Tko smo mi da sudimo? Sloboda mišljenja i tolerancija

Živimo u društvu u kojem sve češće želimo odlučivati što će drugi govoriti, pjevati, glumiti i misliti. A kada se ista mjerila primijene na nas, pozivamo se na slobodu, demokraciju i toleranciju. Jesmo li pritom zaboravili pogledati vlastite postupke?

Braćo, tko smo mi da sudimo?

Tko smo mi da određujemo kako će netko drugi živjeti? Tko smo mi da odlučujemo koju će pjesmu pjevati, koju će filmsku ulogu prihvatiti, gdje će nastupati i s kim će surađivati?

I zašto toliko često osjećamo potrebu popravljati tuđe živote, dok za vlastite postupke uvijek pronalazimo opravdanje?

Ta pitanja ne pripadaju ni ljevici ni desnici. Ne pripadaju samo vjernicima, nevjernicima, konzervativcima ili liberalima. Ona se tiču svakoga od nas.

Jer čovjekova spremnost da drugome prizna slobodu jedan je od važnih ispita njegove vlastite tolerancije.

Dva događaja, jedno pitanje

Posljednjih dana društvenim mrežama proširile su se dvije naizgled nepovezane rasprave.

Mladi pjevač Jakov Jozinović 9. listopada 2026. na koncertu u Zadru izveo je pjesmu „Teške boje“, odajući počast Goranu Baretu koji je preminuo istoga dana. Umjesto da se raspravlja samo o izvedbi, pojavile su se i primjedbe da mladi glazbenik gradi karijeru na tuđem imenu.

Izvor 023.hr Jakov Jozinović rasplesao Zadar, a izvedbom pjesme Teške boje odao počast preminulom Baretu Pročitaj izvještaj

U drugom slučaju glumac Rene Bitorajac našao se na meti kritika zbog uloge Vjekoslava Maksa Luburića u filmu „Zlatni rez ’42 – Djeca Kozare“. Jedan od korisnika Facebooka javno je pozvao na bojkot proizvoda koje bi Bitorajac ubuduće reklamirao.

Izvor Tportal Rene Bitorajac uoči premijere filma u kojemu glumi ustaškog zapovjednika: Nitko nam nije prijetio Pročitaj članak

Kada je poziv izazvao burne reakcije, uključujući osobne uvrede, njegov autor progovorio je o netoleranciji, vrijeđanju i ustavnom pravu na vlastito mišljenje.

Nijedna od tih situacija nije posve jednostavna.

Izvedbu pjesme dopušteno je kritizirati. Filmsku ulogu, scenarij i povijesnu vjerodostojnost filma također. Poziv na potrošački bojkot može biti legitiman oblik javnog izražavanja stava.

Ali postoji razlika između kritike nečijeg postupka i uvjerenja da imamo pravo drugome propisivati kako treba živjeti.

Postoji i razlika između neslaganja i ponižavanja čovjeka.

Kada sloboda vrijedi samo za nas

Posebno zabrinjava koliko se brzo javna rasprava može pretvoriti u nadmetanje uvredama.

Netko nešto kaže. Drugi odgovori. Treći vrijeđa. Četvrti poziva na bojkot. Peti sve sudionike proglašava neprijateljima.

I tako se rasprava udaljava od početnog pitanja.

Na kraju više gotovo nitko ne govori o pjesmi, filmu ili nečijoj profesionalnoj odluci. Govori se o tome tko je veći domoljub, tko je izdajnik, tko je ustaša, a tko komunist.

Čovjeka se svodi na etiketu.

A kada osoba koja je javno pozivala na osudu drugoga sama postane predmetom napada, može se dogoditi da se pozove na pravo na različito mišljenje i zaštitu osobnog dostojanstva.

To pravo, naravno, ima.

Ali isto pravo pripada i onima koje je prethodno kritizirala.

Sloboda govora nije povlastica koju priznajemo samo svojim istomišljenicima.

Ona podrazumijeva i mogućnost da nam netko odgovori, ospori naše tvrdnje ili iznese potpuno suprotan pogled na svijet.

Sloboda izražavanja ipak nije oslobođenje od svake kritike ili odgovornosti za izgovorenu riječ.

Ne mora nam se sviđati ono što drugi rade

Ne morate voljeti Jakovljevu izvedbu. Možete smatrati da nitko ne može otpjevati „Teške boje“ kao Goran Bare.

To je vaše mišljenje.

Ali na temelju same izvedbe ne možete pouzdano zaključiti da je mladi pjevač želio iskoristiti smrt drugoga umjetnika za vlastitu promociju.

Ne morate podržavati film Lordana Zafranovića. Imate pravo provjeravati njegove povijesne tvrdnje, osporavati način prikazivanja događaja, kritizirati financiranje i upozoravati na moguću političku instrumentalizaciju.

Ali glumca koji tumači povijesnog zločinca ne možemo samo zbog prihvaćene uloge poistovjetiti s likom koji glumi.

Takvo pojednostavljivanje ne doprinosi ni povijesnoj istini ni ozbiljnoj javnoj raspravi.

Isto tako, građanin smije odbiti kupovati proizvod zbog stavova osobe koja ga reklamira. Može pozvati i druge da učine isto. No drugi građani imaju jednako pravo taj poziv odbiti i javno kritizirati.

Naša sloboda izbora ne daje nam pravo zahtijevati da svi drugi izaberu jednako.

A što nas uči vjera?

U Evanđelju po Mateju, u sedmom poglavlju, Isus upozorava čovjeka koji vidi trun u oku svojega brata, a ne primjećuje brvno u vlastitom.

Biblijski izvor Verbum – Biblija Šarić Evanđelje po Mateju 7,1–5 – Trun i brvno Pročitaj biblijski tekst

Koliko je ta poruka danas aktualna!

Nije riječ o zabrani razlikovanja dobra od zla. Nije riječ o tome da bismo trebali šutjeti pred nepravdom, nasiljem ili povijesnim zločinima.

Riječ je o osobnoj odgovornosti i poniznosti.

Prije nego što drugome održimo lekciju o moralu, trebali bismo provjeriti vlastito ponašanje.

Prije nego što osudimo tuđu netoleranciju, trebali bismo pogledati kako se odnosimo prema ljudima s kojima se ne slažemo.

Prije nego što nekoga proglasimo lošim čovjekom zbog jednog postupka, trebali bismo se zapitati znamo li dovoljno da bismo donosili tako tešku prosudbu.

A možda je najteže upravo posljednje pitanje: primjenjujemo li na sebe jednaka mjerila koja tako odlučno zahtijevamo od drugih?

Ta pitanja imaju vjersku dimenziju, ali i univerzalnu ljudsku vrijednost.

Za preispitivanje vlastitih postupaka nije potrebno biti vjernik. Dovoljno je imati savjest.

Što o takvom ponašanju govore znanstvena istraživanja?

Može li psihologija objasniti zašto ljudi tako lako pronalaze pogreške u drugima, a vlastite postupke opravdavaju? Zašto javne rasprave često postaju sve oštrije i zašto se na društvenim mrežama tako brzo stvaraju suprotstavljene skupine?

Znanstvena istraživanja nude nekoliko mogućih objašnjenja.

Pristranost u vlastitu korist: zašto sebe gledamo drukčije?

Psihologinja Amy Mezulis i njezini suradnici 2004. objavili su opsežnu metaanalizu 266 istraživanja o takozvanoj pristranosti u vlastitu korist.

Rezultati su potvrdili izraženu sklonost ljudi da pozitivne događaje i uspjehe češće povezuju s vlastitim osobinama, dok neuspjehe lakše pripisuju okolnostima. Pritom su utvrđene važne razlike među dobnim i kulturnim skupinama.

Znanstveni izvor Psychological Bulletin Mezulis i suradnici (2004.) – Is There a Universal Positivity Bias in Attributions? Otvori znanstveni rad

To ne znači da se svatko tako ponaša u svakoj situaciji. Ali upozorava nas da vlastita objašnjenja ne moraju biti objektivnija od objašnjenja koja odbacujemo kada dolaze od drugih.

U javnim raspravama to može izgledati ovako: vlastitu oštru izjavu opravdavamo potrebom da kažemo istinu, a jednako oštru izjavu protivnika tumačimo kao dokaz njegova lošeg karaktera.

Takva usporedba ilustrira mogući obrazac, ali ne dokazuje motive konkretne osobe.

Pripisivanje motiva: znamo li zašto je netko nešto učinio?

Psiholog Bertram Malle 2006. analizirao je 173 objavljena istraživanja o razlici između načina na koji ljudi objašnjavaju vlastite i tuđe postupke.

Njegova metaanaliza dovela je u pitanje uvriježeno shvaćanje da gotovo uvijek sebe opravdavamo okolnostima, a druge procjenjujemo prema karakteru. Pokazalo se da rezultat znatno ovisi o vrsti događaja i okolnostima procjene.

Znanstveni izvor Psychological Bulletin Bertram F. Malle (2006.) – The Actor-Observer Asymmetry in Attribution: A Surprising Meta-Analysis Otvori znanstveni rad

Za našu temu najvažnija je jednostavna pouka: čovjekov postupak možemo vidjeti, ali njegovu namjeru ne možemo uvijek znati.

Možemo čuti pjesmu, vidjeti filmsku ulogu ili pročitati komentar.

No jesmo li time doista saznali što je netko mislio, osjećao ili želio postići?

Potvrđivanje vlastitih uvjerenja: tražimo li istinu ili dokaz da smo u pravu?

Psiholog Raymond Nickerson u znanstvenom pregledu iz 1998. razmatrao je pristranost potvrđivanja, odnosno sklonost da informacije tražimo i tumačimo na načine koji podupiru naša postojeća uvjerenja.

Znanstveni izvor Review of General Psychology Raymond S. Nickerson (1998.) – Confirmation Bias: A Ubiquitous Phenomenon in Many Guises Otvori izvor

Kada o nekome već imamo negativno mišljenje, nova informacija može nam poslužiti kao dodatna potvrda da smo cijelo vrijeme bili u pravu.

Zbog toga je važno provjeravati ne samo tvrdnje s kojima se ne slažemo nego i one koje nam se osobito sviđaju.

To je obveza svakoga tko želi pošteno raspravljati, a posebno onih koji javno objavljuju informacije.

Grupna polarizacija: kako naši postaju sve uvjereniji, a njihovi sve gori?

Psiholog Daniel Isenberg 1986. objavio je metaanalitički pregled istraživanja grupne polarizacije.

Analiza je pokazala da rasprave unutar skupina mogu dodatno pojačati početne stavove njezinih članova, pri čemu važnu ulogu imaju međusobno uvjeravanje i društvena usporedba.

Znanstveni izvor Journal of Personality and Social Psychology Daniel J. Isenberg (1986.) – Group Polarization: A Critical Review and Meta-Analysis Otvori izvor

Zamislimo skupinu ljudi koji već smatraju da je neki glumac pogriješio.

Jedna osoba napiše kritiku. Druga doda oštriju tvrdnju. Treća posegne za uvredom. Četvrta zahtijeva da se glumca bojkotira.

Neće se svaka rasprava razviti tako, ali psihologija grupne polarizacije pomaže razumjeti kako početno neslaganje u određenim okolnostima može prerasti u znatno tvrđi zajednički stav.

Preporuka za pročitati Res Publica Post Keleminec i Peović: kako politički protivnici hrane isti sukob Povezana analiza političke polarizacije, međusobnog etiketiranja i društvenih podjela u Hrvatskoj. Otvori izvor

Kada javna osuda donosi odobravanje

Možda najzanimljivije objašnjenje dolazi iz novijih istraživanja društvenih mreža.

William Brady i njegovi suradnici 2021. istraživali su kako društvene reakcije utječu na izražavanje moralnog ogorčenja. Kombinirali su analizu objava na Twitteru s kontroliranim eksperimentima.

Utvrđeno je da pozitivne društvene reakcije na izraženo ogorčenje mogu povećati vjerojatnost njegova ponovnog izražavanja. Važne su bile i norme skupine kojoj korisnik pripada.

Znanstveni izvor Science Advances Brady i suradnici (2021.) – How Social Learning Amplifies Moral Outrage Expression in Online Social Networks Otvori znanstveni rad

Drugim riječima, javna reakcija ne mora biti oblikovana samo osobnim uvjerenjem. Na nju može utjecati i način na koji okolina reagira.

Još je zanimljivije istraživanje istih znanstvenika i njihovih suradnika iz 2023.

Pokazalo je da korisnici društvenih mreža mogu precijeniti razinu moralnog ogorčenja drugih ljudi. Zbog toga suprotstavljene skupine mogu doživljavati neprijateljskijima nego što to proizlazi iz osjećaja samih autora objava.

Znanstveni izvor Nature Human Behaviour Brady i suradnici (2023.) – Overperception of Moral Outrage in Online Social Networks Inflates Beliefs About Intergroup Hostility Otvori znanstveni rad

To je važna spoznaja.

Ponekad se ne sukobljavamo samo s onim što je netko napisao, nego i s namjerom koju smo njegovim riječima sami pripisali.

Ipak, ni jedno od tih istraživanja ne dokazuje da je određeni hrvatski korisnik Facebooka napisao komentar zbog društvenog odobravanja ili osobne netrpeljivosti.

Znanost nam pomaže razumjeti moguće obrasce ponašanja. Ne dopušta nam da bez dokaza presuđujemo o motivima pojedinaca.

Kada neslaganje počnemo proglašavati bolešću

Postoji još jedna pojava koju bismo trebali ozbiljno preispitati.

Koliko smo puta u javnoj raspravi pročitali da netko treba psihijatra, da je poremećen, lud ili bolestan samo zato što zastupa drukčije mišljenje?

Takve riječi često nisu pokušaj razumijevanja nečijeg ponašanja, nego način njegova diskreditiranja.

Psihijatrijska dijagnoza ne može se postaviti na temelju jednoga komentara, političkog stava, umjetničkog izbora ili svađe na društvenim mrežama.

Za nju je potrebna odgovarajuća stručna procjena.

Jednako tako, nije svako neugodno, netolerantno ili moralno proturječno ponašanje znak psihičkog poremećaja.

Ponekad je riječ o lošem prosuđivanju, predrasudi, neznanju, impulzivnoj reakciji ili jednostavno nepristojnosti.

Ne trebamo medicinsku dijagnozu kako bismo osudili vrijeđanje, prijetnje ili ponižavanje.

Trebamo razumne argumente i jednaka mjerila za sve.

Kritika nije mržnja, a neslaganje nije neprijateljstvo

Društvo u kojem se ljudi boje iznijeti mišljenje nije slobodno društvo.

Ali ni društvo u kojem se svakoga tko drukčije misli može javno ponižavati nije osobito zdravo.

Moramo naučiti razlikovati kritiku od uvrede, argument od etikete i osobnu odgovornost od kolektivnog osuđivanja.

Ne moramo se slagati oko hrvatske povijesti, glazbe, filmova, politike ili svjetonazora.

Ne moramo slušati iste pjesme niti gledati iste filmove.

Ali moramo prihvatiti da drugi ljudi imaju vlastite izbore, uvjerenja i životne putove.

Njihova sloboda ne prestaje ondje gdje počinje naše neslaganje.

Istodobno, ničija sloboda ne znači da su njegovi postupci izuzeti od javnog preispitivanja.

Upravo u sposobnosti razlikovanja tih dviju stvari nalazi se važan dio demokratske kulture.

Ispitajmo najprije sebe

Možda najveći problem nije u tome što ljudi imaju različita mišljenja.

Problem nastaje kada vlastito mišljenje počnemo doživljavati kao jedinu dopuštenu istinu, a čovjeka koji misli drukčije kao nekoga koga treba kazniti, izopćiti ili poniziti.

Danas je to pjevač. Sutra glumac. Prekosutra susjed, kolega, prijatelj ili član obitelji.

I uvijek ćemo pronaći razlog zbog kojega mislimo da imamo pravo suditi.

Ali razmislimo što bi se dogodilo kada bismo barem dio energije koju trošimo na tuđe pogreške usmjerili na ispravljanje vlastitih.

Možda bismo manje vrijeđali, više slušali i lakše prihvaćali da se ljudi mogu razlikovati, a da pritom ne moraju biti neprijatelji.

Zato, prije sljedećeg komentara, javnog poziva na osudu ili moralne presude, pokušajmo sebi postaviti jednostavno pitanje:

Bih li smatrao pravednim da netko prema meni postupi onako kako ja upravo namjeravam postupiti prema drugome?

Ako je odgovor negativan, možda problem ipak nije u onome kome sudimo.

Možda je vrijeme da najprije ispitamo sebe.

Urednička napomena: Ovaj tekst nije obrana niti osuda pojedinih umjetnika ili sudionika javnih rasprava. Polazi od konkretnih primjera kako bi otvorio šire pitanje dosljednosti, slobode izražavanja i osobne odgovornosti. Navedeni znanstveni radovi opisuju opće psihološke i društvene obrasce, a ne motive ili zdravstveno stanje konkretnih osoba. Kritika javnih postupaka, umjetničkih djela i povijesnih interpretacija legitimna je, ali ne opravdava osobno ponižavanje, prijetnje ili pripisivanje nedokazanih motiva.

Res Publica Post
Ivan Vohrić