Slučaj Branka Mijatovića posljednjih je dana ponovno otvorio pitanja o sporosti hrvatskog pravosuđa, povjerenju građana u institucije i granicama odgovornosti države nakon teških tragedija.
Urednička napomena
Ovaj tekst ne nastaje s ciljem obrane pojedinaca, političara ili institucija, ali ni s ciljem donošenja presuda prije suda. Cilj je pokušati hladne glave analizirati dvije teme koje su posljednjih dana snažno potresle javnost:
- slučaj Branka Mijatovića i javno svjedočenje njegove majke,
- te reakcije države nakon ubojstva mladog maturanta i izjave ministra pravosuđa Damira Habijana.
U vremenu kada društvene mreže često traže trenutnog krivca, a medijski prostor emociju pretvara u presudu, potrebno je pokušati razlikovati:
- činjenice,
- tvrdnje,
- političku odgovornost,
- zakonske mogućnosti,
- i realne granice sustava.
Jer pravosuđe nije telepatija. Ali isto tako, sustav koji građanima godinama ostavlja dojam nepravde ne može očekivati povjerenje javnosti.
Javna bol majke koja ne pristaje na šutnju
Jedan od najpotresnijih javnih komentara posljednjih dana objavila je Elena Mijatović, majka pokojnog Branka Mijatovića.
U svom javnom obraćanju ministru unutarnjih poslova Davoru Božinoviću i ministru pravosuđa Damiru Habijanu iznijela je niz teških optužbi i pitanja vezanih uz smrt svog sina Branka Mijatovića, koji je preminuo 2021. godine nakon događaja koje ona opisuje kao:
- dvomjesečnu otmicu,
- držanje u ropstvu,
- i zvjersko mučenje.
Majka pritom navodi medicinsku dokumentaciju KBC-a Split, opisuje ozljede koje su prema njezinim tvrdnjama evidentirane pri prijemu te postavlja pitanja o:
- nestalim dokazima,
- sporosti pravosuđa,
- statusu optuženih osoba,
- i zaštiti koju tvrdi da nije dobila.
Važno je jasno reći:
javne tvrdnje obitelji nisu isto što i pravomoćno utvrđene činjenice.
Ali jednako tako, u demokratskom društvu nije moguće ignorirati činjenicu da majka godinama javno iznosi ozbiljne optužbe, navodi konkretne predmete, medicinsku dokumentaciju i kronologiju postupaka, a pritom tvrdi da nije dobila odgovore koje smatra ključnima.
Tu prestaje biti riječ samo o jednom kaznenom predmetu.
To postaje pitanje povjerenja građana u institucije.
Problem nastaje kada građani više ne vjeruju da sustav traži istinu
Možda najopasniji trenutak za jedno društvo nije kada se dogodi zločin.
Nego kada obitelji žrtava počnu vjerovati da institucije više ne traže istinu jednakim intenzitetom kao oni sami.
Upravo zato slučajevi poput ovoga izazivaju snažne reakcije javnosti.
Jer građani ne promatraju samo:
- sudske spise,
- trajanje postupaka,
- ili optužnice.
Promatraju odnos sustava prema ljudskoj tragediji.
Kada postupci traju godinama, kada optužnice čekaju rasprave, kada pojedini osumnjičenici napuste državu prije završetka procesa, javnost prirodno počinje postavljati pitanje:
funkcionira li sustav dovoljno brzo i učinkovito?
I to je legitimno pitanje.
Ali pravosuđe ne može suditi na temelju emocija
S druge strane, jednako je opasno očekivati od sudstva da presuđuje prema društvenom pritisku, emocijama ili naknadnoj pameti.
Nakon posljednje tragedije u Šibeniku i ubojstva mladog maturanta, ministar pravosuđa Damir Habijan najavio je nadzor nad radom suda i DORH-a te poručio da će “netko odgovarati za nerad”. Izjavu ministra Damira Habijana prenijela je i Slobodna Dalmacija.
Takve izjave javnosti često zvuče odlučno i politički atraktivno.
Ali postavlja se ozbiljno pitanje:
je li problem uvijek samo u “neradu” pojedinca?
Ili je problem mnogo dublji?
Jer sudac nema telepatske sposobnosti predvidjeti buduće ubojstvo.
Sud odlučuje:
- prema zakonu,
- prema dokazima,
- prema prijedlozima DORH-a,
- prema procesnim pravilima,
- i prema kaznenopravnim mogućnostima koje mu zakon dopušta.
Ako je netko ranije bio osuđen zbog posjedovanja oružja ili drugih kaznenih djela, čak i stroža kazna ne znači automatski da buduće kazneno djelo ne bi bilo počinjeno nakon izlaska iz zatvora.
To je surova realnost kaznenog prava.
Traži li se ponovno “žrtveno janje”?
U Hrvatskoj već godinama postoji isti obrazac nakon velikih tragedija:
- javni šok,
- političke izjave,
- izvanredni nadzori,
- traženje odgovornog suca ili državnog odvjetnika,
- suspenzije,
- medijski pritisak,
- pa tišina.
A javnost kasnije vrlo često nikada ne dozna:
- kako su završili disciplinski postupci,
- jesu li sankcije opstale,
- ili jesu li ljudi vraćeni na posao.
Zbog toga dio građana stječe dojam da se nakon tragedije prvenstveno traži:
“glava nekoga iz sustava”
kako bi se smirio javni bijes.
Ali ozbiljna država ne može funkcionirati na logici žrtvenog jarca.
Ako je netko pogriješio — odgovornost mora postojati.
Ali ako je problem:
- spor zakon,
- neučinkovit nadzor,
- preopterećenost sudova,
- loša koordinacija institucija,
- ili nedostatak preventivnih mehanizama,
onda politička odgovornost ne može završiti samo na jednom sucu ili službeniku.
Društvo koje traži samo krivca, a ne rješenja, ostat će zarobljeno u istim tragedijama
Najlakše je nakon tragedije vikati:
“Netko mora pasti.”
Najteže je otvoriti pitanje:
što treba promijeniti da se tragedija ne ponovi?
To uključuje:
- učinkovitije kaznene evidencije,
- bolju procjenu opasnih povratnika,
- brže sudske postupke,
- ozbiljniji nadzor nasilnih osoba,
- i veću transparentnost institucija prema javnosti.
Ali jednako tako uključuje i nešto što se danas rijetko čuje:
obranu osnovnog načela pravne države.
A to je da nitko ne može biti proglašen krivim samo zato što javnost traži osvetu.
Između boli, prava i istine
Slučaj Branka Mijatovića, kao i posljednja tragedija koja je šokirala Hrvatsku, pokazuju koliko je društvo postalo emocionalno iscrpljeno i nepovjerljivo prema institucijama.
Majke traže odgovore.
Javnost traži krivce.
Politika traži reakciju.
Mediji traže naslov.
Ali istina i pravda rijetko nastaju preko noći.
Zato je možda važnije od svega sačuvati sposobnost razumnog razgovora:
- bez idoliziranja sustava,
- ali i bez rušenja svakog temelja pravne države.
Jer kada emocije potpuno zamijene zakon — tada više nitko nije siguran.
A kada zakon izgubi povjerenje građana — tada država polako počinje gubiti autoritet nad vlastitim društvom.
Autor: Ivan Vohrić
Res Publica Post
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
O autoru
Ivan Vohrić autor je i urednik portala Res Publica Post, autorskog projekta posvećenog analizi društvenih, političkih i povijesnih tema. U svojim tekstovima nastoji povezati aktualne događaje s povijesnim kontekstom i društvenim posljedicama, s naglaskom na izvore, dokumente i širu sliku događaja…
About the Author
