Pokloni nastavnicima ponovno su postali tema javne rasprave nakon što su zadarski maturanti svojoj razrednici za završetak školovanja poklonili automobil. Na prvi pogled riječ je o lijepoj gesti zahvalnosti, ali u društvu koje se želi ozbiljno boriti protiv pogodovanja, sukoba interesa i kulture darivanja autoriteta, takvi slučajevi traže hladniju i odgovorniju analizu.
Dobra namjera ne mijenja činjenicu da škola mora ostati prostor bez skupih osobnih darova nastavnicima
Urednička napomena:
Ovaj tekst nije osobna osuda učenika, roditelja, razrednice ili škole. Ne polazi od tvrdnje da je netko u konkretnom slučaju postupao nepošteno, niti se bavi privatnim motivima sudionika. Polazi od šireg pitanja: je li prihvatljivo da učenici i roditelji nastavnicima daruju vrijedne osobne poklone te kakvu poruku takva praksa šalje djeci u društvu koje se istodobno deklarativno bori protiv korupcije, pogodovanja i sukoba interesa.
Mediji su ovih dana objavili priču o zadarskim maturantima koji su svojoj razrednici Nini za završetak školovanja poklonili automobil. Jutarnji Jutarnji list Automobil kao poklon razrednici Vijest o zadarskim maturantima i poklonu razrednici koja je otvorila šire pitanje školskih darova. Otvori izvor Priča je predstavljena kao dirljiva, humana i pozitivna, a reakcije javnosti u velikom su dijelu bile oduševljene. Slične priče u pravilu brzo postanu viralne jer nose emociju: učenici vole razrednicu, razrednica je ganuta, javnost vidi lijepu gestu zahvalnosti.
Ali društvo koje ozbiljno misli o odgoju ne smije stati samo na emociji.
Pitanje nije jesu li učenici imali dobru namjeru. Vrlo vjerojatno jesu. Pitanje nije ni je li razrednica bila dobra razrednica. Možda jest. Pitanje je sasvim drugo: smije li školski sustav normalizirati vrijedne osobne darove nastavnicima?
Odgovor bi morao biti jasan: ne bi smio.
Nastavnik nije privatni prijatelj, nego osoba javnog povjerenja
Osnovni i srednji odgoj i obrazovanje u Hrvatskoj obavljaju se kao javna služba, a među školskim poslovima nalaze se i vrednovanje, ocjenjivanje učenika, pedagoške mjere, evidencije i javne isprave. Zakon Zakon.hr Zakon o odgoju i obrazovanju Zakonski okvir za osnovno i srednje obrazovanje, uključujući vrednovanje, ocjenjivanje i evidencije o učenicima. Otvori izvor
To znači da nastavnik nije samo simpatična osoba koja djecu prati kroz školovanje. On je i osoba koja ima institucionalnu moć nad učenikom: ocjenjuje ga, procjenjuje njegov rad, utječe na njegov uspjeh, preporuke, upise, atmosferu u razredu i odnos roditelja prema školi.
Upravo zato u školi nije dovoljno da nastavnik bude pošten. Mora postojati i vidljiva zaštita od svake sumnje u pristranost.
Ako učenici i roditelji nastavnicima na kraju godine ili školovanja daruju skupocjene poklone, tada se otvara pitanje koje nitko ne voli čuti, ali ga odgovorno društvo mora postaviti: jesu li svi učenici u tom razredu bili jednako slobodni ne sudjelovati? Jesu li roditelji slabijeg imovinskog stanja imali stvarni izbor? I može li nastavnik, svjesno ili nesvjesno, drukčije doživljavati razred, roditelje ili učenike koji su sudjelovali u velikom poklonu?
Ne treba dokazivati korupciju da bi se prepoznalo etički problematičnu praksu.
Zato rasprava o temi pokloni nastavnicima ne smije ostati samo na emociji jednoga viralnog videa.
Pokloni nastavnicima nakon ocjena nisu bez problema
Najčešća obrana ovakvih poklona glasi: “Pa to je bilo na kraju, nakon svega. Ocjene su već zaključene.”
Taj argument zvuči uvjerljivo, ali nije dovoljan.
Prvo, učeničko-roditeljski odnos s nastavnicima ne traje samo jedan dan. Mlađa braća i sestre mogu doći u istu školu. Nastavnici ostaju u istom kolektivu. Roditelji razgovaraju, uspoređuju, prenose očekivanja. Jedna generacija postavlja običaj drugoj.
Drugo, i dar nakon službene odluke može biti problematičan ako se daje upravo zbog službene uloge. U javnim sustavima nije sporno samo “kupovanje buduće odluke”, nego i nagrađivanje osobe zato što je obavljala javnu dužnost.
Treće, djeca uče obrasce. Ako ih od osnovne škole učimo da se učiteljici nosi poklon, razrednici skuplja novac, profesorici kupuje vrijedna stvar, a sve se to naziva “zahvalnošću”, tada im vrlo rano zamagljujemo granicu između poštovanja i materijalnog oduživanja autoritetu.
A ta je granica u Hrvatskoj ionako preslaba.
Socijalni pritisak je skriveni problem o kojem se rijetko govori
U ovakvim pričama najčešće se prikazuje sretna strana: razrednica plače, učenici se smiju, roditelji su ponosni, mediji pišu “najljepša priča dana”.
Ali postoji i druga strana.
Što je s roditeljem koji nema novca?
Što je s djetetom koje ne želi sudjelovati?
Što je s obitelji koja misli da je dar neprimjeren, ali se boji da će dijete ispasti “škrtica”, “nezahvalno” ili “problematično”?
Što je s učenikom koji nema dobar odnos s razrednikom, ali se od njega očekuje da sudjeluje u zajedničkom daru?
U školskom okruženju “dobrovoljno” često nije potpuno dobrovoljno. Djeca i roditelji žive u maloj zajednici razreda, a razred ima svoje nepisane pritiske. Kada većina odluči skupljati novac, manjina vrlo teško kaže ne.
Zato skupi pokloni nastavnicima nisu samo pitanje nastavnika. Oni su i pitanje zaštite roditelja i djece od socijalnog pritiska.
Pokloni nastavnicima mogu stvoriti pritisak upravo na one roditelje koji imaju najmanje prostora reći ne.
Zahvalnost da, skup osobni dar ne
Treba jasno razlikovati zahvalnost od vrijednog dara.
Zahvalnost je pismo učenika.
Zahvalnost je zajednička fotografija.
Zahvalnost je cvijet.
Zahvalnost je knjiga razumne vrijednosti.
Zahvalnost je učenički rad, video uspomena, javno “hvala” ili donacija školskoj knjižnici.
Ali automobil, novac, skupi bonovi, nakit, putovanja, mobiteli, laptopi ili slični vrijedni darovi nisu više obična zahvalnost. To su materijalne koristi koje se daju osobi koja je imala službenu ulogu u životu djece.
Dobra namjera ne briše problem. Čak i kada nema korupcije, postoji kultura koja nalikuje korupcijskom obrascu: autoritet obavi posao, zajednica mu se materijalno oduži, a svi to nazivaju lijepom gestom.
Upravo se tako u društvu normalizira ono što kasnije osuđujemo u drugim sustavima.
Kod liječnika to zovemo “kuverta”.
Kod službenika “znak pažnje”.
Kod natječaja “veza”.
Kod politike “usluga”.
U školi to još uvijek često zovemo “zahvalnost”.
Ali moralna razlika nije uvijek onoliko velika koliko bismo željeli vjerovati.
Pokloni nastavnicima u svijetu ne prepuštaju se samo emocijama
Hrvatska ne bi trebala izmišljati toplu vodu. Mnoge zemlje već su prepoznale da darovi osobama u javnoj službi mogu stvarati sukob interesa ili barem dojam sukoba interesa.
U Massachusettsu se za javne školske djelatnike navodi da javni zaposlenik u pravilu ne smije prihvatiti dar vrijedan 50 dolara ili više ako se daje zbog njegove javne pozicije. Mass.gov Mass.gov Gifts to Public School Teachers and Staff Službene smjernice Massachusettsa navode da javni zaposlenik u pravilu ne smije prihvatiti dar vrijedan 50 dolara ili više ako se daje zbog položaja koji obnaša. Otvori izvor
U Singapuru civilni službenici ne mogu zadržati darove vrijedne 50 singapurskih dolara ili više, osim ako plate tržišnu vrijednost državi. CNA Channel NewsAsia Civil servants cannot retain gifts over S$50 Članak navodi pravilo prema kojem javni službenici u Singapuru ne mogu zadržati darove vrijedne više od 50 singapurskih dolara, osim ako plate tržišnu vrijednost dara državi. Otvori izvor
Japanski etički okvir za javne službenike zabranjuje primanje darova, gostoprimstva i drugih koristi od zainteresiranih strana, uz uske iznimke za široko distribuirane promotivne ili prigodne predmete. Japan National Personnel Authority of Japan Outline of the National Public Service Officials Ethics Code Japanski etički kodeks za državne službenike propisuje da službenici ne smiju primati darove, novac, robu ili druge koristi od zainteresiranih strana. Otvori izvor
Kina je još 2014. zabranila nastavnicima traženje ili primanje novčanih darova i drugih vrijednosti od učenika i roditelja, upravo u kontekstu suzbijanja korupcijskih obrazaca u obrazovanju. China.org.cn China.org.cn China bans teachers from accepting gift money Članak navodi da je kinesko Ministarstvo obrazovanja 2014. zabranilo nastavnicima prihvaćanje novčanih darova i drugih vrijednosti od učenika i roditelja. Otvori izvor
Dakle, ovo nije pitanje “hladnog društva bez emocija”. Ovo je pitanje zrelog društva koje razumije da javne službe moraju imati jasna pravila upravo zato da bi se zaštitili i građani i službenici.
Hrvatska treba jasna pravila, a ne svaku godinu novu raspravu
Hrvatska Strategija sprječavanja korupcije navodi da u hrvatskom pravnom sustavu ne postoji jedinstvena definicija korupcije, ali kao jednu od najčešće korištenih definicija spominje zlouporabu moći, položaja i ovlasti za privatnu korist.
No korupcija nije samo kaznenopravno pitanje. Ona je i kultura. Navika. Ambijent. Sitna svakodnevna pedagogija u kojoj djeca uče da se autoritetu “nešto nosi”.
Zato bi Vlada Republike Hrvatske i nadležno ministarstvo trebali razmotriti jasna pravila za cijeli školski sustav.
Takva pravila ne bi trebala biti komplicirana.
Prvo: zabraniti nastavnicima, učiteljima, razrednicima, ravnateljima i stručnim suradnicima primanje skupih osobnih darova od učenika i roditelja.
Drugo: dopustiti samo simbolične darove male vrijednosti, i to isključivo nakon zaključenja ocjena.
Treće: zabraniti novac, poklon-bonove, automobile, putovanja, tehniku, nakit i sve druge darove koji očito prelaze simboličnu zahvalnost.
Četvrto: svaki dar iznad propisanog simboličnog iznosa morao bi se prijaviti školi i ne bi smio ostati osobno nastavniku.
Peto: roditeljske akcije prikupljanja novca za poklone nastavnicima morale bi biti jasno ograničene kako se ne bi stvarao pritisak na siromašnije roditelje.
Šesto: umjesto skupih osobnih darova trebalo bi poticati donacije školskoj knjižnici, opremi, humanitarnim akcijama ili učeničkim projektima.
To nije napad na nastavnike. To je zaštita nastavnika.
Najpošteniji nastavnik ne treba skup dar koji ga može dovesti u neugodnu etičku situaciju. Dobar učitelj treba poštovanje, dostojanstvenu plaću, normalne uvjete rada i javno priznanje, a ne automobil od učenika.
Najopasniji argument: “Pa zaslužila je”
Možda i jest.
Ali upravo je to najopasniji argument.
Jer i liječnik može zaslužiti zahvalnost. I službenik može biti ljubazan. I sudac može biti korektan. I policajac može pomoći čovjeku u nevolji. I državni činovnik može odraditi posao iznad očekivanja.
Ali ne smijemo graditi društvo u kojem se javna dužnost nagrađuje osobnim darovima.
Nastavnik treba biti dobar zato što je to njegov poziv, njegova profesionalna dužnost i njegova moralna odgovornost. Učenik ga smije voljeti, poštovati i pamtiti cijeli život. Ali sustav ne smije djecu učiti da se dobro obavljen javni posao nagrađuje materijalnom koristi.
To je pogrešna lekcija.
A škola je upravo mjesto gdje lekcije moraju biti najčišće.
Zaključak: poklon može biti lijep, ali poruka može biti pogrešna
U konkretnom slučaju možda je sve bilo vođeno dobrom namjerom. Možda je razrednica doista osoba koju učenici iskreno vole. Možda je dar bio izraz zahvalnosti, a ne pogodovanja. Sve to može biti točno.
Ali javna pravila ne pišu se za jedan dirljiv slučaj. Ona se pišu za sustav.
A sustav mora biti takav da štiti siromašnije roditelje, učenike koji ne žele sudjelovati, nastavnike koji žele ostati izvan svake sumnje i školu kao javnu ustanovu u koju građani moraju imati povjerenje.
Zato se skupi osobni darovi nastavnicima ne bi trebali slaviti kao “najljepše priče dana”. Trebali bi biti povod za ozbiljnu raspravu.
Ne zato što treba gasiti zahvalnost.
Nego zato što zahvalnost ne smije prerasti u naviku darivanja autoriteta.
Djeca ne bi smjela iz škole izaći s porukom da se onome tko odlučuje, ocjenjuje ili vodi — na kraju nešto nosi.
Ako želimo društvo s manje korupcije, manje pogodovanja i više odgovornosti, onda tu lekciju moramo početi učiti upravo ondje gdje počinje javni odgoj: u školi.
Ako pokloni nastavnicima postanu društvena norma, djeca uče da se autoritetu na kraju ipak nešto nosi.
O sličnom problemu društvenih reakcija i odgojne odgovornosti pisali smo i u analizi o norijadi i maturantima, gdje se ponovno pokazalo da mladi često postaju ogledalo odraslog društva.
Kao i kod pitanja medijske etike, ni ovdje nije dovoljno gledati samo emociju jednoga slučaja, nego širu poruku koju društvo šalje djeci.
Autor: Ivan Vohrić
Res Publica Post
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
O autoru
Ivan Vohrić autor je i urednik portala Res Publica Post, autorskog projekta posvećenog analizi društvenih, političkih i povijesnih tema. U svojim tekstovima nastoji povezati aktualne događaje s povijesnim kontekstom i društvenim posljedicama, s naglaskom na izvore, dokumente i širu sliku događaja.
About the Author
