Pokušaj ubojstva jedna je od najtežih kaznenopravnih kvalifikacija, ali u javnosti se često olako koristi čim se pojavi brutalna snimka nasilja. Nakon uznemirujućeg napada u Rijeci ponovno se otvorilo pitanje razlikuje li javnost dovoljno moralnu osudu nasilja od onoga što sud mora pravno dokazati.
Urednička napomena
Ovaj tekst ne služi obrani nasilja niti relativizaciji brutalnog napada koji je posljednjih dana zgrozio hrvatsku javnost. Svako fizičko nasilje, osobito grupno premlaćivanje, zaslužuje jasnu društvenu i zakonsku osudu.
No jednako tako, ozbiljno društvo mora razlikovati:
- moralnu osudu,
- medijski dojam,
- i pravno dokazivu kaznenu odgovornost.
U trenutku pisanja ovog teksta ne postoji pravomoćna sudska presuda, a konačnu riječ o pravnoj kvalifikaciji dat će sud na temelju dokaza, medicinskih vještačenja i svih okolnosti događaja.
Nakon što je, prema izvještavanju 24sata, društvenim mrežama počela kružiti uznemirujuća snimka brutalnog napada u Rijeci, javnost je reagirala očekivano — šokom, bijesom i osudom.
No paralelno s time dogodilo se još nešto:
u samo nekoliko sati velik dio javnosti već je donio vlastitu presudu.
Komentari ispod medijskih objava vrlo brzo su prešli granicu između:
“ovo je strašan čin nasilja”
i:
“to su ubojice”, “doživotni zatvor”, “40 godina robije”, “budući kriminalci”, “Goli otok”.
Takva reakcija emocionalno je razumljiva.
Ali upravo tu počinje pitanje koje zaslužuje ozbiljnu analizu:
Je li brutalno premlaćivanje automatski i pokušaj ubojstva?
Brutalnost i pokušaj ubojstva nisu isto
U javnosti često postoji uvjerenje da:
- što je napad brutalniji,
- što snimka izgleda šokantnije,
- što su ozljede teže,
to automatski znači da se radi o pokušaju ubojstva.
Kazneno pravo ipak funkcionira drugačije. Pravni okvir za takvu razliku nalazi se u Kaznenom zakonu Republike Hrvatske, posebno u odredbama koje se odnose na ubojstvo, pokušaj kaznenog djela i tjelesne ozljede.
Za kazneno djelo pokušaja ubojstva nije dovoljno dokazati samo da je netko teško pretučen.
Potrebno je dokazati nešto puno složenije:
- da je postojao umišljaj,
- odnosno barem pristajanje na mogućnost smrti žrtve.
Drugim riječima:
sud ne odlučuje prema dojmu javnosti ili emocionalnoj reakciji na snimku, nego prema dokazivim činjenicama.
Pokušaj ubojstva i pitanje medicinskih vještačenja
U ovom trenutku javnost uglavnom raspolaže:
- kratkim videosnimkama,
- medijskim naslovima,
- i neslužbenim informacijama.
No stvarni teret dokazivanja ležat će na:
- medicinskim vještacima,
- sudsko-medicinskoj dokumentaciji,
- rekonstrukciji događaja,
- i analizi samih ozljeda.
Sud će morati utvrditi:
- jesu li ozljede bile objektivno životno ugrožavajuće,
- kolika je bila realna mogućnost smrtnog ishoda,
- jesu li napadači morali biti svjesni mogućnosti smrti,
- te jesu li na takvu mogućnost pristali.
To nije jednostavno dokazati.
Jer hrvatska sudska praksa poznaje niz slučajeva u kojima je javnost očekivala presude za pokušaj ubojstva, dok su sudovi na kraju djela prekvalificirali u:
- tešku tjelesnu ozljedu,
- osobito tešku tjelesnu ozljedu,
- ili druga nasilna kaznena djela.
Dvojica mladića trenirali su MMA — ali što to pravno znači?
Dodatnu pozornost javnosti izazvala je informacija da su obojica osumnjičenih trenirali MMA.
Za dio javnosti to je automatski postalo gotovo dovoljan dokaz:
“ako trenira borilački sport, znao je da može ubiti”.
No kazneno pravo ni ovdje nije tako jednostavno.
Tužiteljstvo će vrlo vjerojatno pokušati koristiti činjenicu borilačkog iskustva kao argument da su osumnjičeni bili svjesniji posljedica udaraca i mogućnosti nastanka smrtonosnih ozljeda.
S druge strane, sama činjenica treniranja borilačkog sporta nije automatski dokaz umišljaja za ubojstvo.
Sud će i dalje morati utvrđivati:
- konkretne radnje,
- način napada,
- intenzitet udaraca,
- ponašanje tijekom događaja,
- medicinske posljedice,
- i cjelokupan kontekst slučaja.
Jer ozbiljno pravosuđe ne može suditi prema stereotipima, nego prema dokazima.
Može li snimanje mobitelom govoriti protiv namjere ubojstva?
Jedan detalj koji se često zanemaruje jest činjenica da je događaj sniman mobitelom i dijeljen među društvom.
To naravno ne umanjuje brutalnost napada.
Ali pravno može otvoriti određena pitanja.
Obrana bi potencijalno mogla tvrditi:
- da napadači nisu prikrivali događaj,
- da nisu planirali usmrćenje,
- da nisu koristili sredstva tipična za planirano ubojstvo,
- niti su nakon događaja pokušavali prikriti tragove mogućeg smrtnog ishoda.
Naravno, ni to samo po sebi ne isključuje eventualni umišljaj.
Bahato ponašanje, osjećaj nedodirljivosti ili mladenačka nepromišljenost nisu obrana pred zakonom.
Ali upravo zato sud mora utvrđivati činjenice, a ne emocije.
Pokušaj ubojstva i društvene mreže kao paralelni sud
Posebno je zanimljivo promatrati kako se slučaj razvijao na društvenim mrežama.
U komentarima se već sada mogu pronaći:
- pozivi na ekstremne kazne,
- proglašavanje osumnjičenih “ubojicama” prije presude,
- političke teorije,
- ideološka prepucavanja,
- pa čak i otvoreni pozivi na osvetu.
Neki komentatori traže:
- desetljeća zatvora,
- doživotne kazne,
- “Goli otok”,
- pa čak i fizičku odmazdu nakon izlaska iz zatvora.
Istodobno, drugi pokušavaju banalizirati događaj tvrdeći da se radi “samo o tučnjavi”.
I jedno i drugo pokazuje isti problem:
nestanak racionalne distance.
Društvene mreže danas više ne reagiraju postupno.
One presuđuju trenutno.
O fenomenu emocionalnog kažnjavanja i granici između pravde i osvete već smo ranije pisali u analizi pravda i osveta u modernom društvu.
Mediji i emocionalna konstrukcija stvarnosti
Moderni mediji danas funkcioniraju po logici:
- šok,
- emocija,
- viralnost,
- klikovi.
U takvom prostoru često se briše granica između:
- informacije,
- interpretacije,
- i unaprijed oblikovane presude.
Upravo o tom procesu oblikovanja percepcije i odnosu između istine, emocije i medijske buke detaljnije smo pisali u tekstu istina i laž u društvu: kada buka nadjača istinu.
Kada se uz dramatične naslove objavi uznemirujuća snimka, javnost vrlo brzo emocionalno zaključi:
“ovdje više nema što dokazivati”.
No upravo tu pravna država mora ostati hladna i racionalna.
Sud ne može suditi prema:
- Facebook komentarima,
- viralnim reakcijama,
- medijskom pritisku,
- niti kolektivnom bijesu javnosti.
Jer ako pravo počne slijediti isključivo emociju mase, tada više ne govorimo o pravnoj državi nego o digitalnom obliku javnog linča.
Nitko razuman ne može opravdavati nasilje
Važno je jasno reći:
ni jedna ozbiljna analiza ne može i ne smije opravdavati ono što se vidi na snimkama.
Brutalno premlaćivanje čovjeka nije:
- “dječja tučnjava”,
- “normalno muško ponašanje”,
- niti nešto što bi društvo smjelo banalizirati.
Ali jednako tako, ozbiljno društvo mora biti sposobno razlikovati:
- moralnu osudu,
- od pravno dokazive kvalifikacije pokušaja ubojstva.
Ta razlika možda nekome djeluje “tehnički”.
No upravo na toj razlici počiva cijeli kaznenopravni sustav.
Zaključak
Ono što se dogodilo u Rijeci zaslužuje ozbiljnu osudu.
No jednako tako, ozbiljno društvo mora biti sposobno razlikovati:
- brutalno nasilje,
- od pravno dokazivog pokušaja ubojstva.
Sud neće odlučivati prema tome:
- koliko je snimka bila uznemirujuća,
- koliko su ljudi bijesni,
- niti koliko komentari traže strogu kaznu.
Odlučivat će prema dokazima.
A upravo je to razlika koju moderno društvo, pod pritiskom društvenih mreža i viralnih emocija, sve teže prihvaća.
Upravo zato pitanje je li riječ o brutalnom nasilju ili pravno dokazivom pokušaju ubojstva neće odlučivati društvene mreže, nego sudski postupak i medicinska vještačenja.
Autor: Ivan Vohrić
Res Publica Post
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
Pratite Res Publica Post i na WhatsApp kanalu
Želite brzu obavijest kada objavimo novi članak? Pridružite se našem WhatsApp kanalu.
Pratitelji kanala međusobno ne vide brojeve mobitela.
About the Author
