Slučaj „Kristijan Aleksić 14 godina zatvora“ ponovno je otvorio pitanje funkcioniranja pravosuđa i kaznene politike u Hrvatskoj. Mnogi se pitaju kako je moguće da je za prvo ubojstvo dobio relativno blagu kaznu te zašto nije osuđen na doživotni zatvor.
Urednička napomena:
Ovaj tekst nije obrana zločina niti pokušaj relativizacije žrtava. Naprotiv. Riječ je o pokušaju da se javnosti objasni kako funkcionira pravna država, zašto sudovi ponekad donose presude koje izazivaju ogorčenje javnosti te zašto ni najteži zločini ne smiju dovesti do ukidanja temeljnih pravnih načela. Jer povijest nas uči da je sustav koji kažnjava bez jasnih pravila jednako opasan kao i sustav koji ne uspije zaštititi društvo od nasilnika.
Nakon novog zločina za koji se sumnjiči Kristijan Aleksić, društvene mreže preplavili su komentari:
“Kako je moguće da je takav čovjek bio na slobodi?”
“Zašto nije dobio doživotni zatvor?”
“Da je ostao iza rešetaka, čovjek bi danas bio živ.”
“Za ovakve treba vratiti smrtnu kaznu.”
Emocije su razumljive. Kada čovjek koji je već jednom ubio ponovno postane osumnjičen za teško nasilje ili novo ubojstvo, javnost prirodno osjeća bijes, strah i potrebu za strožim kažnjavanjem.
No upravo tada treba postaviti jedno neugodno, ali važno pitanje:
Može li pravna država nekoga trajno zatvoriti samo zato što djeluje opasno?
U modernim demokratskim državama odgovor je uglavnom — ne. Pravna država ne smije trajno zatvarati ljude samo zato što djeluju opasno ili zato što društvo vjeruje da bi jednog dana mogli ponovno počiniti zločin. Za trajno oduzimanje slobode moraju postojati zakonski uvjeti, sudska odluka i konkretni dokazi, jer bi u suprotnom država mogla početi kažnjavati na temelju pretpostavki, straha ili političkog pritiska.
Zašto je Kristijan Aleksić dobio samo 14 godina zatvora?
Prema javno dostupnim informacijama, Kristijan Aleksić je 1994. godine, kao vrlo mlada osoba, ubio 22-godišnju djevojku. Sud je tada uzeo u obzir nekoliko okolnosti:
- imao je tek nešto više od 18 godina,
- utvrđena mu je smanjena ubrojivost,
- spominjalo se ranije psihijatrijsko liječenje,
- a tadašnji kazneni okvir bio je drukčiji od današnjeg.
Prvotno je osuđen na 12 godina zatvora, a kasnije mu je kazna povećana na 14 godina.
Danas, nakon novih događaja, velik dio javnosti smatra da je ta kazna bila premala. I to je legitimno mišljenje.
Ali važno je razumjeti jednu stvar:
Sud ne smije suditi čovjeku za zločin koji još nije počinio.
Danas ljudi gledaju Aleksića kroz činjenicu da je ponovno osumnjičen za teško kazneno djelo. No sud 1994. godine nije mogao donositi presudu na temelju budućnosti.
Pravosuđe ne smije funkcionirati po načelu:
“Mogao bi opet ubiti pa ga zadržimo zauvijek.”
Jer kada bi država dobila pravo da ljude zatvara samo zato što “djeluju opasno”, otvorila bi se vrata nečemu mnogo opasnijem od pojedinačnog kriminalca.
Zašto moderne države uglavnom odbacuju smrtnu kaznu?
Nakon brutalnih zločina često se pojavljuje zahtjev:
“Život za život.”
Takav osjećaj nije neljudski. To je prirodna emocionalna reakcija ljudi koji žele pravdu i sigurnost.
No upravo su teške pogreške pravosuđa jedan od glavnih razloga zbog kojih je velik dio modernog svijeta odustao od smrtne kazne.
Povijest kriminalistike prepuna je slučajeva u kojima su ljudi:
- osuđeni na doživotni zatvor,
- godinama proglašavani monstrumima,
- a kasnije se pokazalo da nisu bili krivi.
Razlozi su bili različiti:
- pogrešne identifikacije,
- lažna priznanja,
- manipulacije svjedocima,
- pritisci tijekom istrage,
- nesposobnost policije da pronađe pravog počinitelja,
- pa čak i namještanje kaznenih djela kako bi se “riješio slučaj”.
Tek desetljećima kasnije, razvojem DNK analize, mnogi su oslobođeni jer je znanstveno i nedvojbeno dokazano da nisu počinili zločine za koje su osuđeni.
Neki su iza rešetaka proveli:
- 20,
- 30,
- pa i više godina života.
Da je nad njima bila izvršena smrtna kazna — država bi ubila nevine ljude.
I upravo zato moderna pravna država mora biti oprezna čak i kada se radi o najtežim zločinima.
Ljudi često ne razumiju što znači “odslužena kazna”
Jedna od najvećih zbunjenosti u javnosti proizlazi iz činjenice da većina ljudi smatra:
“Jednom ubojica — zauvijek ubojica.”
Moralno gledano, mnogi će se s time složiti.
Ali pravno gledano, situacija je drukčija.
Nakon što osoba:
- odsluži kaznu,
- izvrši sigurnosne mjere,
- i ispuni zakonske uvjete,
država ju ponovno tretira kao građanina s pravima.
To ne znači da društvo mora zaboraviti zločin.
Ali znači da pravna država formalno ne može nekoga vječno kažnjavati za isto djelo.
Jer tada kazna prestaje biti zakonska sankcija, a postaje trajna osveta.
Najteže pitanje: što s ljudima koji ostaju opasni?
Tu dolazimo do možda najvažnijeg problema cijele rasprave.
Jer istina je neugodna:
- neki ljudi se rehabilitiraju,
- neki nikada.
I upravo zato danas postoje:
- forenzička psihijatrija,
- procjene rizika,
- sigurnosne mjere,
- nadzor nasilnih povratnika,
- te pokušaji procjene trajne opasnosti za društvo.
Ali ni tu ne postoji savršen sustav.
Psihijatrija nije proročanstvo.
Sudovi nisu vidovnjaci.
Policija ne može zakonito zatvarati ljude samo zato što djeluju zastrašujuće.
I upravo zato se pravna država stalno nalazi između dvije opasnosti:
S jedne strane:
preblage kazne i sustav koji možda ne uspije zaštititi nedužne ljude.
S druge strane:
država koja počinje kažnjavati na temelju dojma, straha i pretpostavki.
A povijest pokazuje da su upravo takvi sustavi često završavali:
- političkim montiranim procesima,
- progonom neistomišljenika,
- lažnim optužbama,
- i uništavanjem nevinih ljudi.
Društvo traži sigurnost. Ali pravo mora ostati hladno.
Najveća razlika između emocije i prava jest u tome što emocija traži trenutnu zadovoljštinu, a pravo mora razmišljati dugoročno.
Javnost danas s pravom postavlja pitanje:
“Je li sustav mogao bolje procijeniti opasnost?”
I to pitanje treba ozbiljno postaviti.
Ali jednako tako moramo biti svjesni:
pravna država ne postoji samo zato da kazni krivca — nego i zato da zaštiti nevinog čovjeka od pogrešne presude države.
Jer kada država dobije pravo da kažnjava bez čvrstih pravila i dokaza, tada nitko više nije potpuno siguran.
I upravo zato je ravnoteža između:
- sigurnosti društva,
- ljudskih prava,
- mogućnosti rehabilitacije,
- i zaštite od pravosudnih pogrešaka
jedno od najtežih pitanja svakog modernog društva.
Rasprava „Kristijan Aleksić 14 godina zatvora“ zato nije samo pitanje jednog slučaja, nego i pitanje granica između sigurnosti društva, pravosuđa i zaštite od mogućih pravosudnih pogrešaka.
Autor: Ivan Vohrić
Res Publica Post
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
O autoru
Ivan Vohrić autor je i urednik portala Res Publica Post, autorskog projekta posvećenog analizi društvenih, političkih i povijesnih tema. U svojim tekstovima nastoji povezati aktualne događaje s povijesnim kontekstom i društvenim posljedicama, s naglaskom na izvore, dokumente i širu sliku događaja…
About the Author
