Urednička napomena
Prosvjedi u Srbiji nisu samo vijest o jednom okupljanju u Beogradu, nego povod za šire pitanje: što se događa s društvom kada građani više ne vjeruju institucijama, medijima, političarima, policiji, pa ni jedni drugima?
Ovaj tekst ne pretendira presuditi tko je odgovoran za svaki pojedinačni incident tijekom prosvjeda u Beogradu, niti zamijeniti istrage, sudske postupke i cjelovitu analizu svih snimki.
Polazište ovog članka je drukčije: javno vidljivi događaji u Srbiji i komentari koje su izazvali u regiji otvaraju pitanje raspada povjerenja, političke odgovornosti i moralnog stanja društva. Sličan obrazac vidjeli smo i u ranijim analizama javnih reakcija na društvene tragedije i moralne prijepore, gdje komentari često govore više o stanju društva nego o samom događaju.
Jer ponekad sami događaji govore mnogo.
Ali komentari na te događaje govore još više.
Zato prosvjedi u Srbiji nisu samo vijest iz susjedstva, nego povod za pitanje koliko su i naša društva izgubila povjerenje u institucije.
Što su prosvjedi u Srbiji pokazali na Slaviji
U Beogradu je 23. svibnja 2026. održan velik studentski i protuvladin prosvjed na Slaviji. Prema izvještajima stranih agencija, deseci tisuća ljudi okupili su se tražeći prijevremene izbore, odgovornost vlasti i promjenu političkog smjera u Srbiji. Procjene broja okupljenih razlikovale su se: policija je govorila o oko 34.300 sudionika, dok je Arhiv javnih skupova procijenio da ih je bilo oko 100.000. Nakon mirnog glavnog skupa došlo je do sukoba dijela prosvjednika i policije, a ministar unutarnjih poslova Srbije Ivica Dačić naveo je da su privedene 23 osobe. Reuters Reuters Police and protesters clash in Serbia as crowds demand president’s exit Reuters izvještava o velikom prosvjedu u Beogradu 23. svibnja 2026., različitim procjenama broja okupljenih, sukobima nakon skupa i privođenjima. Otvori izvor
Taj prosvjed nije nastao ni iz čega. On je nastavak širokog studentskog i antikorupcijskog vala koji je pokrenut nakon tragedije u Novom Sadu, gdje je 1. studenoga 2024. urušavanje nadstrešnice na željezničkom kolodvoru odnijelo 16 života. Ta je tragedija s vremenom postala simbol šireg nepovjerenja u sustav, korupciju, građevinske poslove, političku odgovornost i institucije koje bi morale štititi javni interes. Reuters je ranije izvijestio da je srbijansko tužiteljstvo optužilo 13 osoba zbog te nesreće, uključujući bivšeg ministra graditeljstva Gorana Vesića, uz optužbe vezane uz sigurnost, održavanje i radove na kolodvoru. Reuters Reuters Serbia indicts 13 for railway station roof collapse that killed 16 Reuters navodi da je srbijansko tužiteljstvo optužilo 13 osoba, uključujući bivšeg ministra Gorana Vesića, zbog urušavanja konstrukcije na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu u kojem je poginulo 16 ljudi. Otvori izvor
Ali ovaj tekst nije samo o Srbiji.
Ovaj tekst je o regiji u kojoj svaka tragedija vrlo brzo prestaje biti tragedija, a postaje rov. O regiji u kojoj se mrtvi, prosvjedi, policija, studenti, vlast i oporba gotovo automatski pretvaraju u oružje političkog nadmetanja.
I o javnosti koja sve teže razlikuje pitanje odgovornosti od pitanja navijanja.
Novi Sad nije ostao samo nesreća
Svaka velika tragedija ima dvije razine.
Prva je ljudska: izgubljeni životi, obitelji, bol, sjećanje, imena, prazna mjesta za stolom.
Druga je društvena: pitanje zašto se dogodilo, tko je bio odgovoran, je li se moglo spriječiti i hoće li itko za to odgovarati.
Novi Sad je iz prve razine vrlo brzo prešao u drugu. Ne zato što su građani nužno željeli politizirati smrt, nego zato što su mnogi u toj smrti prepoznali nešto više od građevinske nesreće. Prepoznali su sustav.
Kada se u društvu godinama gomila osjećaj da se poslovi dobivaju preko političkih veza, da institucije štite moćne, da se javni novac raspodjeljuje bez jasne odgovornosti, da nadzor postoji samo na papiru, a da običan čovjek posljedice plaća životom, tada beton više nije samo beton.
Tada se i urušena nadstrešnica čita kao politički dokument.
Upravo zato Novi Sad nije ostao samo mjesto tragedije. Postao je simbol pitanja: može li se uopće vjerovati državi koja ne uspijeva uvjerljivo objasniti kako je moguće da javni objekt, nakon obnove i svečanih otvaranja, postane mjesto smrti?
U zdravom društvu takvo pitanje ne bi bilo ni ljevičarsko ni desničarsko.
Bilo bi ljudsko. Bilo bi građansko. Bilo bi elementarno.
Ali u društvima kakva su naša, ni elementarna pitanja ne ostaju elementarna dugo.
Upravo iz tog nepovjerenja izrasli su prosvjedi u Srbiji, jer javnost više nije prihvaćala da se tragedija objasni samo tehničkim propustom.
Prosvjedi u Srbiji kao nastavak nepovjerenja
Prosvjed na Slaviji zato treba promatrati u širem kontekstu. On nije samo skup protiv jednoga čovjeka, jedne vlade ili jedne stranke. On je posljedica dugotrajnog raspada povjerenja.
Studenti u Srbiji, bez obzira na njihovu unutarnju raznolikost, postali su simbol onoga što političke stranke često više ne mogu biti: prostora u kojem se još može vjerovati da pobuna nije isključivo borba za fotelje.
To ne znači da je svaki studentski zahtjev automatski ispravan. Ne znači ni da svaki prosvjednik ima istu namjeru, zrelost ili političku viziju.
Veliki društveni pokreti nikada nisu ideološki čisti. U njima ima ljevičara, liberala, konzervativaca, nacionalno orijentiranih građana, apolitičnih ljudi, razočaranih birača, prvih političkih početnika i onih koji samo osjećaju da više ne mogu šutjeti.
Upravo zato ih je teško svesti na jednu etiketu.
Vlastima je, naravno, najjednostavnije svaki takav pokret prikazati kao opasnost, ekstremizam, stranu operaciju ili nasilje. Oporbi je, s druge strane, najjednostavnije svaki takav pokret prikazati kao čistu narodnu volju.
Obje slike mogu biti manipulativne ako brišu složenost.
Prema izvještaju AP-a, glavni skup na Slaviji bio je miran, dok su sukobi izbili kasnije, u blizini provladina kampa i državnih institucija. Policija je tvrdila da je napadnuta i da je reagirala na nasilje, dok su kritičari vlasti naglašavali policijsku silu, represiju i režijsko kadriranje događaja. AP News AP News Protesters clash with police after an anti-government rally in Serbia’s capital AP News izvještava da je glavni skup na beogradskoj Slaviji bio miran, dok su kasnije izbili sukobi između dijela prosvjednika i policije; policija je navela 23 privedene osobe. Otvori izvor
I tu dolazimo do ključnog problema: kada povjerenje nestane, nijedna snimka više nije dovoljna.
Jedna strana vidi napad na policiju. Druga strana vidi policijsko nasilje. Treća strana vidi provokatore. Četvrta vidi režiju. Peta vidi strane plaćenike. Šesta vidi revoluciju. Sedma vidi huligane. Osma vidi početak slobode.
A istina, kao i obično, najčešće nije ondje gdje je najglasniji komentar.
Komentari na prosvjede u Srbiji kao moralna anketa društva
Komentari na objave o prosvjedima u Srbiji možda su najzanimljiviji dio cijele priče. Ne zato što su komentatori važniji od događaja, nego zato što komentari otkrivaju kako ljudi misle kada se suoče s krizom.
Oni pokazuju kako se javnost raspada na tabore, kako nestaje prostor između potpune obrane vlasti i potpune obrane ulice, između policije kao “države” i policije kao “režimske sile”.
U takvoj atmosferi gotovo nitko ne pita dovoljno mirno: što se stvarno dogodilo, tko je za što odgovoran i kako spriječiti da se isto ponovi?
Policija nije isto što i vlast
U jednoj skupini komentara odmah se pojavljuje tvrdnja da je napad na policiju napad na državu. To je djelomično točno: napad na policijskog službenika ozbiljna je stvar i ne smije se relativizirati.
Ali tu se krije i opasna zamjena pojmova.
Policija nije isto što i vlast. Država nije isto što i stranka. Zakon nije isto što i politički interes onih koji trenutačno upravljaju institucijama.
U demokratskoj državi moguće je istodobno osuditi nasilje prema policiji i tražiti odgovornost policije ako prekorači ovlasti.
Zrela javnost mora moći izgovoriti obje rečenice.
Nezrela javnost bira samo onu koja odgovara njezinu taboru.
Kada sumnja postane jedina metoda mišljenja
Druga skupina komentara u svemu vidi režiju. Incidenti su, po tom tumačenju, “uvježbani”, “montirani”, “ubačeni”, “naručeni”.
Takvi komentari ne moraju uvijek biti bez osnove, jer povijest političkih provokacija nije izmišljena. Ali problem nastaje kada sumnja postane jedini način mišljenja.
Tada se svaka činjenica unaprijed pretvara u podvalu.
Ako netko napadne policajca, možda je ubačen. Ako policija nekoga sruši, možda je izrezana snimka. Ako medij objavi kadar, možda skriva drugi kadar. Ako vlast nešto kaže, sigurno laže. Ako oporba nešto kaže, sigurno manipulira.
Takvo društvo više ne traži istinu.
Ono samo bira sumnju koja mu najviše odgovara.
Diskreditacija umjesto odgovora
Treća skupina komentara još je problematičnija: ona ne raspravlja o događaju, nego o osobama.
Umjesto pitanja tko je odgovoran za smrt 16 ljudi, komentira se izgled, ponašanje, spol, dob, obrazovanje, gestikulacija ili navodna “poslanost” pojedinih sudionika medijskih rasprava.
Tema se tako spušta sa života i smrti na vrijeđanje.
To je vrlo čest obrazac u javnom prostoru: kada ne možete pobiti pitanje, ponizite onoga tko ga postavlja.
Ako netko pita za odgovornost, proglasi ga se glupim. Ako netko spomene korupciju, proglasi ga se plaćenikom. Ako netko brani prosvjed, proglasi ga se rušiteljem države. Ako netko brani policiju, proglasi ga se slugom režima.
Na kraju više nitko ne govori o nadstrešnici, žrtvama, dozvolama, nadzoru, građevinskoj odgovornosti ili političkoj hijerarhiji.
Govori se samo o tome tko je “naš”, a tko “njihov”.
Kada mrtvi postanu politički argument
Najopasniji trenutak u svakoj javnoj tragediji nastaje kada mrtvi prestanu biti osobe, a postanu argumenti.
Šesnaest ljudi u Novom Sadu nije smjelo završiti kao statistika u političkom nadmetanju. Nisu smjeli postati samo slogan. Nisu smjeli biti ni propagandni štit vlasti ni propagandno oružje oporbe.
Njihova smrt najprije traži pijetet, a zatim istinu.
Ali upravo tu počinje problem. Jer istina o takvim tragedijama često nije jednostavna. Ona ne stane u jedan video, jednu izjavu, jedan komentar ili jednu objavu.
Ona uključuje projektiranje, izvođače, nadzor, dozvole, održavanje, političke odluke, javne nabave, odgovorne osobe, institucije i eventualne propuste u lancu.
Zato je najlakše pobjeći u parole.
Jedni će reći: “Korupcija ih je ubila.” Drugi će reći: “Ne politizirajte tragediju.” Treći će reći: “Svi su isti.” Četvrti će reći: “To je državni udar.” Peti će reći: “To je narod.” Šesti će reći: “To su huligani.”
Ali pitanje ostaje: ako 16 ljudi pogine ispod betonske konstrukcije javnog objekta, ima li javnost pravo tražiti političku odgovornost?
Odgovor bi morao biti jednostavan: ima.
Ne zato što svaka nesreća automatski znači kaznenu krivnju vrha vlasti, nego zato što svaka velika javna tragedija traži punu institucionalnu, stručnu, političku i moralnu odgovornost.
Država koja od građana traži povjerenje mora građanima ponuditi više od priopćenja.
Mora ponuditi istinu koju je moguće provjeriti.
Prosvjedi u Srbiji i hrvatsko ogledalo društvene apatije
Dio komentara na hrvatskim objavama odmah odbacuje svaku usporedbu Hrvatske i Srbije. I tu treba biti pošten: Hrvatska i Srbija nisu isto.
Povijest je različita, međunarodni položaj je različit, institucionalni okvir je različit, a Hrvatska je članica Europske unije.
Ali iz toga ne proizlazi da su obrasci potpuno različiti.
I u Hrvatskoj postoji duboko nepovjerenje u institucije. I u Hrvatskoj mnogi vjeruju da su stranke zaposjele javni prostor. I u Hrvatskoj ljudi često imaju osjećaj da se pravda primjenjuje selektivno.
I u Hrvatskoj se javni novac, javna poduzeća, lokalne funkcije, natječaji i pozicije često promatraju kroz sumnju u političku blizinu.
I u Hrvatskoj rasprava o svakom ozbiljnom društvenom pitanju vrlo brzo sklizne u stare rovove: partizani, ustaše, komunisti, fašisti, jugonostalgičari, izdajice, režimski ljudi, strani plaćenici.
Zato pitanje nije jesu li Hrvatska i Srbija iste.
Nisu.
Pitanje je zašto građani u obje države sve češće imaju osjećaj da se ključne odluke donose negdje izvan njihova dosega.
Pitanje je zašto se ljudi u javnom prostoru sve manje ponašaju kao građani, a sve više kao navijači.
Pitanje je zašto se o mrtvima ne može govoriti bez političkog refleksa.
I pitanje je zašto se svaka rasprava o odgovornosti tako brzo pretvori u raspravu o tome tko pripada kojem taboru.
Ljevica, desnica i bijeg od stvarnog pitanja
Objave koje su prosvjede u Srbiji povezale s klasnim pitanjem, kapitalom, radničkim pravima i političkom ekonomijom izazvale su očekivane reakcije.
Jedni su ih dočekali kao nužan pokušaj da se prosvjedu da dublji društveni smisao. Drugi su ih odbacili kao ideološko nametanje. Treći su odmah otvorili stare teme komunizma, partizana, nacionalizma, kapitalizma i “izdaje”.
To pokazuje još jedan problem naših društava.
Čim se otvori pitanje tko posjeduje resurse, tko upravlja javnim novcem, tko radi za male plaće, tko živi od rente i političke blizine, a tko od stvarnog rada, rasprava se vrlo brzo prebaci na identitetski rat.
Naravno da ideologija nije nevažna. Ali ideološke etikete često služe kao zaklon od neugodnih pitanja.
Jer lakše je nekoga nazvati komunistom nego razgovarati o plaćama.
Lakše je nekoga nazvati fašistom nego razgovarati o korupciji.
Lakše je vikati o prošlosti nego otvoriti pitanje sadašnjeg sustava u kojem mnogi rade, šute, trpe i odlaze.
U tom smislu prosvjedi u Srbiji jesu zanimljivi i za Hrvatsku. Ne zato što bi Hrvatska trebala kopirati Srbiju, nego zato što se i kod nas sve češće vidi isto društveno stanje: ljudi su nezadovoljni, ali nepovezani; ogorčeni, ali pasivni; svjesni problema, ali uvjereni da se ništa ne može promijeniti.
A to je možda najopasniji oblik političke bolesti: ne bijes, nego rezignacija.
Snimka nije cijela istina
Suvremeni javni prostor živi od snimki.
Jedna snimka policajca koji udara prosvjednika. Druga snimka prosvjednika koji napada policiju. Treća snimka nepoznate osobe u civilu. Četvrta snimka razbijene ulice. Peta snimka mirne mase. Šesta snimka baklje. Sedma snimka suzavca.
Svaka snimka može biti istinita, a ipak nepotpuna.
To je paradoks našeg vremena: nikada nismo imali više dokaza, a nikada manje povjerenja u dokaze.
Snimka može pokazati trenutak, ali ne mora pokazati početak. Može pokazati reakciju, ali ne i provokaciju. Može pokazati silu, ali ne i povod. Može pokazati nasilje, ali ne i kontekst.
Može pokazati stvarnost, ali i poslužiti za manipulaciju stvarnošću.
Zato odgovoran promatrač ne smije gledati samo ono što mu potvrđuje vlastitu stranu. Mora postaviti neugodna pitanja svima.
Ako je policija napadnuta, tko ju je napao?
Ako je policija prekoračila ovlasti, tko će za to odgovarati?
Ako su među prosvjednicima bili provokatori, tko ih je poslao?
Ako vlast koristi incidente za diskreditaciju cijelog pokreta, gdje je granica manipulacije?
Ako oporba prešućuje nasilje koje joj ne odgovara, gdje je granica poštenja?
Bez tih pitanja ostaje samo navijanje.
Država nije privatno vlasništvo vlasti
Jedna od najvažnijih poruka koja se iz svega može izvući glasi: država ne pripada vlasti.
Država pripada građanima.
Policija nije režimska imovina. Sudovi nisu stranački servis. Javna televizija nije privatni bilten vladajućih. Fakulteti nisu neprijateljska baza ako studenti misle drugačije. Ulica nije uvijek državni udar. Prosvjed nije automatski revolucija. Kritika vlasti nije napad na narod.
Ali vrijedi i obrnuto.
Prosvjed nije svetinja koja automatski opravdava svako ponašanje. Student nije uvijek u pravu samo zato što je student. Oporba nije nužno moralna samo zato što je protiv vlasti. Masa nije dokaz istine samo zato što je velika.
Zrelo društvo ne gradi se na zamjeni jedne nedodirljive vlasti drugom nedodirljivom masom.
Gradi se na pravilima koja vrijede za sve.
Upravo to nedostaje društvima u kojima su institucije dugo bile zarobljene: svi zazivaju pravdu, ali često samo onda kada pogađa protivnika.
Što komentari govore o nama
Komentari koje su izazvale objave o prosvjedima u Srbiji pokazuju da javnost više nije samo podijeljena.
Ona je često iscrpljena, nepovjerljiva, cinična i spremna vjerovati najgoroj mogućoj interpretaciji protivničke strane.
Jedni ne vjeruju policiji. Drugi ne vjeruju studentima. Treći ne vjeruju medijima. Četvrti ne vjeruju oporbi. Peti ne vjeruju vlasti. Šesti ne vjeruju nikome osim vlastitom bijesu.
To nije samo politički problem.
To je društveni i moralni problem.
Jer društvo ne može opstati samo na sumnji. Sumnja je potrebna kada štiti od manipulacije. Ali kada sumnja postane jedina preostala metoda mišljenja, ona razara i ono malo zajedničke stvarnosti koja je društvu potrebna da bi uopće razgovaralo.
Tada više nema činjenica.
Postoje samo “naši” i “njihovi” izvori.
Nema žrtava.
Postoje samo “naši” i “njihovi” mrtvi.
Nema policije.
Postoji samo “režimska sila” ili “zaštita države”.
Nema prosvjeda.
Postoji samo “narod” ili “rušitelji”.
Nema rasprave.
Postoji samo optužnica.
Zaključak: prosvjedi u Srbiji kao ogledalo regije
Možda se Hrvatska i Srbija ne mogu jednostavno uspoređivati. I ne treba ih izjednačavati.
Razlike postoje i važne su.
Ali jedna stvar jest usporediva: sve veći broj ljudi u regiji ima osjećaj da država ne pripada građanima, nego mrežama moći. Da institucije često ne štite istinu, nego poredak. Da se odgovornost traži tek kada pritisak postane prevelik. Da se običan čovjek sluša samo onda kada postane masa na ulici.
Slavija je zato više od beogradskog trga.
Ona je postala ogledalo.
U tom ogledalu Srbija vidi svoju političku krizu. Hrvatska može vidjeti vlastitu apatiju. O toj društvenoj apatiji, pasivnosti i gubitku osjećaja za opće dobro već smo pisali u tekstovima koji analiziraju svakodnevne moralne prijepore hrvatskog društva. Regija može vidjeti raspad povjerenja. A svi zajedno možemo vidjeti koliko smo daleko došli od društva u kojem se o mrtvima, odgovornosti, policiji, vlasti i prosvjedima može razgovarati bez mržnje, etiketa i navijačkog ludila.
Novi Sad je počeo kao tragedija.
Slavija je pokazala da tragedija još nije završila.
Ne zato što se beton i dalje ruši, nego zato što se ruši ono bez čega nijedno društvo ne može dugo opstati: povjerenje da istina, odgovornost i ljudsko dostojanstvo vrijede više od političkog tabora.
U tom smislu prosvjedi u Srbiji nisu samo srbijanska politička kriza, nego regionalni podsjetnik na cijenu izgubljenog povjerenja.
Autor: Ivan Vohrić
Res Publica Post
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
Pratite Res Publica Post i na WhatsApp kanalu
Želite brzu obavijest kada objavimo novi članak? Pridružite se našem WhatsApp kanalu.
Pratitelji kanala međusobno ne vide brojeve mobitela.
About the Author
