Oslobođenje Zagreba 1945. desetljećima se u javnom prostoru prikazivalo kao moralno čist i neupitan povijesni datum. No iza svečanih parola, partizanskih mitova i službenog komunističkog pamćenja ostala su pitanja koja Hrvatska još nije do kraja otvorila: tko je ušao u Zagreb, što se dogodilo nakon ulaska Jugoslavenske armije i zašto se u Zagrebu i okolici i danas pronalaze masovne grobnice?
Urednička napomena:
Ovaj tekst nije pokušaj negiranja činjenice da je Drugi svjetski rat završio porazom nacističke Njemačke i slomom njezinih saveznika. Nije ni poziv na mržnju prema potomcima partizana, niti pokušaj da se krivnja predaka prebaci na današnje ljude. Ovo je pokušaj da se jedna riječ — “oslobođenje” — suoči s onim što je desetljećima bilo prešućivano: uhićenjima, likvidacijama, nestancima i masovnim grobnicama.
Ako netko u svojoj obitelji ima partizanskog borca koji se iskreno borio protiv nacizma i fašizma, taj se čovjek ne mora odreći svoga djeda da bi priznao tuđu žrtvu. Ali nitko nema moralno pravo braniti neobilježene grobnice, žicu oko ruku ubijenih ljudi i desetljeća šutnje kao “nužnu cijenu oslobođenja”.
Jer pomirenje ne počinje onda kada svi pristanu na istu ideologiju. Pomirenje počinje onda kada svi pristanu da mrtvi imaju pravo na istinu.
Oslobođenje Zagreba 1945.
Svake godine, oko 8. svibnja, dio hrvatske javnosti ponovno govori o “oslobođenju Zagreba”. Taj izraz u javnom prostoru zvuči gotovo svečano, kao da je riječ o jasnom, moralno čistom i neupitnom datumu. No povijest rijetko dopušta tako jednostavne riječi.
Zagreb je 8. svibnja 1945. dočekao kraj rata. Ali za mnoge ljude tada nije počela sloboda. Počeo je strah. Počela su uhićenja. Počeli su nestanci. Počele su likvidacije. Počela je šutnja koja će trajati desetljećima.
Dio hrvatske javnosti i danas obilježava 8. svibnja kao “oslobođenje Zagreba”, premda je taj pojam nastao i desetljećima se održavao unutar komunističkog propagandnog sustava, dok povijesni izvori upućuju na važnu ulogu srpskih partizanskih postrojbi Jugoslavenske armije u ulasku u grad, a masovne grobnice u Zagrebu i okolici svjedoče da je za mnoge Hrvate taj “dolazak slobode” značio smrt, progon ili nestanak.
To nije rečenica napisana iz mržnje. To je rečenica napisana iz potrebe da se istina više ne skriva iza parola.
Oslobođenje Zagreba 1945. i pitanje tko je prvi ušao u grad
Pitanje koje su postrojbe prve ušle u Zagreb 8. svibnja 1945. nije samo vojno-povijesno pitanje. Ono je i pitanje političkog pamćenja. Darko Hudelist navodi da je tijekom postojanja Titove Jugoslavije službena verzija glasila kako je u Zagreb prva ušla 45. srpska divizija, sa svojom 20. i 24. srpskom brigadom, a potom i druge jedinice Druge armije Jugoslavenske armije, na čelu s Kočom Popovićem. Povijesni izvor Darko Hudelist Rasprava o ulasku partizanskih jedinica u Zagreb 1945. Autor prikazuje prijepor oko toga koje su postrojbe Jugoslavenske armije prve ušle u Zagreb 8. svibnja 1945. te kako je to pitanje bilo tumačeno u jugoslavenskoj i hrvatskoj javnosti. Otvori izvor
I drugi prikazi naglašavaju da su s južne strane preko Save u Zagreb ušle postrojbe Druge armije, među njima 45. srpska i 28. slavonska divizija, pri čemu se u kasnijim tumačenjima vodio prijepor oko toga tko je u grad ušao prvi. Povijesni izvor Hrvatska povijest Prve jedinice Jugoslavenske armije u Zagrebu 8. svibnja 1945. Tekst donosi pregled izvora i tumačenja o ulasku 45. srpske i 28. slavonske divizije u Zagreb u završnici Drugoga svjetskog rata. Otvori izvor
Zašto je to važno?
Zato što se desetljećima u javnosti stvarao dojam da je Zagreb oslobođen prvenstveno kao unutarnji, hrvatski, zagrebački antifašistički čin. No dostupni izvori pokazuju složeniju sliku: Zagreb su zauzele jedinice Jugoslavenske armije, a među njima su vrlo važnu ulogu imale srpske partizanske postrojbe.
To samo po sebi ne bi moralo biti sporno kada bi se o tome govorilo otvoreno. Problem nastaje onda kada se vojni ulazak jedne armije u glavni grad Hrvatske pretvori u mit o čistom oslobođenju, dok se istodobno prešućuju oni koji su nakon tog “oslobođenja” odvedeni, ubijeni i bačeni u jame.
Masovne grobnice i “oslobođenje Zagreba 1945.”
Najveći problem nije samo tko je prvi ušao u Zagreb. Najveći problem je ono što je uslijedilo.
Danas više ne govorimo samo o svjedočanstvima, obiteljskim predajama ili “pričama koje su se šaptale”. Danas govorimo o ekshumacijama, službenim istraživanjima i posmrtnim ostacima ljudi koji su desetljećima ležali bez imena, bez križa i bez groba.
Vlada Republike Hrvatske objavila je 24. travnja 2026. da su u šumi Lešće u Gornjoj Dubravi pronađene još dvije masovne grobnice s posmrtnim ostacima najmanje 23 žrtve, a prema raspoloživim saznanjima riječ je o žrtvama partizansko-komunističkih zločina počinjenih tijekom 1945. i 1946. godine. Isti izvor navodi da je to jedna od 44 istražene lokacije na širem području Zagreba, gdje su do sada ekshumirani posmrtni ostaci ukupno 437 žrtava iz Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja. Službeni izvor Vlada Republike Hrvatske U Zagrebu pronađene još dvije masovne grobnice iz Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja Službena objava Vlade RH o pronalasku dviju masovnih grobnica u šumi Lešće u Gornjoj Dubravi, s posmrtnim ostacima najmanje 23 žrtve partizansko-komunističkih zločina iz 1945. i 1946. godine. Otvori izvor
Na lokaciji Savska 77 Ministarstvo hrvatskih branitelja ranije je objavilo da su u prvoj fazi istraživanja pronađene dvije masovne i jedna pojedinačna grobnica s posmrtnim ostacima najmanje 25 osoba. Ministarstvo je također navelo da je samo na području Grada Zagreba tijekom 2018. godine ekshumiralo posmrtne ostatke najmanje 430 osoba, žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja. Službeni izvor Ministarstvo hrvatskih branitelja Završena druga faza terenskih istraživanja u Savskoj u Zagrebu Ministarstvo hrvatskih branitelja objavilo je podatke o istraživanjima na lokaciji Savska 77, gdje su pronađene dvije masovne i jedna pojedinačna grobnica s posmrtnim ostacima najmanje 25 osoba. Otvori izvor
To su činjenice koje nitko pošten više ne bi smio gurati pod tepih.
Ako netko i dalje želi govoriti samo o “oslobođenju”, mora odgovoriti na jednostavno pitanje: zašto se nakon oslobođenja mrtvi pronalaze u masovnim grobnicama?
Partijsko pamćenje nije isto što i istina
Dragomir Bondžić u radu o proslavama Dana pobjede u Jugoslaviji 1945.–1955. pokazuje da obilježavanje 9. svibnja u poslijeratnoj Jugoslaviji nije bilo samo spontano narodno slavlje, nego važan dio propagande komunističkog režima. Prema sažetku njegova rada, proslave su služile stvaranju tradicije NOB-a i antifašizma, ali i konsolidaciji komunističke vlasti te nametanju poželjne slike rata, nove vlasti i međunarodnog položaja Jugoslavije. Znanstveni rad CEEOL Dragomir Bondžić: The Communist Party and Celebrations of the Victory Day (9 May) in Yugoslavia 1945–1955 Znanstveni rad analizira kako je Komunistička partija Jugoslavije organizirala i politički oblikovala proslave Dana pobjede, koristeći ih za izgradnju službenog sjećanja, propagandu i konsolidaciju vlasti. Otvori izvor
To je ključno za razumijevanje Zagreba 1945.
Jer ako je režim od samog početka kontrolirao način na koji se smije pamtiti pobjeda, onda moramo biti vrlo oprezni prema svakoj riječi koju je taj režim ostavio u nasljeđe. “Oslobođenje” nije bila samo povijesna oznaka. Bila je i politička formula. Bila je riječ koja je trebala prekriti sve ono što se nije smjelo pitati.
Nije se smjelo pitati gdje su nestali ljudi.
Nije se smjelo pitati tko je ubijao bez suda.
Nije se smjelo pitati zašto obitelji ne znaju gdje su im očevi, sinovi, braća i muževi.
Nije se smjelo pitati zašto se o nekim žrtvama smije govoriti, a o drugima mora šutjeti.
Tako nastaje lažno pamćenje: ne tako da se sve izmisli, nego tako da se dio istine pretvori u jedinu dopuštenu istinu.
Pomirenje ne traži laž, nego hrabrost
Ovdje dolazimo do najtežeg pitanja. Što reći ljudima čije su obitelji bile partizanske? Što reći onima koji se osjećaju napadnuto čim se spomenu komunistički zločini?
Treba im reći pošteno: nitko od vas ne mora mrziti svoje pretke. Nitko od vas ne mora odbaciti sve što su vaši djedovi vjerovali. Nitko od vas ne mora pristati na crno-bijelu sliku povijesti.
Ali morate moći čuti vapaj grobnica.
Ako je vaš djed bio pošten borac protiv nacizma, istina o poslijeratnim zločinima ne briše njegov osobni život. Ali ako danas, osamdeset godina poslije, netko brani sustav koji je ljude vezivao žicom, ubijao bez suda i bacao u jame, tada više ne brani svoga djeda. Tada brani zločin.
A zločin ne prestaje biti zločin zato što je počinjen pod crvenom zvijezdom.
Kao što žrtva ne prestaje biti žrtva zato što je netko proglasi “narodnim neprijateljem”.
Hrvatski sabor je još 2006. donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine. U njoj se naglašava potreba osude zločina jugoslavenskog i hrvatskog totalitarnog komunizma te potreba da se znanstvene i pravosudne institucije sustavno bave istraživanjem tih zločina. Službeni izvor Narodne novine Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj Hrvatski sabor 2006. godine donio je Deklaraciju kojom se osuđuju zločini počinjeni tijekom totalitarnoga komunističkog poretka te naglašava potreba njihova istraživanja i javnog suočavanja s posljedicama. Otvori izvor
Ako je to već zapisala najviša hrvatska predstavnička institucija, zašto je u društvu i dalje toliko teško izgovoriti jednostavnu rečenicu: komunistički zločini su stvarni, njihove žrtve imaju pravo na istinu, a njihovi potomci imaju pravo na grob?
Nije problem antifašizam, nego laž koja se sakrila iza njega
Ovaj tekst ne traži da se svaki antifašist proglasi zločincem. To bi bilo nepošteno i povijesno netočno. Ali traži da se prestane s drugom nepravdom: da se svaki govor o komunističkim zločinima proglašava “revizionizmom”.
Revizionizam nije kada se traži ime žrtve.
Revizionizam nije kada se otvara jama.
Revizionizam nije kada majka, sin ili unuk pitaju gdje su kosti njihova čovjeka.
Pravi revizionizam je kada se masovna grobnica naziva “oslobođenjem”.
Pravi revizionizam je kada se žrtvu izbriše zato što ne odgovara ideološkoj slici svijeta.
Pravi revizionizam je kada se mrtvima oduzme pravo na ime jer bi njihovo ime moglo narušiti mit.
Zagreb ne treba novu mržnju. Zagreb treba istinu. Hrvatska ne treba osvetu. Hrvatska treba moralnu jasnoću.
A moralna jasnoća kaže: ne može biti slobode ondje gdje ljudi nestaju bez suda. Ne može biti oslobođenja ondje gdje se mrtvi skrivaju u jamama. Ne može biti pomirenja ondje gdje jedna strana još uvijek traži grobove, a druga strana traži da se o tome šuti.
Oslobođenje Zagreba 1945. bez istine ne može biti temelj pomirenja
Možda je upravo to najveća rana hrvatskog društva: jedni su desetljećima morali šutjeti o svojim mrtvima, a drugi su naučeni da je ta šutnja bila dokaz “ispravne povijesti”.
Ali danas više nema opravdanja.
Grobnice se otvaraju. Dokumenti se čitaju. Svjedočanstva izlaze. Službene institucije ekshumiraju tijela. I svaka nova kost izvađena iz zemlje govori više od tisuću parola.
Zato pitanje 8. svibnja 1945. nije samo pitanje prošlosti. To je pitanje savjesti.
Jesmo li sposobni priznati da kraj jednoga zla ne opravdava početak drugoga?
Jesmo li sposobni reći da pobjeda nad nacizmom ne daje nikome pravo na poratna ubojstva?
Jesmo li sposobni razlikovati poštene borce od režima koji je iza njihove pobjede uspostavio strah, šutnju i grobnice?
Ja vjerujem da pomirenje još uvijek može početi. Ali ne pomirenje u kojemu jedni moraju zaboraviti svoje mrtve da bi drugi sačuvali svoje mitove. Ne pomirenje u kojemu se žrtvama kaže da su “pogrešna strana povijesti”. Ne pomirenje u kojemu se istina mjeri po tome kome politički koristi.
Pravo pomirenje može početi tek ondje gdje se priznaje svaka žrtva.
Zato pružena ruka ostaje pružena. Ali ta ruka ne može biti pružena preko zatrpane jame kao da se ništa nije dogodilo. Najprije treba otvoriti jamu. Izvaditi mrtve. Imenovati ih. Pokopati ih. Pomoliti se za njih. Reći istinu.
Tek tada riječ “oslobođenje” može prestati biti parola i postati predmet ozbiljne povijesne rasprave.
Do tada, Zagreb 8. svibnja 1945. ne možemo promatrati samo kroz zastave, govore i pobjedničke slike.
Moramo ga gledati i kroz zemlju koja se još uvijek otvara.
Jer dok god se u Zagrebu pronalaze masovne grobnice, povijest toga grada nije završena.
Zato se oslobođenje Zagreba 1945. ne može promatrati samo kao vojni događaj, nego i kao početak jednog novog političkog poretka. U tom smislu, oslobođenje Zagreba 1945. nije samo povijesni datum, nego i ispit hrvatske savjesti.
O ovoj temi pisali smo i u tekstovima iz rubrike Povijest bez parola, gdje se sustavno bavimo prešućenim povijesnim temama.
Slična pitanja komunističkog pamćenja, prešućenih žrtava i manipulacije poviješću obrađujemo i u rubrici Traganje za istinom.
Autor: Ivan Vohrić
Res Publica Post
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
O autoru
Ivan Vohrić autor je i urednik portala Res Publica Post, autorskog projekta posvećenog analizi društvenih, političkih i povijesnih tema. U svojim tekstovima nastoji povezati aktualne događaje s povijesnim kontekstom i društvenim posljedicama, s naglaskom na izvore, dokumente i širu sliku događaja.
About the Author
