Dostojanstvo obitelji nakon tragedije mora biti granica preko koje javna znatiželja ne bi smjela prijeći. Kada potraga za nestalom osobom završi tragičnim ishodom, javnost ima pravo znati da je potraga završena, ali nema pravo zahtijevati najintimnije detalje nečije smrti.
Urednička napomena: dostojanstvo obitelji nakon tragedije
Ovaj tekst ne rekonstruira okolnosti ničije smrti, ne prenosi komentare s društvenih mreža, ne navodi način smrti i ne ulazi u privatni život obitelji. Povod je šire društveno pitanje koje se ponavlja gotovo svaki put kada potraga za nestalom osobom završi tragičnim ishodom: gdje prestaje opravdani javni interes, a gdje počinje bolna i nepotrebna znatiželja?
U trenucima potrage javnost može biti od velike pomoći. Nakon tragičnog ishoda, ista ta javnost mora znati stati.
Upravo zato je dostojanstvo obitelji nakon tragedije tema o kojoj treba govoriti pažljivo, bez senzacionalizma i bez pretvaranja privatne boli u javni sadržaj.
Kad javnost pomaže, ona ima važnu ulogu
U slučajevima nestanka osobe društvene mreže mogu imati pozitivnu ulogu. Jedna objava, jedna podjela fotografije, jedna informacija o vozilu, smjeru kretanja ili mogućem viđenju može pomoći obitelji i službama koje tragaju za nestalom osobom.
Tada je javnost saveznik. Tada dijeljenje službenih informacija nije radoznalost, nego čin solidarnosti.
Ali i tada postoji važno pravilo: dijele se samo provjerene informacije. Najbolje one koje dolaze od policije, službenih registara nestalih osoba ili obitelji, ako je obitelj sama odlučila javno zatražiti pomoć.
Problem nastaje kada potraga prestane biti potraga, a postane masovna internetska istraga. Tada ljudi više ne dijele ono što može pomoći, nego ono što zadovoljava znatiželju.
Nakon tragičnog ishoda javnost ne mora znati sve
Kada se potraga završi tragično, dio javnosti često reagira rečenicom: “Imamo pravo znati što se dogodilo.”
To zvuči razumljivo, ali nije uvijek točno.
Javnost ima pravo znati da je potraga završena. Ima pravo znati da se nestala osoba više ne traži. Ima pravo znati onoliko koliko je nužno da se zaustavi daljnje dijeljenje potrage i spriječi širenje dezinformacija.
Ali javnost nema neograničeno pravo znati najintimnije detalje nečije smrti.
Nema pravo zahtijevati način smrti. Nema pravo tražiti privatne obiteljske okolnosti. Nema pravo iz komentara, osmrtnica, fotografija i tuđih rečenica slagati vlastitu verziju događaja.
Jer u tom trenutku više ne govorimo o javnom interesu. Govorimo o boli jedne obitelji.
A bol obitelji nije javni materijal.
Dostojanstvo obitelji nakon tragedije ne znači prikrivanje istine, nego odbijanje da se nečija smrt pretvori u predmet masovne znatiželje.
Društvene mreže stvaraju paralelnu istragu
Društvene mreže imaju jednu opasnu osobinu: komentari vrlo brzo počnu izgledati kao dokazi.
Netko napiše da “zna što se dogodilo”. Drugi napiše da “ne vjeruje da se to dogodilo”. Treći napiše lokaciju. Četvrti doda zaključak. Peti sve to poveže u priču.
I odjednom se stvara paralelna istraga bez policije, bez obitelji, bez liječnika, bez dokumentacije i bez odgovornosti.
Takva “istraga” ne pomaže nikome.
Ne pomaže obitelji. Ne pomaže javnosti. Ne pomaže istini.
Naprotiv, može dodatno raniti ljude koji već nose najteži mogući teret. Može širiti pogrešne informacije. Može potaknuti druge medije i profile da preuzmu neprovjerene navode. Može pokojnu osobu svesti na temu rasprave, umjesto da ostane osoba s imenom, životom, obitelji i dostojanstvom.
Posebna odgovornost kad se sumnja na samoubojstvo
Ako postoji i najmanja mogućnost da je riječ o samoubojstvu, odgovornost javnog govora postaje još veća.
Hrvatski zavod za javno zdravstvo upozorava da neodgovorno izvještavanje o samoubojstvu može povećati rizik od imitacije, poznat kao Wertherov efekt, dok odgovorno izvještavanje može imati preventivnu vrijednost. Svjetska zdravstvena organizacija također naglašava da medijsko izvještavanje može ili ojačati ili oslabiti napore prevencije, zbog čega preporučuje izbjegavanje senzacionalizma i usmjeravanje javnosti prema pomoći, nadi i prevenciji.
To znači da nije sve što je “točno” nužno i odgovorno objaviti.
Ponekad je etičnije ne objaviti detalj. Ponekad je humanije prešutjeti ono što bi donijelo klikove. Ponekad je najtočnija rečenica upravo ona koja kaže: obitelj je pogođena tragedijom i treba mir.
Hrvatsko novinarsko društvo upravo u tom kontekstu postavlja važno pitanje: gdje je granica između odgovornog novinarstva i načela da “javnost ima pravo znati”? Ta granica nije uvijek u zakonu. Često je u savjesti.
Nije sve zataškavanje
U javnosti se često čuje prigovor: “Zašto se šuti? Zašto se ne kaže što se dogodilo?”
Ali šutnja o detaljima tragedije nije uvijek zataškavanje.
Ponekad je šutnja poštovanje.
Ponekad je šutnja zaštita obitelji.
Ponekad je šutnja jedini način da se nečija smrt ne pretvori u javni spektakl.
Postoji velika razlika između skrivanja istine i odbijanja da se privatna tragedija pretvori u sadržaj za komentiranje.
Ako postoji kazneno djelo, službe su dužne postupati. Ako postoji opasnost za javnost, javnost mora biti obaviještena. Ako obitelj sama odluči govoriti, to je njezino pravo.
Ali ako nema javne opasnosti, nema službene sumnje u kazneno djelo i nema potrebe za dodatnom potragom, tada detalji smrti ne pripadaju publici.
Pripadaju obitelji.
Oni koji su pomagali u potrazi nisu stekli pravo na tuđu bol
Važno je reći i ovo: ljudi koji su dijelili objavu o nestanku učinili su dobro djelo. Njihova pomoć može biti dragocjena.
Ali pomoć u potrazi ne daje pravo na uvid u sve detalje završetka te potrage.
Solidarnost nije ugovor po kojem javnost zauzvrat dobiva privatnu istinu jedne obitelji.
Tko je dijelio objavu, učinio je to zato što je želio pomoći. I tu taj čin treba ostati čist. Ne treba ga pretvarati u zahtjev: “Sad nam recite sve.”
Nekad je najdostojanstveniji nastavak pomoći upravo to da se stane, da se ne pita dalje, da se ne širi neprovjereno i da se obitelji ostavi prostor za tugu.
Zaključak: dostojanstvo ispred znatiželje
Na društvenim mrežama često se ponašamo kao da nam pripada sve što vidimo.
Ne pripada.
Ne pripada nam tuđa bol. Ne pripada nam tuđa obiteljska tragedija. Ne pripada nam pravo da iz komentara, osmrtnica i nagađanja slažemo priču koju nitko službeno nije potvrdio.
Javnost ima važnu ulogu dok traje potraga. Može pomoći, dijeliti, prijaviti korisnu informaciju i biti produžena ruka obitelji i službi.
Ali nakon tragičnog ishoda pravo javnosti na informaciju mora se povući pred dostojanstvom obitelji.
To nije cenzura.
To je minimum ljudskosti.
Ako želimo biti društvo koje zna pomoći u potrazi, moramo biti i društvo koje razumije dostojanstvo obitelji nakon tragedije.
O odgovornosti javnog govora i načinu na koji društvene mreže često pretvaraju tragedije u prostor nadmetanja već smo pisali u ranijim analizama na portalu Res Publica Post u kategoriji medijske manipulacije.
Autor: Ivan Vohrić
Res Publica Post
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
O autoru
Ivan Vohrić autor je i urednik portala Res Publica Post, autorskog projekta posvećenog analizi društvenih, političkih i povijesnih tema. U svojim tekstovima nastoji povezati aktualne događaje s povijesnim kontekstom i društvenim posljedicama, s naglaskom na izvore, dokumente i širu sliku događaja…
About the Author
