Pjesma, sjećanje i granica između činjenica i mitova
Autor: Ivan Vohrić
Urednička napomena
Ovaj tekst ne nastoji opravdati niti optužiti bilo koju osobu, instituciju ili zajednicu. Povod za njegovo objavljivanje nisu dnevno-politički sukobi, nego potreba da se u javnom prostoru razdvoje činjenice, svjedočanstva i interpretacije, osobito kada se povijest, glazba i emocije koriste kao sredstvo političkog ili ideološkog obračuna.
Pjesma koja je ponovno postala povod
Nakon događaja u Sinju, gdje je na Badnjak postojalo unaprijed organizirano i službeno najavljeno javno okupljanje s programom, u javnosti se razvila žustra rasprava oko zabrane izvođenja pjesme “Đurđevdan” jednoj skupini Roma koja nije bila dio službenog programa niti je prethodno bila pozvana od organizatora.
Uslijedile su brze osude, politička svrstavanja i povijesne optužbe, a fokus se pomaknuo s osnovnog pitanja:
može li se na javnom događaju, koji ima svoj protokol i program, samoinicijativno pojaviti i izvoditi sadržaj koji nije dogovoren s organizatorom?
To je legitimno organizacijsko pitanje, ne nužno političko.
U tom kontekstu, ime gradonačelnika Miro Bulj postalo je simbol šire rasprave u kojoj se rijetko zadržava hladna glava, a često presuđuje bez provjere činjenica.
Što “Đurđevdan” jest – a što nije
Pjesma “Đurđevdan” u verziji Bijelo dugme objavljena je 1988. godine. Autor te verzije, Goran Bregović, javno je govorio da je pjesma nastala u kontekstu filma Dom za vešanje, oslanjajući se na tradicionalni romski napjev Ederlezi.
U tom obliku, “Đurđevdan” je:
- umjetnička obrada tradicijskog motiva,
- pjesma o odsutnosti, čežnji i nemogućnosti zajedništva,
- djelo nastalo krajem 1980-ih, s jasno poznatim autorstvom i kontekstom.
To je provjerljiva i dokumentirana činjenica.
Gdje prestaju činjenice, a počinju mitovi
Istodobno, već desetljećima u javnosti postoji snažan svjedočanstveni narativ o pjevanju đurđevdanske pjesme u transportu zatočenika prema logoru Jasenovac 1942. godine.
Ta priča pripada području kolektivnog pamćenja i usmenog svjedočanstva. Ona nosi snažnu simboliku i emocionalnu težinu, ali u dostupnim izvorima nije moguće dokazati izravnu i doslovnu vezu između tog događaja i nastanka verzije pjesme iz 1988. godine.
Važno je to jasno reći, jer:
- poštivanje žrtava ne zahtijeva mitologizaciju,
- istina ne jača ponavljanjem nedokazanih tvrdnji,
- a povijesna tragedija ne smije postati sredstvo dnevnih polemika.
Zašto se Đurđevdan danas politizira
U raspravi oko Sinja, “Đurđevdan” je prestao biti pjesma, a postao projekcijska ploha:
- jedni u njoj vide isključivo povijesnu optužnicu,
- drugi isključivo ljubavnu pjesmu,
- treći povod za ideološki obračun.
U toj buci nestaje najvažnije: razumijevanje konteksta.
Ne mora svaka zabrana biti čin mržnje.
Ne mora svaki dolazak biti politička poruka.
Ne mora svaka pjesma nositi krivnju povijesti.
Zaključno: odgovornost bez presude
Ovaj tekst ne nudi zaključak koji treba prihvatiti. On nudi okvir za razmišljanje.
“Đurđevdan” može biti i ljubavna pjesma i pjesma sjećanja – ovisno o iskustvu slušatelja. No istina počinje ondje gdje prestajemo miješati:
- dokumentirano i nedokumentirano,
- organizaciju i ideologiju,
- glazbu i zločin.
U vremenu brzih osuda, možda je najveća odgovornost – usporiti.
Sva prava pridržana © Res Publica Post
About the Author
Treba li se svaki osjećaj obrazlagati? Ima li svaka zajednica pravo na svoj mir i tradiciju? Je li moralno i pristojno u vrijeme jedne svetkovine unositi bilo što što ne pripada toj svetkovini? Uz sva ljudska i manjinska prava imaju li prednost domicilna, tradicijska prava? Je li danas imalo pristojno i moralno Aboridžinima uskratiti njihov tradicijski život čak i kada su manjina u vlastitoj zemlji?
Ne smije se brkati demokracija i anarhija. Također je važno poštivati “dom i domaćina” jer u protivnom gost sigurno nije dobrodošao.
Blagoslovljen Božić.