Napad u Beogradu, tijekom noći 28. listopada 2026., otvorio je niz pitanja o postupanju srbijanskih sigurnosnih službi i vjerodostojnosti informacija koje je javnosti iznio ministar unutarnjih poslova Ivica Dačić. Posebnu pozornost izazivaju proturječni podaci o identitetu, dobi i podrijetlu usmrćenog napadača. MUP Srbije govori o maloljetniku nepoznatog identiteta, Hitna pomoć o 24-godišnjem strancu, a ministar unutarnjih poslova tvrdi da su sigurnosne službe napadača već pratile. Tko je zapravo stradao pred izraelskim veleposlanstvom u Beogradu i zašto se službene informacije međusobno ne podudaraju?
U Beogradu se tijekom noći dogodio ozbiljan sigurnosni incident. Prema priopćenjima srbijanskih institucija, osoba naoružana dvama noževima napala je pripadnika Žandarmerije koji je osiguravao izraelsko veleposlanstvo. Policajac je zadobio ozljedu lica, a napadač je usmrćen uporabom službenog vatrenog oružja.
Srbijanski ministar unutarnjih poslova Ivica Dačić gotovo je odmah događaj označio terorističkim napadom i podigao stupanj opasnosti od terorizma na najvišu, crvenu razinu.
Do ovoga trenutka ništa osobito neobično. Napad na naoružanog policajca koji osigurava diplomatsko predstavništvo ozbiljan je događaj i zahtijeva odgovarajuću reakciju države.
Međutim, problem nastaje kada ministar počne objašnjavati tko je napadač.
Tada, umjesto odgovora, dobivamo niz podataka koje je teško povezati u jednu dosljednu priču.
Maloljetnik, nepoznati identitet i Šabac
Dačić je, prema službenom priopćenju objavljenom na mrežnim stranicama Vlade Srbije, izjavio da je napadač maloljetna osoba zasad neutvrđenog identiteta, za koju postoji osnovana sumnja da dolazi iz Šapca.
Pritom je naveo da je napadač uzvikivao „Allahu akbar” i policajca napao dvama noževima.
Sve to možda odgovara stvarnom tijeku događaja.
Ali već se ovdje nameće prvo pitanje: na temelju čega je utvrđena maloljetnost osobe čiji identitet, prema riječima samog ministra, još nije utvrđen?
Postoje načini da policija procijeni dob osobe ili raspolaže njezinim djelomičnim podacima prije službene identifikacije. To samo po sebi nije proturječnost.
Ipak, kada ministar javnosti iznosi podatke o dobi i mogućem mjestu podrijetla, sasvim je razumno očekivati da objasni na čemu se ti podaci temelje.
Posebno kada druga služba istoga jutra iznosi nešto bitno drukčije.
Hitna pomoć govori o 24-godišnjem strancu
Srbijanska novinska agencija Tanjug objavila je 28. listopada u 6:29 sati informaciju dobivenu od Hitne pomoći.
Prema toj informaciji, tijekom noći usmrćen je 24-godišnji strani državljanin u Bulevaru kneza Aleksandra Karađorđevića 47, na adresi izraelskog veleposlanstva.
I agencija Beta, pozivajući se na Hitnu pomoć, prenijela je podatak o 24-godišnjem strancu usmrćenom na istoj adresi.
Dakle, ne govorimo o anonimnom komentatoru, neprovjerenom profilu na društvenim mrežama niti nečijoj političkoj interpretaciji.
Govorimo o informacijama koje su dvije novinske agencije dobile od medicinske službe.
A tu nastaje ozbiljan problem.
Jedna osoba ne može istodobno biti maloljetnik i imati 24 godine.
Naravno, službeno još nije potvrđeno odnose li se obje informacije na istu osobu. Podudarnost noćnog događaja i točne adrese snažno upućuje na to, ali novinarska odgovornost nalaže da tu mogućnost ne proglašavamo konačno utvrđenom činjenicom.
Ostaje, međutim, vrlo jednostavno pitanje.
Ministre Dačiću, tko je poginuo pred izraelskim veleposlanstvom? Maloljetnik iz Šapca ili 24-godišnji strani državljanin?
Možda je pogriješila Hitna pomoć. Možda je ministar raspolagao pogrešnim preliminarnim informacijama. Možda je riječ o pogrešno prenesenim operativnim podacima.
Svako od tih objašnjenja moguće je.
Ali javnost ima pravo znati koje je točno.
Sigurnosne službe pratile su osobu kojoj ne znaju identitet?
Sljedeći dio ministrove izjave još je zanimljiviji.
Dačić tvrdi da su sigurnosne službe pratile napadača i da je bio poznat kao pristaša Islamske države.
Prema njegovim riječima, na Instagram profilu imao je crnu zastavu i simbol te terorističke organizacije.
Ovdje se otvara čitav niz pitanja koja nadilaze običnu novinarsku znatiželju.
Ako su službe pratile tu osobu, što su zapravo pratile?
Konkretno identificiranog pojedinca? Njegov profil na društvenim mrežama? Kontake i aktivnosti povezane s mogućom radikalizacijom? Ili je povezanost s ranijim sigurnosnim saznanjima utvrđena tek nakon napada?
Operativno praćenje nekog profila i službena identifikacija osobe nisu isto. Policija može pratiti internetski račun, a da ne raspolaže potpuno potvrđenim identitetom njegova korisnika.
Ali upravo je to ono što ministar mora razjasniti.
Jer nije jednako reći da je sigurnosna služba imala određena saznanja i tvrditi da je pratila osobu koja je poslije počinila napad.
Ako je napadač doista ranije bio predmet sigurnosnog praćenja zbog moguće radikalizacije, postavlja se i pitanje je li postojala konkretna informacija koja je mogla upozoriti na pripremu nasilja.
A ako takvih informacija nije bilo, zašto se u prvim satima nakon napada toliko naglašava činjenica da su ga službe pratile?
Ta razlika nije nevažna.
Ona odvaja učinkovit preventivni sigurnosni rad od naknadnog predstavljanja poznatih informacija kao dokaza da su službe imale situaciju pod nadzorom.
Instagram profil nije isto što i pripadnost terorističkoj organizaciji
Još jedan detalj zaslužuje pozornost.
Dačić je povezanost napadača s Islamskom državom potkrijepio, među ostalim, simbolima koje je navodno imao na Instagram profilu.
Takvi simboli mogu biti ozbiljan pokazatelj ekstremističkih uvjerenja. U kombinaciji s nasilnim ponašanjem i odabirom mete svakako predstavljaju relevantan podatak za istragu.
Međutim, postoji važna razlika između ideološke simpatije, internetske propagande, samostalne radikalizacije i stvarnog organizacijskog članstva.
Je li napadač djelovao samostalno? Je li bio povezan s nekom ekstremističkom mrežom? Je li primao upute ili podršku? Postoji li dokaz da je djelovao u ime Islamske države?
Na ta pitanja javnost zasad nije dobila odgovor.
Označiti događaj mogućim terorističkim činom može biti opravdano. Ali predstaviti napadača kao poznatog pristašu terorističke organizacije, a ne objasniti koliko su pouzdani podaci o njegovu identitetu i povezanosti s tom organizacijom, ostavlja previše otvorenih pitanja.
Pogotovo kada takvu tvrdnju iznosi ministar unutarnjih poslova, a ne slučajni prolaznik.
Tužiteljstvo je ipak bilo preciznije
Više javno tužiteljstvo u Beogradu objavilo je pojedinosti o samom napadu.
Prema njegovu priopćenju, neidentificirana osoba odjevena u crno otvorila je vrata policijske kućice, krenula prema pripadniku Žandarmerije s dvama noževima te jedan nož bacila prema policajcu, pogodivši ga u lijevi obraz.
Policajac je potom uporabio službeno vatreno oružje i usmrtio napadača.
Tužiteljstvo je nakon očevida ocijenilo da je uporaba vatrenog oružja bila opravdana u samoobrani.
To je važan podatak koji ne treba zanemarivati.
Nema razloga dovoditi u pitanje pravo napadnutog policajca da zaštiti vlastiti život samo zato što postoje nedosljednosti u ministrovim izjavama.
Međutim, tužiteljstvo je u svojem priopćenju napadača opisalo kao nepoznatu osobu, ne potvrđujući ni njegovu maloljetnost ni podrijetlo iz Šapca.
Razlika u načinu komunikacije vrlo je uočljiva.
Tužiteljstvo opisuje ono što je utvrđeno očevidom, dok ministar javnosti istodobno predstavlja širu sigurnosnu sliku čiji pojedini dijelovi još nisu javno razjašnjeni.
Ista ambasada, drugi napad
Ovo nije prvi takav incident pred izraelskim veleposlanstvom u Beogradu.
Dana 29. lipnja 2024. napadač je samostrelom ranio pripadnika Žandarmerije koji je osiguravao isto diplomatsko predstavništvo. Policajac je tada uzvratio vatrom i usmrtio napadača.
Taj događaj također je označen terorističkim napadom.
Dva napada na istom mjestu u nešto više od dvije godine zaslužuju ozbiljnu sigurnosnu analizu.
Jesu li nakon prvog incidenta promijenjeni protokoli zaštite? Jesu li sigurnosne procjene uključivale mogućnost novog napada? Je li u današnjem slučaju postojala konkretna prijetnja koju su službe mogle ranije prepoznati?
Za sada ne postoje javno potvrđeni podaci koji bi dokazivali organizacijsku povezanost dvaju napada.
Ali upravo bi te okolnosti trebale zanimati javnost više od dramatičnih ministarskih formulacija.
Crveni alarm ne može zamijeniti odgovore
Podizanje stupnja opasnosti od terorizma ozbiljna je državna odluka.
Ona podrazumijeva pojačane sigurnosne mjere i prisutnost policije na osjetljivim lokacijama. U određenim okolnostima takva odluka može biti potpuno opravdana.
No ozbiljnost sigurnosne situacije ne oslobađa ministra odgovornosti za točnost informacija.
Naprotiv, što je situacija ozbiljnija, to bi komunikacija državnih institucija morala biti preciznija.
Građani ne trebaju ministra koji će samo objaviti najviši stupanj opasnosti i uvjeravati ih da službe sve znaju.
Trebaju ministra koji će jasno objasniti što je utvrđeno, što se tek provjerava i gdje postoje proturječne informacije.
Posebno ako je riječ o osobi koja je usmrćena, čiji identitet nije potvrđen i čija se moguća povezanost s međunarodnom terorističkom organizacijom javno iznosi.
Ministre, ovo nije pitanje političke simpatije nego vjerodostojnosti
Ivica Dačić iskusan je političar. Od čovjeka s tolikim političkim i ministarskim iskustvom opravdano je očekivati da razumije težinu svake izgovorene riječi, osobito kada govori o terorizmu.
Zato se ne može izbjeći dojam da je ministar požurio s velikim zaključcima prije nego što su javnosti objašnjene osnovne činjenice.
Ne tvrdimo da je namjerno obmanuo javnost. Za takvu ocjenu morali bismo znati kojim je informacijama raspolagao u trenutku obraćanja.
Ali isto tako ne možemo prihvatiti da se međusobno proturječne informacije jednostavno zanemare zato što dolaze od državnih institucija.
Ministre Dačiću, ako ste znali dovoljno da napadača pratite, objasnite što ste znali. Ako mu još ne znate identitet, objasnite na temelju čega ste utvrdili njegovu dob i podrijetlo. A ako Hitna pomoć govori o 24-godišnjem strancu, recite javnosti zašto se taj podatak razlikuje od vašega.
To nisu neprijateljska pitanja. To su pitanja koja se u svakoj odgovornoj državi moraju postaviti čovjeku koji upravlja policijom.
Jer sigurnost građana ne počiva samo na naoružanim policajcima, sigurnosnim službama i najvišim stupnjevima pripravnosti.
Počiva i na povjerenju da ljudi koji državu predstavljaju javnosti govore precizno, odgovorno i istinito.
A povjerenje se ne može izgraditi tako da ministar zna gotovo sve o napadaču — osim tko je napadač.
Izvori i dokumentacija
- Vlada Republike Srbije – službeno priopćenje ministra Ivice Dačića, 28. listopada 2026.
- Tanjug – Hitna pomoć: Ubijen stranac (24) u Bulevaru kneza Aleksandra Karađorđevića, 28. listopada 2026.
- Danas / Beta – MUP: Teroristički napad kraj ambasade Izraela, 28. listopada 2026.
- Insajder / FoNet – Priopćenje Višeg javnog tužiteljstva o uporabi vatrenog oružja, 28. listopada 2026.
- Reuters – Izvještaj o napadu pred izraelskim veleposlanstvom 2024.
Urednička napomena: Tekst je nastao na temelju javno dostupnih informacija od 28. listopada 2026. prijepodne. Identitet usmrćene osobe, njezina dob, državljanstvo i stvarna povezanost s ekstremističkim organizacijama nisu neovisno potvrđeni. Naknadni rezultati istrage mogu razjasniti proturječnosti opisane u članku.
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
Pratite Res Publica Post i na WhatsApp kanalu
Želite brzu obavijest kada objavimo novi članak? Pridružite se našem WhatsApp kanalu.
Pratitelji kanala međusobno ne vide brojeve mobitela.
About the Author
