu ulogu u ranom prepoznavanju problema, dok se kod nekih oblika ovisnosti problem otkrije tek znatno kasnije.

Zato društvu ne trebaju samo zabrane.

Treba mu znanje.

Treba mu prevencija.

Treba mu liječenje.

Treba mu obitelj koja zna prepoznati problem prije nego što postane katastrofa.

I treba mu kultura u kojoj traženje pomoći nije razlog za sram.

Ali ni društvo koje sve opravdava nije riješilo problem

Empatija bez granice može prijeći u relativiziranje.

Ne moramo djeci govoriti da je sve razumljivo zato što je nekome bilo teško.

Teške životne okolnosti mogu objasniti mnogo toga.

Ne moraju sve opravdati.

Čovjek ima odgovornost za svoje postupke.

I upravo zato poruka mladima mora ostati jasna:

Nemoj počinjati.

Ne zato što je svaki čovjek koji uzme drogu loš.

Nego zato što ne znaš hoćeš li upravo ti biti onaj koji će izgubiti kontrolu.

Ne znaš kakvu ranjivost nosiš.

Ne znaš gdje će te prvi korak odvesti.

I ne znaš koliko će ljudi jednom morati hodati tim putem s tobom.

Ako u ovoj priči postoji „zlo“, ono se ne zove Goran Bare

Čovjek nije zlo.

Ni ovisnik nije zlo.

Ako tu riječ uopće želimo koristiti, onda je upotrijebimo za ono što ovisnost može napraviti čovjeku i ljudima koji ga vole.

Za majku koja ne spava.

Za oca koji godinama pokušava pronaći način da pomogne.

Za dijete koje gleda roditelja kojeg više ne prepoznaje.

Za mladog čovjeka koji je imao talent, obrazovanje, prijatelje i budućnost, a zatim godinama pokušava vratiti život koji je nekada imao.

Droga ne pita iz kakve obitelji dolaziš.

Ne pita koliko novca imaš.

Ne pita jesi li lijevo ili desno.

Ne pita vjeruješ li u Boga.

Ne pita jesi li dijete liječnika, radnika, profesora, branitelja ili glazbenika.

Ne bira čije će dijete postati žrtvom.

I zato Bare nije ni svetac ni „narkomančina“

Goran Bare nije dužan biti moralni uzor hrvatskoj djeci zato što je poznati glazbenik.

Ali nije ni čovjek bez vrijednosti zato što je kroz život vodio borbu s ovisnošću.

Njegove pjesme možemo vrednovati kao glazbu.

Njegove životne odluke možemo vrednovati zasebno.

Njegove pogreške ne moramo opravdavati.

Njegovu ljudskost ne moramo oduzeti.

To nije kontradikcija.

To je zrelost.

Jednoga dana Bare neće biti tema. Droga će ostati.

Proći će nekoliko dana.

Društvene mreže pronaći će novu snimku.

Novi skandal.

Novu osobu kojoj ćemo suditi.

Komentari iz Makarske nestat će duboko u digitalnoj arhivi.

Ali problem neće nestati.

Sutra će negdje u Hrvatskoj neko dijete prvi put biti dovedeno pred odluku koju danas možda smatra beznačajnom.

I upravo zbog tog djeteta vrijedi napisati ovaj tekst.

Ne da mu pokažemo čovjeka kojem se treba rugati.

Ne ni idola kojeg treba slijediti.

Nego stvarnog čovjeka čiji život pokazuje koliko dugo posljedice nekih odluka mogu putovati s nama.

Možda će netko upravo zbog toga stati nekoliko sekundi prije nego što kaže:

„Daj.“

Možda će pitati što je to.

Možda će otići.

Možda će nazvati roditelja.

Možda će pomoći prijatelju koji je već krenuo drugim putem.

Ako se dogodi samo jedno od toga, razgovor je imao smisla.

Drogu nećemo opravdavati. Čovjeka nećemo odbaciti.

To bi trebala biti granica ozbiljnog društva.

Ne romantizirati drogu.

Ne pretvarati autodestrukciju u životni stil.

Ne skrivati osobnu odgovornost.

Ali isto tako:

ne ponižavati bolesnog čovjeka,

ne ismijavati njegov pad,

ne oduzimati mu mogućnost povratka,

ne govoriti mu da je njegov život već završen.

Jer cilj nije pobijediti u raspravi ispod novinarskog članka.

Cilj je da što manje djece uopće dođe do mjesta na kojem se danas nalaze tisuće ljudi i njihovih obitelji.

A kada netko ipak padne, cilj mora biti pomoći mu da ponovno ustane.

Goran Bare više ne može promijeniti mnoge odluke iz vlastite prošlosti.

Ali neko dijete koje danas ima petnaest ili šesnaest godina svoju odluku tek treba donijeti.

Ovaj tekst je zbog njega.

Zbog nje.

Zbog njihove budućnosti.

Jer droga ne pita čije je dijete.

A kada jednom ovisnost zakuca na vrata naše vlastite kuće, vrlo brzo prestajemo govoriti o „narkomančinama“.

Tada ponovno vidimo ono što smo trebali vidjeti od početka.

Čovjeka.

Autor: Ivan Vohrić

Sva prava pridržana © Ivan Vohrić

About the Author

Res Publica Post

Administrator

Visit Website View All Posts