Ilustracija: Res Publica Post / AI
Milorad Pupovac u Hrvatskom je saboru, nakon nacističkih i antisemitskih povika u Splitu, postavio pitanje koje nadilazi njega osobno i njegovu politiku: koliko smo spremni prepoznati vlastitu odgovornost? Res Publica Post proučio je njegov govor i dokumentirao 180 Facebook komentara i odgovora. Pokazalo se koliko je teško odvojiti izgovorenu poruku od mišljenja o čovjeku koji ju je izgovorio.
Možemo se ne slagati s Pupovcem. Ali jesmo li spremni čuti što govori?
Milorad Pupovac političar je čije izjave godinama izazivaju podijeljene reakcije hrvatske javnosti. Jedni ga podržavaju kao predstavnika srpske nacionalne manjine, drugi osporavaju njegove političke stavove, postupke i odnos prema pojedinim događajima iz hrvatske povijesti.
Takve rasprave legitimne su u demokratskom društvu.
No postoji razlika između kritiziranja političara i odbacivanja svake njegove izjave samo zato što dolazi od njega.
Upravo nas je na tu razliku upozorio Pupovčev govor o odgovornosti, održan u Hrvatskom saboru 20. listopada 2026.
Govoreći o nacističkim i antisemitskim povicima koji su se nekoliko dana ranije čuli tijekom navijačke povorke u Splitu, Pupovac je postavio pitanje:
„Je li to moguće da mi nikad nismo krivi? Je li to moguće da ja nikad nisam kriv?”
Zatim je odgovorio:
„Naprosto nije moguće.”
U tih nekoliko rečenica nalazi se temelj njegova govora, ali i pitanje koje zaslužuje promišljanje neovisno o političkim simpatijama.
Izvorna snimka Pupovčeva govora – Facebook objava SDSS-a
Split nije bio samo povod za politički govor
Dana 15. listopada 2026., uoči nogometne utakmice Hajduka i Ajaxa, tijekom povorke dijela navijača ulicama Splita izvikivane su poruke povezane s nacizmom i poticanjem na mržnju.
Policijska uprava splitsko-dalmatinska 19. listopada izvijestila je da je za 23 osobe utvrđena osnovana sumnja na počinjenje kaznenog djela javnog poticanja na nasilje i mržnju.
Riječ je o policijskom izvještaju tijekom kriminalističkog istraživanja, a ne o pravomoćnoj presudi.
Službeni izvor PU splitsko-dalmatinska Identificirane 23 osobe zbog javnog poticanja na nasilje i mržnju Pročitaj priopćenje
Pupovac, međutim, nije ostao samo na pitanju kažnjavanja neposrednih sudionika.
Govorio je o tome što prethodi javnom iskazivanju mržnje i tko sve snosi odgovornost za društveno okruženje u kojem takve poruke nastaju.
To je važna razlika.
Za konkretno kazneno djelo odgovara osoba čija se krivnja dokaže. Ali društvena odgovornost za prepoznavanje i suzbijanje mržnje mnogo je šire pitanje.
Upravo o toj drugoj vrsti odgovornosti Pupovac je govorio.
Alfred Pal i pitanje koje čovjek najprije mora postaviti sebi
Svoj govor Pupovac je posvetio Alfredu Palu, hrvatskom slikaru i grafičkom oblikovatelju židovskog podrijetla.
Pal je tijekom Drugoga svjetskog rata preživio progon i logorsku internaciju, izgubio članove obitelji, a nakon rata bio je zatvaran i na Golom otoku.
Njegov životopis ne svjedoči samo o umjetničkom stvaralaštvu nego i o iskustvu političkog progona pod različitim režimima.
Biografski izvor Židovski biografski leksikon Alfred Pal – životopis Provjeri biografiju
Pupovac se prisjetio jednog Palova intervjua u kojem je, prema njegovu sjećanju, slikar govorio o etičkom načelu da se čovjek, kada se dogodi nešto loše, najprije zapita o vlastitim postupcima.
Izvorni intervju zasad nije neovisno potvrđen, pa tu misao prenosimo kao Pupovčevo prisjećanje.
Ona ne znači da su žrtve odgovorne za zločine počinjene nad njima. Takvo bi tumačenje bilo pogrešno i moralno neprihvatljivo.
Ali može biti poziv da prije optuživanja drugih preispitamo vlastito djelovanje i propuste.
Pupovac je potom postavio pitanje koje je možda i najvažnije u cijelom govoru:
„A gdje smo mi bili kada se taj žar, ta potencijalna vatra stvarala?”
I odmah dodao:
„Nije došla sama.”
Mržnja ne nastaje onoga trenutka kada je netko javno izgovori
U nastavku govora Pupovac je upozorio da se problem ne može prepustiti isključivo policiji i pravosuđu.
„To je stvar i naša”, rekao je.
Ovdje dolazimo do društvenog pitanja koje vrijedi ozbiljno razmotriti.
Ako mladi čovjek javno veliča Hitlera, je li takvu ideju prvi put čuo nekoliko minuta prije nego što ju je izgovorio?
Ako netko smatra da je prihvatljivo ponižavati druge ljude zbog njihova podrijetla, tko mu je i kada pokazao da je takvo ponašanje dopušteno?
Kakvu ulogu u oblikovanju tih stavova imaju obitelj, obrazovanje, politika, društvene mreže i javni govor?
To nisu pitanja koja automatski pripisuju krivnju roditeljima, nastavnicima, navijačima ili čitavom narodu.
To su pitanja o društvenim okolnostima i o tome reagiramo li na vrijeme.
Osuditi nasilje nakon što se dogodi potrebno je. Spriječiti razvijanje mržnje prije nego što preraste u nasilje još je važniji zadatak.
Takvo razmišljanje ne zahtijeva prihvaćanje Pupovčeve politike.
Zahtijeva spremnost da se ozbiljno razmotri argument koji je iznio.
Što se dogodilo kada je govor objavljen na Facebooku?
Res Publica Post dokumentirao je 180 pojedinačnih javnih poruka ispod Facebook objave SDSS-a s Pupovčevim govorom.
Među njima je 139 glavnih komentara i 41 odgovor, uključujući višerazinske rasprave.
Za svih 180 zapisa sačuvani su identifikatori, prikazana vremena i izravne poveznice.
Od ukupnog broja evidentiranih poruka, 176 sadržavalo je dostupan tekst ili emojije, tri su sadržavale GIF ili naljepnicu s dostupnim opisom, dok je kod jedne poruke bio vidljiv zapis bez dostupnog sadržaja.
Pregled nije potvrđen kao potpun i ne predstavlja reprezentativan uzorak hrvatskog društva.
Ipak, dokumentirane poruke pokazuju nekoliko različitih pristupa govoru.
Jedna komentatorica razumjela ga je kao optužbu da su svi Hrvati krivi i da ih Pupovac sve naziva ustašama.
Međutim, usporedba s dostavljenom snimkom pokazuje da Pupovac u tom govoru nije izgovorio takvu tvrdnju.
Njegovo korištenje riječi „mi” može biti predmet političkog tumačenja, ali ono samo po sebi ne znači da je svaki pripadnik nekog naroda osobno kriv za djela pojedinaca.
Drugi su komentatori otvarali pitanje njegove osobne vjerodostojnosti i zahtijevali da načelo odgovornosti primijeni i na vlastito političko djelovanje.
Jedna je komentatorica Pupovcu poručila:
„Sad lijepo poslušajte vlastiti savjet.”
Zatim je otvorila pitanje nestanka dr. Ivana Šretera.
Takvo pitanje otvara zasebnu, ozbiljnu temu koja zahtijeva dokumente, provjeru i odgovore. Sam komentar nije dokaz nečije odgovornosti.
No zahtjev da političar bude dosljedan načelima koja javno zastupa nije sam po sebi neutemeljen.
Pozivati društvo na samokritičnost podrazumijeva prihvatiti da i vlastiti postupci mogu biti predmet javnog preispitivanja.
Kada govor prestajemo slušati zbog čovjeka koji ga izgovara
U pregledanoj raspravi pojavljuju se i drugačije reakcije.
Jedna komentatorica upozorava da je predmet objave ono što se dogodilo u Splitu, pokušavajući razgovor vratiti na izvorni događaj.
Drugi sudionici izražavaju podršku Pupovcu kao čovjeku i političaru.
Pojedini ga, međutim, kritiziraju i s međusobno suprotstavljenih političkih pozicija.
To pokazuje da rasprava nije jednostavna podjela na njegove pristaše i protivnike.
U dijelu poruka raspravlja se o onome što je izgovorio. U drugima prevladavaju raniji politički sukobi, ratna iskustva, nepovjerenje i osobne ocjene.
A dio komentara prelazi u uvrede, etničko neprijateljstvo ili poruke koje izražavaju želju za smrću.
Takve izjave ne možemo pripisati svim sudionicima rasprave, a još manje cijelim narodima.
No one otvaraju dodatno pitanje: što se događa s javnim razgovorom kada osobna odbojnost prema govorniku postane važnija od sadržaja njegovih riječi?
„Ustani bane” i „Ustani, Adolfe” — završna poruka govora
Pred kraj saborskog nastupa Pupovac je pokušao usporediti hrvatsku domoljubnu tradiciju, simboliziranu pjesmom „Ustani, bane”, s nacističkim povicima koji su se čuli u Splitu.
Taj dio njegova izlaganja prekinut je zbog isteka vremena predviđenog za govor.
Povijesnu kronologiju pjesme potrebno je razlikovati od političke usporedbe.
Prema istraživanju Ljiljane Marks, stih „Ustaj bane, ustaj naša diko!” dokumentiran je 1866. godine, dok je poziv „Ustani bane, Hrvatska te zove” prvi put zabilježen 1867. godine. Poznata pjesma razvijala se kroz kasnije inačice.
Povijesni izvor Zagrebačka slavistička škola Ljiljana Marks – Povijesne osobe u hrvatskim usmenim predajama Pročitaj istraživanje
Sama usporedba, međutim, postavlja razumljivo pitanje: kakvu domoljubnu poruku šalje zazivanje jednog od najvećih zločinaca europske povijesti?
Domoljublje, kritika vlasti i političko neslaganje legitimni su dijelovi demokratskog društva.
Veličanje nacizma i pozivanje na progon drugih ljudi nešto je sasvim drugo.
Tu razliku ne bi trebalo relativizirati ni u ime političkih simpatija ni u ime povijesnih sporova.
Preporuka za pročitati Res Publica Post Današnja manipulacija – kada se simboli koriste umjesto istine O simbolima, javnim porukama i potrebi da činjenice imaju prednost pred parolama. Pročitaj povezani članak
Jesu li komentari odraz društva?
Pitanje koje se prirodno nameće nakon čitanja 180 poruka jest koliko one govore o hrvatskom društvu.
Odgovor zahtijeva oprez.
Sudionici jedne Facebook rasprave nisu reprezentativan uzorak stanovništva. Na njihov dolazak utječu politički interesi, društvene mreže, algoritamski prikaz, osobna iskustva i brojne druge okolnosti.
Ne možemo iz njihovih komentara izračunati što misli većina Hrvata ili Srba.
Možemo, međutim, vidjeti kako konkretni sudionici reagiraju na određenu političku poruku.
Neki je prihvaćaju. Neki odbacuju. Neki postavljaju opravdana pitanja. Neki iznose neprovjerene tvrdnje. Neki vrijeđaju, dok drugi nastoje vratiti razgovor na temu.
I upravo zbog te različitosti bilo bi pogrešno cijelu raspravu opisati jednom političkom ili nacionalnom oznakom.
Pitanje koje ne pripada samo Pupovcu
Na kraju se vraćamo početku.
Milorad Pupovac u Hrvatskom je saboru postavio pitanje o vlastitoj i društvenoj odgovornosti.
Njegov govor ne briše političke sporove, ratna stradanja ni otvorena pitanja iz prošlosti.
Ne zahtijeva ni da ga građani zbog te izjave počnu podržavati.
Ali otvara mogućnost da se sadržaj jedne poruke razmotri bez obzira na odnos prema njezinu autoru.
Jednaka spremnost na preispitivanje potrebna je i od političara koji postavljaju pitanja i od onih koji na njih odgovaraju.
Jer nema dosljednosti ako odgovornost tražimo samo od onih s kojima se ne slažemo.
Pupovac je upitao:
„Je li moguće da mi nikad nismo krivi?”
Odgovor ne treba tražiti samo u njegovoj političkoj prošlosti, niti samo među ljudima koji su komentirali njegov govor.
Vrijedi ga pokušati pronaći i u vlastitom odnosu prema činjenicama, drugim ljudima i mišljenjima koja nam nisu bliska.
To možda neće ukloniti političke razlike.
Ali može pomoći da razgovor o njima ne završava ondje gdje počinju predrasude.
Autor: Ivan Vohrić
Istraživačka napomena Res Publica Posta: Članak se temelji na dostavljenoj videosnimci saborskog govora, dokumentiranom pregledu 180 pojedinačnih Facebook poruka te javno dostupnim povijesnim i službenim izvorima. Evidencija Facebook rasprave nije potpuna i ne predstavlja reprezentativan uzorak stanovništva. Izjave komentatora razlikuju se od utvrđenih činjenica.
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
Pratite Res Publica Post i na WhatsApp kanalu
Želite brzu obavijest kada objavimo novi članak? Pridružite se našem WhatsApp kanalu.
Pratitelji kanala međusobno ne vide brojeve mobitela.
About the Author
