Hrvatska vojska i Bihać 1995.: dokumenti i Dudaković

Hrvatska vojska i Bihać 1995. tema je o kojoj se i danas vode političke i medijske rasprave, iako su dostupni dokumenti, ratni izvještaji i arhivske snimke koje svjedoče o ulozi Hrvatske vojske u deblokadi bihaćkog područja.

Dok političari i javne osobe i danas Republiku Hrvatsku nazivaju agresorom i okupatorom Bosne i Hercegovine, arhivski dokumenti iz srpnja 1995. i televizijska snimka susreta generala Atifa Dudakovića i Marijana Marekovića svjedoče o drukčijem poglavlju hrvatsko-bošnjačkih odnosa. O pozivu Hrvatskoj u vojnu pomoć, zajedničkim vojnim operacijama i kraju blokade Bihaća. Može li se o hrvatskoj ulozi u ratu govoriti vjerodostojno ako se to poglavlje prešućuje?

Hrvatska vojska, Bosna i Hercegovina i povijest koju ne možemo svesti na jednu optužbu

Više od trideset godina nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini dostupni su diplomatski dokumenti, ratni izvještaji, međunarodne presude i arhivske televizijske snimke.

Unatoč tome, u političkim raspravama i dijelu medijskog prostora Hrvatsku se i dalje naziva agresorom, a njezino vojno djelovanje u Bosni i Hercegovini opisuje kao okupaciju.

Pritom se često ne razlikuju pojedina razdoblja rata, različite vojne operacije, odgovornost političkih i vojnih zapovjedništava te međunarodni sporazumi na temelju kojih su države surađivale.

Povijest Bosne i Hercegovine od 1992. do 1995. godine nije moguće objasniti jednom rečenicom, jednom presudom ili jednom političkom optužbom.

Ovaj članak zato ne polazi od namjere opravdavanja bilo čijih postupaka. Polazi od dokumenata, sudski utvrđenih činjenica i događaja koji su zabilježeni kamerom.

A jedan od tih događaja dogodio se 6. kolovoza 1995., tijekom operacije Oluja.

Kada je Hrvatska bila utočište izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine

Prije nego što se govori o vojnoj ulozi Hrvatske, potrebno je podsjetiti i na njezinu humanitarnu ulogu.

Prema izvješću Vlade Republike Hrvatske objavljenom u Narodnim novinama 1998., tijekom 1992. godine u Hrvatskoj je registrirano 402.768 izbjeglica iz Bosne i Hercegovine.

U istom dokumentu navedeno je da je među njima bilo više od 200.000 Muslimana-Bošnjaka.

Ti su ljudi dolazili u Hrvatsku dok je ona istodobno bila suočena s vlastitim ratom, okupacijom dijela teritorija, razaranjem gradova i zbrinjavanjem vlastitih prognanika.

Otvarani su prihvatni centri, sportske dvorane, hoteli i drugi objekti, a mnoge su obitelji izbjeglice primale u vlastite domove.

Prema istom izvješću, preko Hrvatske je u treće zemlje otišlo između 400.000 i 450.000 izbjeglica.

To nisu brojke iz naknadnih političkih govora. To su podaci iz službenog državnog izvješća.

SLUŽBENI DOKUMENT Narodne novine / Vlada Republike Hrvatske Izvješće o povratku i zbrinjavanju prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba, 1998. Službeni podaci o izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine i njihovu zbrinjavanju u Hrvatskoj. Pročitaj službeno izvješće

Naravno, prihvat izbjeglica ne može poslužiti kao opravdanje za bilo koji ratni zločin počinjen kasnije.

Ali jednako tako ni kasniji ratni sukobi ne mogu izbrisati činjenicu da su stotine tisuća ljudi iz Bosne i Hercegovine utočište pronašle upravo u Hrvatskoj.

Hrvatsko-bošnjački sukob: zločini nad Bošnjacima i zločini nad Hrvatima

Povijesna objektivnost zahtijeva da se otvoreno govori i o najtežem razdoblju hrvatsko-bošnjačkih odnosa.

Tijekom 1993. i 1994. godine sukobile su se snage Hrvatskog vijeća obrane i Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Taj sukob pratile su teške povrede međunarodnog humanitarnog prava, progoni, nezakonita zatočenja i ubojstva civila.

Zločini nad bošnjačkim stanovništvom

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u predmetu Prlić i drugi pravomoćno je osudio šestoricu visokih dužnosnika Herceg-Bosne za zločine počinjene nad bošnjačkim stanovništvom.

Žalbenom presudom od 29. studenoga 2017. potvrđena je većina osuđujućih nalaza o zločinima počinjenima od 1992. do 1994. godine.

Sud je potvrdio i nalaze o udruženom zločinačkom pothvatu čiji je cilj uključivao etničko čišćenje muslimanskog stanovništva s područja pod kontrolom Herceg-Bosne.

To su pravomoćno utvrđene činjenice i nije ih dopušteno prešućivati.

MEĐUNARODNA PRESUDA Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju Prlić i drugi – pravomoćna žalbena presuda, 29. studenoga 2017. Službeno priopćenje MKSJ-a o pravomoćnim osudama i utvrđenim ratnim zločinima. Otvori izvor

Zločini nad hrvatskim stanovništvom

Međutim, objektivnost ne može završiti na zločinima jedne strane.

Pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine također su počinili ratne zločine nad hrvatskim civilima i zarobljenicima.

Grabovica, 8. i 9. rujna 1993.

Haaški sud utvrdio je da su pripadnici Armije RBiH ubili najmanje 13 stanovnika hrvatske nacionalnosti koji nisu aktivno sudjelovali u neprijateljstvima.

Među žrtvama bila je i četverogodišnja Mladenka Zadro.

U predmetu Sefera Halilovića sud je utvrdio počinjenje tih ubojstava, ali je samog Halilovića oslobodio optužbe za zapovjednu odgovornost jer njegova efektivna kontrola nad počiniteljima nije bila dokazana.

Uzdol, 14. rujna 1993.

U istom haaškom predmetu sud je utvrdio ubojstva 25 osoba koje nisu aktivno sudjelovale u neprijateljstvima, a koja su počinili pripadnici postrojbi pod zapovjedništvom Armije RBiH.

Sud Bosne i Hercegovine u zasebnom je postupku pravomoćno osudio Envera Buzu, zapovjednika Samostalnog bataljuna Prozor Armije RBiH, na osam godina zatvora zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva u Uzdolu.

SUDSKI DOKUMENT Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju Predmet Sefer Halilović – sudski nalazi o Grabovici i Uzdolu Službeni sudski sažetak utvrđenih zločina te obrazloženje oslobađajuće presude optuženom. Otvori izvor

PRAVOMOĆNA PRESUDA Sud Bosne i Hercegovine Enver Buza – ratni zločin nad hrvatskim civilima u Uzdolu Službena evidencija postupka i pravomoćne osuđujuće presude od 4. lipnja 2021. Provjeri presudu

Trusina, 16. travnja 1993.

Tijekom napada pripadnika Armije RBiH na selo Trusina kod Konjica ubijeno je 15 hrvatskih civila i sedam pripadnika HVO-a.

Pred Sudom Bosne i Hercegovine vođen je postupak protiv pripadnika postrojbi Armije RBiH, uključujući pripadnike odreda „Zulfikar”. Predmet je pravomoćno okončan 2016. godine.

SUDSKI DOKUMENT "Sud Predmet Mensur Memić i drugi – ratni zločini u Trusini Službeni podaci o zločinu nad hrvatskim civilima i pripadnicima HVO-a te pravomoćno okončanom postupku. Otvori izvor

Žrtve Grabovice, Uzdola i Trusine nisu ništa manje vrijedne od bošnjačkih žrtava, kao što ni bošnjačke žrtve nisu manje vrijedne od hrvatskih.

Nacionalnost počinitelja ne može biti opravdanje, a nacionalnost žrtve ne smije određivati zaslužuje li ona pravdu.

Zato je pogrešno svaki zločin neke postrojbe pripisivati cijelom narodu. Jednako je pogrešno prešućivati zločine samo zato što su ih počinili pripadnici vojske koju smatramo vlastitom.

Hrvatska vojska i Bihać 1995.: poziv Bosne i Hercegovine na vojnu pomoć

Nakon genocida u Srebrenici i teške vojne situacije u zapadnoj Bosni, pitanje obrane Bihaća dobilo je izniman značaj.

Bihaćko područje godinama je bilo izloženo okruženju i napadima srpskih snaga. Njegov bi pad imao teške posljedice za stanovništvo i vojni položaj Armije RBiH, ali i za sigurnost Republike Hrvatske.

Dana 22. srpnja 1995. u Splitu je potpisana Deklaracija o oživotvorenju Washingtonskog sporazuma, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju političkog rješenja.

U deklaraciji su Republika Bosna i Hercegovina i Federacija BiH uputile Republici Hrvatskoj poziv da pruži hitnu vojnu i drugu pomoć u obrani od agresije, posebice na području Bihaća.

Republika Hrvatska taj je poziv prihvatila.

Dogovorena je i koordinacija obrambenih djelovanja Hrvatske vojske, Armije RBiH i HVO-a.

Deklaracija je dostavljena Ujedinjenim narodima 24. srpnja 1995. i evidentirana pod oznakama A/50/306 i S/1995/609.

IZVORNI POVIJESNI DOKUMENT Ujedinjeni narodi – Digitalna knjižnica Splitska deklaracija od 22. srpnja 1995. Dokument A/50/306 i S/1995/609 koji potvrđuje poziv Bosne i Hercegovine Hrvatskoj na vojnu i drugu pomoć. Otvori izvor

Ovo je jedno od ključnih pitanja u današnjoj raspravi.

Ako je međunarodno priznata Bosna i Hercegovina službeno zatražila vojnu pomoć Hrvatske 1995. godine, može li se to konkretno vojno djelovanje tumačiti bez uvažavanja toga poziva?

Splitska deklaracija nije pravni oprost za ranije počinjene zločine i ne daje odgovor na svako pitanje o karakteru rata od 1992. godine.

Ali za razumijevanje zajedničkih vojnih operacija tijekom ljeta 1995. predstavlja nezaobilazan dokument.

Hrvatska vojska i Bihać 1995.: Oluja i kraj okruženja Bihaća

Vojno-redarstvena operacija Oluja započela je 4. kolovoza 1995., a njezino glavno područje djelovanja nalazilo se na međunarodno priznatom teritoriju Republike Hrvatske.

Ipak, njezine posljedice nisu bile ograničene na Hrvatsku.

Napredovanje hrvatskih snaga protiv vojske samoproglašene Republike Srpske Krajine istodobno je mijenjalo vojnu situaciju oko Bihaća.

Pritom se ne smije zanemariti ni uloga 5. korpusa Armije RBiH, koji je godinama branio bihaćko područje, vezao znatne neprijateljske snage i tijekom Oluje djelovao prema snagama koje su okruživale Bihać.

Nije potrebno umanjivati doprinos jedne vojske da bi se priznao doprinos druge.

Dana 6. kolovoza 1995. postrojbe 1. gardijske brigade Hrvatske vojske „Tigrovi” izbile su na državnu granicu i spojile se sa snagama 5. korpusa Armije BiH.

Susret generala Marijana Marekovića i Atifa Dudakovića kod Tržačkih Raštela, uz rijeku Koranu, ostao je jedan od prepoznatljivih događaja završnice Oluje.

SLUŽBENI VOJNI IZVOR Ministarstvo obrane Republike Hrvatske Ratni put Tigrova i spajanje s 5. korpusom Armije BiH MORH potvrđuje spajanje hrvatskih i bosanskohercegovačkih snaga 6. kolovoza 1995. Provjeri službene podatke

MUZEJSKA KRONOLOGIJA Kninski muzej Kronologija operacije Oluja – 6. kolovoza 1995. Povijesna kronologija i podatak o susretu Marekovića i Dudakovića kod Tržačkih Raštela. Pogledaj kronologiju

„Čekali smo vas dugo, ali napokon smo se i sreli”

Arhivska televizijska snimka toga susreta posebno je vrijedno povijesno svjedočanstvo.

Na početku susreta general Atif Dudaković pozdravlja generala Marijana Marekovića riječima:

„Gospodine generale, dobrodošli. Čekali smo vas dugo, ali napokon smo se i sreli.”

Te riječi imaju jasno značenje u kontekstu tadašnjih događaja.

Pred kamerama se nalaze zapovjednici dviju vojski koje su se susrele nakon zajedničkog djelovanja protiv srpskih snaga.

General Mareković potom objašnjava da je Hrvatska vojska, temeljem splitskog sporazuma i zapovijedi predsjednika Franje Tuđmana, izvršila svoju zadaću, razbila okruženje Bihaća, spojila se s 5. korpusom i izbila na međunarodno priznatu hrvatsku državnu granicu.

Nakon njega govori general Dudaković.

Vidljivo uzbuđen, govori o dugogodišnjem okruženju, žrtvama, opstanku 5. korpusa i nastavku borbe za slobodnu Bosnu i Hercegovinu.

A zatim izgovara riječi koje danas zaslužuju ponovno čitanje i slušanje.

Odaje priznanje i pohvale Hrvatskoj vojsci i hrvatskoj državi, ističući da su u tom trenutku za njegove snage ispunile iznimno važnu zadaću.

General Dudaković susret naziva povijesnim danom, naglašava da njegovo značenje nadilazi samo spajanje dviju vojski te govori o nastavku borbe za konačnu slobodu Bosne i Hercegovine.

Ta izjava nije naknadno hrvatsko tumačenje rata.

Izgovorio ju je zapovjednik 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, u vremenu kada se susret dogodio.

Kako danas nastaju različite interpretacije istih događaja?

Unatoč dokumentiranom savezništvu iz 1995., pitanje hrvatske uloge u BiH i dalje izaziva političke sporove.

U studenome 2022. udruga „Majke enklava Srebrenica i Žepa” usprotivila se mogućnosti sudjelovanja hrvatskih vojnika u međunarodnoj mirovnoj misiji u BiH.

Prema izvještaju HRT-a i Hine od 8. studenoga 2022., udruga je u pismu Ujedinjenim narodima tvrdila da je Hrvatska sudjelovala u agresiji na BiH te da je Hrvatska vojska bila angažirana radi okupacije dijela BiH i njegova pripajanja Hrvatskoj.

Slično stajalište o Hrvatskoj kao agresoru iznosio je tadašnji član Predsjedništva BiH Željko Komšić.

DOKUMENTIRANA JAVNA IZJAVA HRT / Hina Udruga majki Srebrenice i Žepe protiv hrvatskih vojnika u BiH, 8. studenoga 2022. Izvještaj o pismu UN-u i političkim tvrdnjama o hrvatskoj agresiji i okupaciji dijela BiH. Pročitaj izvornu objavu

U svibnju 2024. Milorad Dodik izjavio je da je Hrvatska bila agresor u Bosni i Hercegovini, istodobno osporavajući odgovornost Srbije za agresiju.

Takva izjava pokazuje da optužbe protiv Hrvatske nisu ograničene samo na bošnjački politički prostor.

POLITIČKA IZJAVA Hina Dodik kaže da je Hrvatska bila agresor u BiH, a Srbija nije, 26. svibnja 2024. Agencijski izvještaj o javnoj političkoj izjavi Milorada Dodika. Provjeri izjavu

U kolovozu 2026. Sead Jusić, ratni zapovjednik 505. viteške brigade Armije RBiH, u razgovoru za Klix osporavao je pojedine hrvatske interpretacije vojnog značaja Oluje za obranu Bihaća.

Smatrao je da se doprinos 5. korpusa nedovoljno priznaje i da bi njegove snage bile sposobne nastaviti obranu i bez hrvatske operacije.

Istodobno je priznao važnost pokretanja Oluje i činjenicu da su brojni bošnjački izbjeglice pronašli spas u Hrvatskoj.

Jusićeva izjava zato nije istovjetna tvrdnji o hrvatskoj okupaciji. Ona predstavlja drukčije tumačenje vojnog doprinosa i političkih motiva tadašnjeg hrvatskog vodstva.

SUVREMENI INTERVJU Klix.ba Sead Jusić: Bez Petog korpusa ne bi bilo Oluje, 4. kolovoza 2026. Intervju o ulozi 5. korpusa, hrvatskoj pomoći, Oluji i različitim tumačenjima ratnih događaja. Pročitaj intervju

Ove izjave ne znače da njihovi autori iznose potpuno jednaka stajališta.

Ali pokazuju koliko je važno jasno razdvojiti činjenice, sudske nalaze i političke interpretacije.

Što dokumenti iz 1995. dokazuju, a što ne?

Splitska deklaracija dokazuje da je političko vodstvo Bosne i Hercegovine zatražilo hrvatsku vojnu pomoć.

Službena vojna kronologija potvrđuje da su se hrvatske i bosanskohercegovačke snage spojile 6. kolovoza 1995.

Arhivska snimka potvrđuje što su tada o tom događaju govorili njihovi zapovjednici.

Ti dokazi ne odgovaraju na svako pitanje o cijelom ratu u Bosni i Hercegovini.

Ne poništavaju zločine počinjene tijekom hrvatsko-bošnjačkog sukoba i ne mogu sami po sebi dokazati kakva bi bila sudbina Bihaća da operacija Oluja nije provedena.

Ali utvrđuju nešto što nijedna ozbiljna povijesna analiza ne može zanemariti.

U ljeto 1995. Hrvatska i Bosna i Hercegovina bile su vojni saveznici, a njihove su postrojbe sudjelovale u djelovanjima koja su dovela do kraja okruženja Bihaća.

Za razumijevanje teme Hrvatska vojska i Bihać 1995., Splitska deklaracija predstavlja jedan od ključnih političkih i vojnih dokumenata.

Bošnjaci nisu jedan politički glas, kao što to nisu ni Hrvati

Ovaj članak nije usmjeren protiv bošnjačkog naroda.

Tijekom rata brojni su Bošnjaci poštovali Hrvatsku, surađivali s hrvatskim vojnicima, prihvaćali hrvatsku pomoć i dijelili iste ratne opasnosti.

Jednako tako, brojni su Hrvati pomagali bošnjačkim izbjeglicama i podržavali opstanak Bosne i Hercegovine.

Postojali su i oni koji su širili mržnju, provodili progone i činili zločine.

Takvih postupaka bilo je na više strana.

Ni jedan narod ne može se svesti na postupke svojih najgorih pripadnika, kao što se ni povijest jednoga naroda ne može razumjeti isključivo kroz djelovanje njegovih političkih vođa.

Poštovanje prema žrtvama mora biti jednako.

A odnos prema povijesnim činjenicama ne smije ovisiti o tome kojem narodu te činjenice idu u prilog.

Za kraj, poruka svima koji Hrvatsku nazivaju okupatorom

Na kraju ovog članka želimo se izravno obratiti političarima, javnim osobama, medijskim komentatorima i svima koji govore o Hrvatskoj i Hrvatskoj vojsci kao agresorima i okupatorima Bosne i Hercegovine.

Imate pravo raspravljati o politici Franje Tuđmana.

Imate pravo podsjećati na hrvatsko-bošnjački sukob, na ratne zločine i međunarodne presude.

I trebate o tome govoriti.

Ali kada govorite o ulozi Hrvatske tijekom rata, postoji li u vašoj povijesnoj slici mjesta i za srpanj i kolovoz 1995. godine?

Postoji li mjesta za Splitsku deklaraciju kojom je Bosna i Hercegovina službeno zatražila hrvatsku vojnu pomoć?

Postoji li mjesta za hrvatske vojnike koji su se 6. kolovoza 1995. susreli s pripadnicima 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine?

Postoji li mjesta za riječi generala Atifa Dudakovića koji je tada, pred televizijskim kamerama, odavao priznanje Hrvatskoj vojsci i hrvatskoj državi?

Ne tražimo da se zaboravi 1993. godina.

Tražimo da se ne izbriše 1995. godina.

Ne tražimo da se umanjuju bošnjačke žrtve kako bi se govorilo o hrvatskim, niti da se umanjuju hrvatske kako bi se govorilo o bošnjačkima.

Tražimo da se dokumentirane činjenice ne odabiru prema trenutačnoj političkoj potrebi.

Arhivska snimka susreta Marekovića i Dudakovića važan je dokaz za temu Hrvatska vojska i Bihać 1995., jer bilježi riječi sudionika neposredno nakon događaja

Zato vas pozivamo da pogledate ovu arhivsku televizijsku snimku.

Pogledajte susret generala Atifa Dudakovića i Marijana Marekovića.

Poslušajte njihove riječi, izgovorene u kolovozu 1995., neposredno nakon susreta dviju vojski.

Potom sami odgovorite na pitanje:

Može li se pošteno govoriti o povijesnoj ulozi Hrvatske u Bosni i Hercegovini, a prešutjeti poziv u pomoć, vojno savezništvo i riječi ljudi koji su u tim događajima sudjelovali?

Jer povijest nije ono što danas želimo da se dogodilo.

Povijest je i ono što su dokumenti zabilježili, a kamere sačuvale.

Autor: Ivan Vohrić

ARHIVSKA SNIMKA – 6. KOLOVOZA 1995.

Susret generala Atifa Dudakovića i Marijana Marekovića tijekom operacije Oluja. Trajanje: 3 minute i 54 sekunde.