Norijada i maturanti ponovno su postali tema javne rasprave nakon što je dio zagrebačkih maturanata skandirao povijesno opterećene parole u središtu grada. No jedan incident ne smije postati presuda cijeloj generaciji, kao što ni mladenačka nezrelost ne smije biti izgovor da se o odgovornosti šuti.
Jedan incident ne smije postati presuda cijeloj generaciji, ali ni izgovor da se o odgovornosti ponovno šuti
Urednička napomena:
Ovaj tekst ne bavi se prozivanjem pojedinih maturanata, komentatora ili medija. Polazište su javno objavljene medijske informacije i javne reakcije građana nakon norijade. Cilj nije moralni linč mladih ljudi, nego analiza šireg društvenog problema: kako kao društvo reagiramo kada se mladenačka nezrelost, alkohol, povijesno neznanje, ideološke provokacije i medijska logika klikova susretnu na javnom prostoru.
Zagrebačka norijada ponovno je otvorila pitanje koje se u Hrvatskoj ponavlja gotovo ciklički: jesu li mladi doista problem ili su oni samo najvidljiviji simptom društva koje im nije znalo objasniti vlastitu povijest?
Prema objavi Indexa, skupina zagrebačkih maturanata na Trgu bana Josipa Jelačića u jednom je trenutku povela skandiranje “Ajmo, ajmo, ustaše”, nakon čega su se maturanti u povorci trebali uputiti prema Bundeku. Dio medija isti je događaj opremio još snažnijim naslovima, ističući ustaške pokliče i incidente kao glavnu vijest dana. Index Index.hr Maturanti na Jelačićevom trgu skandirali Medijska objava o incidentu na zagrebačkoj norijadi. Otvori izvor
No istoga dana postojale su i sasvim drukčije slike mladih ljudi. Šibenski maturanti odali su počast tragično preminulom Luki Milovcu, održavši 19 minuta šutnje i pustivši 19 bijelih balona za njegovih 19 godina. 24sata 24sata Šibenski maturanti posvetili norijadu ubijenom Luki Primjer drukčije, dostojanstvene slike maturanata tijekom norijade. Otvori izvor Srednja.hr istoga je dana objavila i priču o učenicima Tehničke škole Zadar koji su svojoj razrednici poklonili automobil, gestu koja je razrednicu dovela do suza radosnica. Srednja.hr Srednja.hr Maturanti razrednici poklonili automobil Pozitivan primjer odnosa maturanata prema razrednici i školi. Otvori izvor
Već ta tri primjera dovoljna su da se zaustavimo prije donošenja brzih presuda.
Jedna skupina maturanata skandira neprihvatljive povijesne parole. Druga skupina u tišini odaje počast ubijenom vršnjaku. Treća skupina svojoj razrednici priređuje dirljivo iznenađenje. To nije jedna slika mladosti. To su tri različite slike iste generacije.
Zato nije pošteno iz jednog incidenta zaključiti da je “mladost izgubljena”. Ali nije pošteno ni incident odbaciti riječima da su to “samo djeca”, “alkohol” ili “maturantsko ludilo”.
Istina je, kao i obično, zahtjevnija.
Problem nije samo u onome što je izgovoreno, nego u tome odakle je to došlo
Maturanti nisu odrasli u praznom prostoru. Nisu sami izmislili ni povijesne parole, ni društvene podjele, ni javni rječnik u kojem se svaka rasprava o Hrvatskoj vrlo brzo pretvara u rov između “ustaša” i “partizana”.
Ako mladi skandiraju nešto čije značenje ne razumiju, tada je to poraz obrazovanja, obitelji i javne kulture.
Ako pak razumiju što skandiraju i to čine kao provokaciju, tada je problem još ozbiljniji: znači da je dio mladih već preuzeo logiku odraslih, prema kojoj povijesni simboli nisu predmet znanja, nego oružje za izazivanje, nadvikivanje i ponižavanje druge strane.
U oba slučaja odgovornost ne počinje i ne završava na maturantima.
Mladi ljudi uče od odraslih. Uče iz obitelji, iz škole, iz medija, iz političkih govora, s društvenih mreža, iz komentara ispod članaka, iz stadionske kulture, iz uličnih grafita i iz načina na koji se odrasli međusobno vrijeđaju.
Zato se nakon svakog ovakvog incidenta ponavlja isti paradoks: odrasli se zgražaju nad mladima, a pritom često ne žele priznati da su upravo odrasli proizveli javni prostor u kojem mladi odrastaju.
Norijada i maturanti kao ogledalo javnih komentara
Komentari ispod medijskih objava, uključujući i one koje ste poslali, zanimljivi su upravo zato što ne govore samo o maturantima. Oni govore o nama.
U njima se vidi nekoliko ponavljajućih obrazaca.
Prvi je moralna panika. Dio ljudi iz jednog incidenta izvodi zaključak da “takva mladost nema budućnost”, da su mladi neodgojeni, neobrazovani i izgubljeni. Takva reakcija razumljiva je na emocionalnoj razini, ali je analitički pogrešna. Nijedna generacija ne smije se ocjenjivati prema najbučnijem i najproblematičnijem dijelu.
Drugi obrazac je relativizacija. Pojavljuje se tvrdnja da su maturanti uvijek bili skloni alkoholu, pjesmi, glupostima i pretjerivanju. I to je djelomično točno. Norijada nikada nije bila akademski skup. Ali nije svaka glupost ista. Nije isto pjevati besmislenu pjesmu, bacati brašno ili skandirati parole koje nose teško povijesno i moralno opterećenje.
Treći obrazac je umor od povijesti. Mnogi ljudi više ne žele slušati ni o ustašama ni o partizanima. Njihov umor je razumljiv, ali nije rješenje. Problem nije u tome što se o povijesti govori, nego u tome što se o njoj najčešće govori površno, navijački i selektivno. Društvo koje ne zna razgovarati o prošlosti, osuđeno je na to da mu se prošlost vraća kroz incidente, parole i podjele.
Četvrti obrazac je kritika medija. Dio komentatora smatra da će nekoliko sekundi skandiranja postati višednevna tema, dok će dobre geste maturanata ostati u drugom planu. I ta kritika ima temelja. Mediji često biraju kadar koji izaziva najviše reakcija. Problematičan povik lakše postaje naslov nego tišina šibenskih maturanata za ubijenog prijatelja ili zahvalnost zadarskih učenika razrednici.
Peti obrazac je ideološko preslagivanje. Jedni u svemu vide dokaz povratka ustaštva. Drugi u reakcijama vide dokaz jugoslavenskog ili partizanskog mentaliteta. Treći sve svode na “djecu koja nemaju pojma”. U takvoj atmosferi sam događaj postaje manje važan od ideološke upotrebe događaja.
A to je možda najopasnije.
Kada mladi naprave pogrešku, odrasli bi trebali pomoći da se iz te pogreške nešto nauči. Umjesto toga, često se događa suprotno: odrasli tu pogrešku pretvore u novu municiju za vlastite stare ratove.
Domoljublje nije problem, ali neznanje jest
U Hrvatskoj se često pogrešno postavlja pitanje. Nije problem u tome da mladi vole Hrvatsku. Nije problem ni u tome da maturanti nose nacionalna obilježja, pjevaju domoljubne pjesme ili slave kraj školovanja u javnom prostoru.
Problem nastaje kada se domoljublje zamijeni simbolima i parolama koje ne predstavljaju ljubav prema Hrvatskoj, nego povijesno opterećene ideologije, režime i sukobe.
Mladi čovjek koji želi pokazati pripadnost Hrvatskoj ne mora posegnuti za simbolikom koja dijeli, ranjava ili provocira. Hrvatska ima dovoljno vlastitih simbola, pjesama, zastava, imena, mjesta sjećanja i stvarnih povijesnih primjera hrabrosti koji ne traže koketiranje s najmračnijim dijelovima 20. stoljeća.
No da bi mladi to znali, netko ih tome mora naučiti.
Ako škola povijest svodi na datume, ako obitelj o prošlosti govori samo kroz ogorčenje, ako mediji povijest koriste kao klik, a politika kao izborno oružje, tada ne treba čuditi što mladi često preuzimaju parole bez dubine.
Nije dovoljno mladima reći: “To se ne smije.”
Treba im objasniti zašto.
Bez objašnjenja, zabrana često postaje izazov. S objašnjenjem, povijest može postati znanje, a ne provokacija.
Zato rasprava o temi norijada i maturanti ne smije ostati na razini osude ili obrane.
Mediji imaju pravo izvijestiti, ali i odgovornost ne širiti histeriju
Mediji imaju pravo izvijestiti da se incident dogodio. Javnost ima pravo znati što se događa na javnom okupljanju maturanata u središtu glavnoga grada.
Ali mediji imaju i odgovornost.
Kada se iz cijelog dana norijade izdvoji samo najproblematičniji kadar, stvara se dojam da je cijela generacija reducirana na nekoliko povika. Kada se naslov dodatno zaoštri, povećava se broj klikova, komentara i reakcija, ali se istodobno smanjuje prostor za razumno razumijevanje događaja.
To ne znači da incidente treba skrivati. Naprotiv, treba ih zabilježiti. Ali treba ih staviti u kontekst.
Kontekst kaže da su istoga dana postojali i incidenti i geste empatije. Bilo je neodgovornosti, ali i dostojanstva. Bilo je skandiranja, ali i šutnje za ubijenog prijatelja. Bilo je mladenačke gluposti, ali i zahvalnosti prema profesorima.
Ako javnosti pokažemo samo najgore, ne informiramo je potpuno. Ako joj pokažemo samo najbolje, uljepšavamo stvarnost. Odgovorno novinarstvo mora izdržati obje slike.
Odrasli bi morali prestati koristiti mlade kao dokaz vlastitih teza
U komentarima se jasno vidi da su maturanti vrlo brzo prestali biti stvarni mladi ljudi i postali simbol. Za jedne su simbol propale mladosti. Za druge dokaz da mediji namjerno napadaju hrvatsku mladost. Za treće potvrda da se u Hrvatskoj nikada nećemo maknuti od ustaša i partizana.
Ali mladi ljudi nisu dokazni materijal za tuđe ideološke bitke.
Oni su osobe na prijelazu iz škole u odrasli život. Neki su odgovorni, neki neodgovorni. Neki znaju što rade, neki ponavljaju ono što su čuli. Neki će iz pogreške nešto naučiti, neki možda neće. Upravo zato društvo mora reagirati ozbiljno, ali ne osvetnički.
Ozbiljna reakcija nije linč.
Ozbiljna reakcija nije ni opravdavanje.
Ozbiljna reakcija je razgovor, obrazovanje, jasna granica i pošteno imenovanje problema.
Tema norijada i maturanti zapravo je pitanje odnosa odraslog društva prema mladima, povijesti i javnom prostoru.
Zaključak: Norijada nije samo slavlje kraja škole, nego ispit odraslog društva
Ovaj događaj nije samo pitanje maturanata. To je pitanje društva koje već desetljećima nije sposobno mirno, dostojanstveno i istinito razgovarati o vlastitoj prošlosti.
Maturanti su toga dana slavili kraj škole. Ali odrasli su, ponovno, pali na vlastitom ispitu.
Pali su oni koji bi iz jednog incidenta osudili cijelu generaciju.
Pali su i oni koji bi incident proglasili nevažnim samo zato što se ne uklapa u njihovu političku ili svjetonazorsku sliku.
Pali su mediji ako su iz cijelog dana izdvojili samo ono što najviše raspaljuje komentare.
Pala je škola ako mladi znaju skandirati parole, a ne znaju objasniti njihovo značenje.
Pala je politika ako i dalje proizvodi atmosferu u kojoj se mladi hrane nerazriješenim sukobima svojih roditelja i djedova.
A možda je najvažnije pitanje upravo ovo: što će ti maturanti ponijeti iz ovoga dana?
Hoće li ponijeti samo snimku, naslov, osudu i inat?
Ili će netko s njima razgovarati dovoljno ozbiljno da shvate kako javni prostor nije igračka, kako povijest nije navijački rekvizit i kako domoljublje ne treba provokaciju da bi bilo stvarno?
Jer društvo koje želi bolju mladost mora najprije pokazati da ima bolje odrasle.
Incidenti vezani na temu norijada i maturanti ne smije postati presuda cijeloj generaciji, ali ni izgovor da se o odgovornosti ponovno šuti. Maturanti su ogledalo društva koje ih odgaja.
Autor: Ivan Vohrić
Res Publica Post
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
O autoru
Ivan Vohrić autor je i urednik portala Res Publica Post, autorskog projekta posvećenog analizi društvenih, političkih i povijesnih tema. U svojim tekstovima nastoji povezati aktualne događaje s povijesnim kontekstom i društvenim posljedicama, s naglaskom na izvore, dokumente i širu sliku događaja
About the Author
