Kako se legalno gubi javni novac – i zašto neuspjeh često nema posljedice.
Autor: Ivan Vohrić
U Hrvatskoj se o javnom novcu često govori kao o problemu korupcije. No korupcija je samo dio priče. Velik dio najskupljih promašaja ne nastaje zbog kaznenih djela, nego zbog nečega opasnijeg: sustava u kojem neuspjeh nema posljedice.
Drugim riječima, Hrvatska ne pati od manjka razvoja, nego od razvoja bez odgovornosti.
Kako izgleda “legalni gubitak”
Tipičan razvojni projekt prolazi sve formalne faze:
- strategija je donesena
- natječaj je proveden
- ugovori su potpisani
- sredstva su potrošena
- izvještaji su prihvaćeni
Na kraju se ne pita: je li projekt promijenio nešto u stvarnosti?
Pita se: je li projekt administrativno zatvoren?
Ako je procedura zadovoljena, sustav smatra da je cilj ostvaren. Društveni učinak postaje sporedan, a odgovornost – nepostojeća.
Primjeri “legalnog gubitka” često su banalni: izgradi se centar koji nema sadržaj i ljude; kupi se oprema koja se ne koristi; razvije se platforma bez održavanja i integracije. Sve je isporučeno – ali učinak izostane.
Kolektivno odlučivanje kao savršena zaštita
Jedan od razloga zašto nitko ne odgovara jest difuzija odgovornosti.
Odluke se donose kroz povjerenstva, radne skupine, vijeća i odbore. Potpis je često na jednoj osobi, ali je stvarna odluka razvodnjena kroz više razina – i na kraju se odgovornost vraća na “proceduru”.
Kad svi odlučuju – nitko nije odgovoran.
Kad projekt propadne – nema krivca, samo “okolnosti”.
To nije slučajna greška sustava. To je njegova ključna značajka.
Socijalizacija rizika, privatizacija koristi
Mehanizam je poznat:
- javni novac preuzima rizik
- privatni sektor preuzima dobit
- ako uspije – uspjeh je privatni
- ako propadne – gubitak je javni
U takvom sustavu racionalno je riskirati tuđim novcem. Neodgovorno je – ali racionalno.
Zašto to često nije kazneno djelo
Građani s pravom pitaju: kako je moguće da nitko ne odgovara?
Odgovor je neugodan: zakon najčešće kažnjava namjeru (mito, prijevaru, pogodovanje), a ne nesposobnost.
Ako nije dokazano mito, pogodovanje ili prijevara, nema kaznenog djela. Pogrešna procjena i neuspješan projekt nisu kriminal – čak i kad su skupi.
Zato vrijedi paradoks: što je odluka veća i kolektivnija – to je teže dokaziva i manje osobna.
Razvoj kao politička valuta
Razvojni projekti često služe političkoj stabilnosti:
- privremena radna mjesta
- vidljivi rezultati
- traka za rezanje
- poruka biračima da se “nešto radi”
U tom kontekstu dugoročna održivost gubi važnost. Bitno je da projekt traje barem do sljedećeg izbornog ciklusa.
Razvoj postaje alat, ne cilj.
EU fondovi i iluzija kontrole
Ulazak u EU dao je dodatni sloj sigurnosti: osjećaj da “Bruxelles sve kontrolira”. No EU primarno kontrolira urednost postupka i dokazive pokazatelje, dok se stvarni društveni učinak često svodi na ono što se može administrativno dokazati.
To ostavlja prostor da razvoj postane potrošnja, a odgovornost – administracija.
Zaključak
Hrvatska neće ostati bez novca. Ostat će bez povjerenja.
Dok god je moguće trošiti javna sredstva bez osobne i institucionalne odgovornosti, razvoj će ostati deklaracija, a ne promjena. Dok god se ne postavi jednostavno pitanje – tko odgovara ako ne uspije? – svaka nova investicija bit će samo još jedan krug iste igre.
Sustav bez posljedica ne može proizvesti razvoj – samo njegov privid.
Sutra u serijalu (4/6): Zašto EU fondovi ne mijenjaju Hrvatsku.
Serijal izlazi svaki dan – ukupno 6 poglavlja.
Sva prava pridržana © Res Publica Post
About the Author
