Između medijske prisutnosti, osobnog brendiranja i tihe svakodnevne službe otvara se važno pitanje: treba li Crkvi PR-svećenik ili svećenik koji vjeru prenosi autentičnom prisutnošću uz čovjeka?
Urednička napomena
Ovaj tekst ne ulazi u privatni život, motive ni neprovjerene tvrdnje. Polazi isključivo od javno dostupnih istupa, intervjua i objava te od općeg pitanja koje se tiče same naravi svećeničke službe u vremenu medijske vidljivosti.
PR-svećenik postao je jedno od pitanja koje se više ne može zaobići u vremenu društvenih mreža, viralnih sadržaja i osobnog brendiranja. Treba li Crkvi PR-svećenik koji će vjeru širiti snagom javnog dojma ili je dovoljno da svećenik bude ono što po svojoj biti jest — služitelj sakramenata, navjestitelj evanđelja i čovjek prisutan ondje gdje je čovjeku najteže?
To pitanje nije usmjereno protiv pojedinca. Ono je pitanje mjere, naglaska i duhovnog reda vrijednosti. U vremenu kada forma sve češće prijeti zasjeniti sadržaj, a dojam potisnuti bit, postaje legitimno zapitati se što vjernici danas zapravo trebaju vrednovati: razvikanost ili autentičnost, vidljivost ili služenje, osobni projekt ili tiho svjedočanstvo vjere.
Kad župna stranica postane prostor za PR-svećenika
Društvene mreže župe mogu biti korisno sredstvo. Mogu služiti obavijestima, životu zajednice, najavama misa, sakramenata, karitativnih akcija i važnih događaja. U tom smislu one mogu biti suvremeni produžetak župnog oglasnog prostora.
No problem nastaje kada se na takvom prostoru počne snažno isticati ne samo poruka, nego i osoba koja je prenosi. Tada župna stranica postupno prestaje biti prostor zajednice i sve više poprima obilježja osobnog javnog nastupa.
U javno dostupnim objavama vlč. Željka Lovrića vidi se vrlo izražena promocija lika „Don Dante“, vizualnog identiteta, knjiga, medijskih istupa i osobnog projekta koji očito želi biti više od klasične župne komunikacije. U intervjuu za Večernji list opisuje svoj pristup kao evangelizacijski iskorak i potrebu da kler javno istupa i predvodi. Tu se otvara temeljno pitanje: može li PR-svećenik ostati samo sredstvo evangelizacije ili s vremenom sam postaje središte pozornosti?
Sama po sebi, različitost nije problem. Problem nastaje onda kada dio vjernika stekne dojam da više ne promatra župni život, nego razvoj jedne persone. U tom trenutku nelagoda koju vjernici osjećaju više nije stvar ukusa, nego pitanje smisla.
PR-svećenik kao model javnog iskoraka
Iz javnih istupa vlč. Lovrića vidi se da svoj pristup razumije kao oblik novog evangelizacijskog iskoraka. Govori o potrebi da kler javno istupa, da ne zaostaje za vjernicima i da pastir mora predvoditi, a ne kaskati. U tom razmišljanju postoji jedna razumljiva namjera: doprijeti do ljudi suvremenim jezikom i novim oblicima izražavanja.
To samo po sebi nije pogrešno. Crkva nije dužna govoriti samo jednim stilom. Kršćanska poruka može se prenositi kroz umjetnost, glazbu, medije, svjedočanstvo i različite oblike javnog djelovanja.
Ali upravo zato što je riječ o svećeniku, postavlja se i drugo pitanje: gdje završava evangelizacija, a gdje počinje samoprezentacija? Kada se uz svećeničku službu počne graditi posebno ime, prepoznatljiva estetika, medijski identitet i snažno osobno brendiranje, tada je sasvim legitimno pitati vodi li to čovjeka prema vjeri — ili prema dojmu o onome koji vjeru predstavlja.
To nije osuda. To je pitanje duhovne hijerarhije. Jer kad forma zasjeni poruku, više ne govorimo samo o novom pristupu, nego o opasnosti da sredstvo počne gutati poslanje.
Fra Renato i drukčiji odgovor od modela PR-svećenika
Usporedba s fra Renatom Galićem upravo zato djeluje toliko snažno. U javnom prostoru on se pojavljuje ne kao projekt, nego kao svećenik uz bolesnika. Njegovo djelovanje nije obilježeno osobnim brendom, nego prisutnošću ondje gdje se susreću patnja, strah, bolest, smrt i nada.
U priči HRT-a o fra Renatu Galiću u središtu nije medijska persona, nego bolnički kapelan koji svakodnevno donosi utjehu pacijentima, dijeli bolesničko pomazanje, krštenje, riječ ohrabrenja i ljudsku blizinu. U bolnici ne pobjeđuje estetika. Tamo ne pobjeđuje vizualni identitet. Tamo ne pomaže persona. Tamo ostaje ono bitno: sakrament, molitva, prisutnost i tiha vjernost službi.
Baš zato priče o fra Renatu imaju toliku težinu. Ne zato što su glasne, nego zato što svjedoče srž svećeništva. Kada svećenik u najtežim trenucima stoji uz čovjeka, tada ne treba dodatni scenarij. Dovoljno je da bude ono što jest.
I upravo tu nastaje ozbiljno pitanje za naše vrijeme: je li takav svećenik manje vrijedan zato što nije razvikana pojava? Ili je možda upravo njegova nenametljiva služba bliža onome što evanđelje od svećenika zapravo traži?
Kada PR-svećenik počne zasjenjivati službu
Bilo bi površno tvrditi da svaki javni iskorak znači problem. Nije problem u tome da svećenik govori suvremenim jezikom. Nije problem u tome da koristi video, društvene mreže, glazbu ili novu formu.
Problem nastaje tek onda kada forma počne gutati sadržaj. Ako ljudi počnu jasnije pamtiti lik, stil, vizual i osobnu priču nego Krista, sakrament i poruku evanđelja, tada je došlo do poremećaja naglaska. Tada više nije riječ samo o drukčijem pristupu, nego o riziku da sredstvo postane cilj.
Svećenik smije biti darovit. Smije biti rječit. Smije biti i javno prisutan. Ali ne smije zaboraviti da njegova služba nije pozornica na kojoj će sebe učiniti središtem pažnje. Uloga svećenika nije da zamijeni poruku vlastitom pojavom, nego da svojim životom i službom postane proziran za nešto veće od sebe.
Drugim riječima, pitanje nije služi li svećenik medijima, nego služe li mediji evanđelju. Zato pravo pitanje nije treba li Crkvi još jednog PR-svećenika, nego treba li joj svećenik čija će javna prisutnost uvijek ostati podređena službi.
Treba li Crkvi PR-svećenik ili autentičan svećenik?
Današnji vjernik živi u svijetu dojma, reklame i stalne izloženosti. Zato i u Crkvi lako može doći u napast da ono što je glasnije automatski smatra važnijim, a ono što je tiše manje vrijednim.
No kršćanska logika nikada nije bila logika buke. U evanđelju vrijednost se ne mjeri razvikanošću, nego vjernošću. Ne mjeri se dosegom, nego služenjem. Ne mjeri se jačinom dojma, nego dubinom prisutnosti.
Zato bi i današnji vjernik trebao sebi postaviti jednostavno pitanje: što zapravo vrednujemo? Onoga tko zna privući pažnju ili onoga tko zna biti uz čovjeka? Onoga tko ostavlja snažan medijski trag ili onoga tko u tišini nosi križ s onima kojima je najteže?
Ako izgubimo tu mjeru, lako ćemo pobrkati popularnost sa svjedočanstvom i nastup sa službom. Crkvi danas možda ne treba manje javnosti, ali joj sigurno treba više jasnoće u redoslijedu vrijednosti: najprije Bog, zatim služba, potom zajednica, a tek onda osobnost onoga koji služi.
Svećenik ne mora biti bez dara, bez karaktera ni bez javne prisutnosti. Ali prije svega mora ostati svećenik. Kad to ostane u središtu, i moderan izraz može biti blagoslov. Kad se to izgubi, i najglasnija evangelizacija može ostaviti dojam da se više govori o čovjeku nego o Bogu.
Na kraju, odgovor možda i nije složen. Crkvi ne treba svećenik koji će najprije biti projekt. Crkvi treba svećenik koji će biti ono što jest. A kad je doista tako, ni tišina nije slabost, ni nenametljivost nije manjak, ni odsutnost samopromocije nije znak manje vrijednosti. Ponekad je upravo suprotno.
Autor: Ivan Vohrić
Res Publica Post
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
O autoru
Ivan Vohrić autor je i urednik portala Res Publica Post, autorskog projekta posvećenog analizi društvenih, političkih i povijesnih tema. U svojim tekstovima nastoji povezati aktualne događaje s povijesnim kontekstom i društvenim posljedicama, s naglaskom na izvore, dokumente i širu sliku događaja.
About the Author
