Jure Francetić

Juraj (Jure) Francetić rođen je 3. srpnja 1912.

u mjestu Prozor br. 229. kraj Otočca, u zaseoku Vivoze u obitelji oca Jurja i majke Kate, rođene Žubrinić.

Odgojen je u skromnim uvjetima unutar ličke seljačke porodice s još troje svoje braće. Kao seljačko dijete često je ustajao već oko četiri sata ujutro te s ocem odlazio na polje ili obavljao uobičajene seljačke poslove na obiteljskom gospodarstvu. Obitelj Francetić je bila ugledna u tom kraju Like, a Jurin otac Jure Francetić slovio je kao seoski starješina. Pučku školu polazi u Otočcu, a gimnaziju do prvog polugodišta V. razreda u Senju, dok je drugo polugodište i šesti razred opet polazio u Otočcu.

Prema ustaškoj povjesnici daljnje školovanje mu plaća stric, državni činovnik, te se zbog toga mladi Francetić seli u daleke Križevce na ovdašnju Gimnaziju. Ovdje je, također prema ustaškoj povjesnici, na njega u nacionalnom pogledu znatan utjecaj izvršio njegov profesor povijesti na križevačkoj Gimnaziji. Maturirao je 24. lipnja 1931. godine, te na jesen iste godine upisuje Pravni fakultet u Zagrebu. Kao student nalazi sobu na Pantovčaku 93., gdje je uglavnom provodio svoj studentski život sasvim skromno, skoro u siromaštvu.

Na Pravnom fakultetu Francetić se uključuje u rad studenskih frankovačkih organizacija, koje aktivno djeluju za zagrebačkom sveučilištu, vršeći propagandu da steknu što više sljedbenika među intelektualnom omladinom. Teror zagrebačke policije, odnosno šestosiječanjskog režima, donosio im je više pristaša, nego njihova politička propaganda među mladeži. Mladi Francetić tada stupa u redove Hrvatske pravaške republikanske omladine (HPRO).

Sudjeluje u značajnim studentskim demonstracijama protiv diktature održanim 6. ožujka 1932. na Sveučilištu kada su studenti na zgradi Sveučilišta izvjesili hrvatske zastave, pri čemu su vođe demonstracija bili Vlado Singer i Eugen Kvaternik. Organizirane su tada čvrste barikade i policiji je trebalo pet sati da ih razbije. Promatrajući sukobe studenata s policijom pred sveučilišnom zgradom Francetić je rekao jednom svom kolegi: ” Ne mogu više gledati da hrvatskom zemljom gazi tudjinska noga, ne mogu gledati da tudjin gospodari Hrvatima.” 

Od tada prema nalogu središnjice pravaške omladine, ali i samovoljno, djeluje kao putujući agitator po selima oko Zagreba gdje u gostionicama drži govore seljacima. S obzirom da nije imao novca sav put je prolazio pješke, oslanjajući se na milost pojedinih seljaka u vezi prenoćišta, dok je često i spavao vani.

Taj njegov rad policija je primijetila i pratila. Nakon tih akcija Francetić piše članak u «Vjesniku hrvatskih sveučilištaraca» koji je bilo zaplijenjen od strane policije, a spomenuti članak i povod za njegovo prvo uhićenje. Tada je u upravi zagrebačke policije nastao njegov dosje gdje je opisan njegov tadašnji fizički izgled: „Juraj Francetić, rođen 3. VII. 1912. u Otočcu, sin Juraja i Kate, rodj. Žubrinić,  student prava, rkt, neoženjen. Lični opis: 179 cm visok, stas visok, kosa kestenjava, brk kestenjav i brije, obrve kestenjave i sraštene, lice duguljasto i koštunjavo, crnomanjastvo, oči zelene, čelo srednje, nos dugačak, ravan, usta srednja, zubi manjkavi“.  Nakon 14 dana zatvora pušten je na slobodu.

Ubrzo zatim zagrebačka policija 1. lipnja 1932. prijavljuje Francetića Državnom sudu za zaštitu države u Beogradu „zbog separatizma i protudržavnog rada“, ali ga Sudbeni stol u Zagrebu rješenjem od 21. listopada 1932. oslobađa krivnje. S obzirom da je policija pratila njegov agitacioni rad na hrvatskom selu, osuđen je na izgon iz Zagreba. Tom osudom onemogućeno mu je studiranje, te se Francetić nakon odslužene kazne vraća kući u Otočac. Ni ovdje ne miruje, ali osobnu prekretnicu činilo je ponovno njegovo uhićenje u rujnu 1932. povodom «Ličkog ustanka» koji je izvršila grupa ustaških emigranata i domaćih ustaša na žandarmerijsku stanicu u Brušanima kraj Gospića 6. i 7. rujna 1932. Francetić se pridružio ustaškoj velebitskoj skupini i tu sreo «svog kasnijeg zamjenika Rafaela Bobana.

Nakon što je pušten iz pritvora u Francetiću je sazrila misao da se u domovini ne može ništa učiniti, da treba otići van, točnije u Italiju i od tamo djelovati. No, prije toga izgleda da je bio preko svog gimnazijskog prijatelja iz Senja Josipa Milkovića upleten u tkz. „Senjsku aferu“. Nakon što je u jednoj policijskoj raciji u Zagrebu Milković uhićen s grupom frankovaca kod njega je nađeno jedno „kompromitirajuće pismo“ koje je otkrivalo tajnu ustašku ćeliju u Senju. Povodom tog otkrića zapovjednik zagrebačke policije Bedeković uputio je u Senj inspektora dr. Juraja Špilera s nekoliko agenata. Nakon istrage ubrzo su u Senju uhićeni Dragan Vlahović, Vladimir Sečka, Ante Dobrila i J. Dragičević, koji su uskoro priznali da su „zakleti ustaše“ koji su nedavno primili pošiljku „paklenih mašina, oružja i municije“ preko jedne male talijanske podmornice koja je došla blizu Senja, da bi zatim barkom oružje bilo otpremljeno u Senj. Oružje je trebalo služiti za ustaške akcije u Senju i okolici.Nakon mučenja za zagrebačkoj policiji uhićeni su priznali gdje se nalazi skriveno oružje; u nekom magazinu u Senju, gdje je i od strane policije pronađeno. U tu „Senjsku aferu“ odnosno konspirativnu akciju dopreme oružja iz Italije u Senj bio je uključen i Francetić. Nakon što je vidio da će biti otkriven i nakon kraćih priprema i dogovora, očito u koordinaciji s istomišljenicima i jatacima, Francetić odlazi svom stricu Anti Francetiću, šumskom nadoficijalu u mirovini sa boravištem na Sušaku, te je prema izvješću Predstojništva gradske policije u Sušaku prebjegao preko jugoslavensko-talijanske granice 14. travnja 1933., da bi već 24. travnja 1933. u mjestu Borgataru položio ustašku zakletvu.

U ustaškom logoru Borgataru primjećeno je Francetićevo zanimanje za vojne vježbe i vojsku uopće kao i njegova staloženost i poslušnost da obavlja zadane zadaće bez prigovora. Kao kasnije za NDH prenosi Hrvatski narod: «Francetić je bio neobično stegovan, poslušan i pripravan izvršiti svaki nalog predpostavljenih. Francetić se živo već u prvim danima izgnanstva zanimao za vojničku znanost, te je, što je nadasve značajno, bio imenovan odredbom Poglavnika prvi od svih mladih Hrvata, koji su se u inozemstvu našli u redovima Hrvatskog ustaškog pokreta, ustaškim dorojnikom.» Za svoje zalaganje i rad promaknut je «stališkom odredbom» br. 1. od 18. travnja 1934. za dorojnika sa činom od 1. svibnja 1934. godine. Francetić je time postao prvi ustaški dorojnik koji je istog dana i odlikovan.

Bilo je to veliko postignuće za mladog Francetića i veliki hijerarhijski skok u ustaškim redovima. Od tada Francetić postaje vojnički instruktor, koji vrši i podučava u rukovanju oružjem i drži predavanja.

Nakon Francetićevog povratka u Otočac očito da je ovdje postojala određena jezgra ustaških simpatizera koja je aktivna još oko 1932. godine. Francetić tada proširuje svoju mrežu ustaških suradnika: «On je primao brojne ustaške letke i brošure i dielio ih po najbližoj okolici, a često puta odnosio u Gospić i okolna mjesta. Francetić je u ovim mjestima organizirao pojedine ljude, koji su pred njim položili ustašku prisegu i koji su poslije vršili ustašku promičbu i svrstavali se u ustaške rojeve». U tome svjedoči i Luburić kada napominje da je Francetić netom poslije povratka brzo obnovio veze s ustaškim centrom u Mađarskoj i počeo stvarati u Otočcu nove ustaške ćelije pri čemu je iz Mađarske „preko emisara koje je slao“ dobivao propagandni materijal (ustaške novine, brošure i letke). Luburić također napominje da je Francetić u početku bio „izložen nepovjerenju pred onima, koji zamjeraju, što se je vratio“. Ustaše u Otočcu značajno su bile povezane s ustaškim centrom u Gospiću koji je bio bolje razvijen i ustrojen pod vodstvom prof. Danijela Crljena, dr. Andrije Artukovića, dr. Joze Dumandžića, Marka Došena, Marka Frkovića, Juraja Juce Rukavine i ostalih. Preko pomoći iz Gospića razvijale su se i ustaške konspirativne ćelije u Otočcu. 

Treba spomenuti da je prva ozbiljnija oružana akcija i ustanak bio na području Otočca i došao je iz redova ustaške skupine u Gospiću. Velebitski ustanak (Lički ustanak), je bila oružana akcija pripadnika ustaške organizacije u podvelebitskom kraju izvršena u rujnu 1932., a usmjerena protiv tadašnjega jugoslavenskog poretka. Velebitski ustanak, nekima još poznat pod nazivom ‘Lički ustanak’, ostat će zapamćen kao prvi pokušaj Hrvata da se oslobode srpske vlasti i tiranije, mnogo prije Domovinskog rata

Iako se Velebitski ustanak u današnje vrijeme gdje o njemu pišu za povijest jugoslavensko komunističko udbaški povjesničari opisujući ga kao vojno-strateškim neuspjehom.

Zapravo VELEBITSKI USTANAK postigao je “pucnj koji se je čuo po cijeloj Hrvatskoj”, Postigao je politički cilj, buđenje ideje odvajanja od Kraljevine Jugoslavije i dinastije Karađorđevića.

Međunarodni odjek bio je daleko snažniji. Po prvi put su prikazani Hrvati kako su se spremni boriti protiv  beogradskog režima. Zbog čega pojedini “režimsko prihvatljivi” povjesničari danas prikrivaju istinu kada je ona dostupna svima i nalazi se po arhivima u Hrvatskoj i Srbiji, to je samo njima poznato ali je činjenica da njihova povijest dospijeva u javnost a prava istina se cenzurira i onemogućuje kao i njezino javno prikazivanje, što znam iz osobnog iskustva a “pravdu” sam osjetio i na svojoj koži, no nastavimo dalje sa iznošenjem istine i nepobitnim povijesnim dokazima i argumentima. 

Tadašnji list “Proleter” u izdanju 28. prosinca 1932. objavio je da i Komunistička partija podržava akciju te da se potpuno stavlja na stranu ustaša.

Prema optužnici protiv Juraja Rukavine iz lipnja 1933, on je u noći 6. na 7. lipnja 1932. zajedno s Ivanom Štimcem postavio «paklenu mašinu» u podnožje spomenika Kralja Petra Velikog Oslobodioca u Otočcu, koji je bio podignut u tamošnjem parku.

Snagu i utjecaj ustaške skupine na građanstvo u Otočcu poslije 1937. potvrđuju i komunisti. (Zbog toga je vodstvo HSS-a početkom 1940. provelo «čišćenje» pojedinaca iz kotarskih rukovodstava zbog «frankovačkog i ustaškog djelovanja»). Među njima se ističu Dane Katalinić, bivši načelnik općine u Otočcu, Marko Kovačević, trgovac i Josip Vujić iz Sinca, predsjednik Gospodarske sloge. Francetićev najpouzdaniji prijatelj poslije njegova povratka iz emigracije bio je Delko Bogdanić, koji je također svojim vezama širio ideje i brošure koje je Francetić dobivao u Zagrebu i iz Mađarske. U tome mu je pomagao i njegov mlađi brat Nikola Francetić, odvjetnički vježbenik kod sreskog suda u Otočcu, koji je kasnije za NDH postigao također vojničku karijeru kao Pavelićev tjelohranitelj i jedan od utjecajnih članova Ustaške nadzorne službe (UNS). Bogdanić je osim Otočca snažno djelovao i na području Ličkog Lešća odakle je bio rodom. Upravo su njegovom inicijativom i okupljanjem vojnih dezertera i ustaških pristaša u Crnom Jezeru više Otočca, razoružane dezorijentirane postrojbe jugoslavenske vojske u povlačenju i ustaše su preuzele vlast u Otočcu u travnju 1941. godine. 

Poslije povratka Francetić postaje jedan od važnijih ljudi male ustaške skupine u Otočcu. Tu su skupinu osim D. Bogdanića i J. Francetića činili neformalni vođa skupine odvjetnik dr. Krunoslav Lokmer, Drago Žubrinić, Ferdo Častek, apotekar, Blaž Biondić, gostioničar, Ante Banić, brijač, Ilica Žubrinić, trgovac, Juro Orešković, trgovac, Josip Farvalo, pisar u kancelariji dr. Lokmera, Ante Matasić, Josip Pavelić, Ivica Milinković i drugi. Osim stalnog sastajališta u restauraciji «Plitvice» čini se da je jedan od centara njihova djelovanja bila stara i ugledna „Hrvatska čitaonica“ Otočac, kojoj su vlasti zbog hrvatskog nacionalizma već početkom 30-ih godina „stvarali neprilike, zbog čega je njezina aktivnost bila svedena na minimum“. U Čitaonici koju je pomogao osviti na noge Francetić i umjetnički djeluje. Tako glumi na domaćim zabavama društava Hrvatske žene i Hrvatske čitaonice.

Prvi puta u odlomku Budakove drame «Razcvjetale trešnje» 23. studenog 1940., a  1. siječnja 1941. je u čitaonici izveden igrokaz Mile Budaka „Grgičine gusle“ u kojem osim Francetića glume i njegovi rođaci Joso i Drago Žubrinići, pri čemu je Francetić bio glavni organizator predstave. Upravo je na ovoj zadnjoj predstavi Francetić održao govor u nacionalnom duhu snažno uperen protiv srbijanske hegemonije, ali i protiv Banovine Hrvatske kao djelomičnog rješenja hrvatskog pitanja, a na «svršetku govora zaorili su se dvoranom oduševljeni poklici: «Živio dr. Ante Pavelić! Živjela Nezavisna Država Hrvatska! «

Ovdje nakon svega navedenog treba napomenuti da na djelovanje ustaškog pokreta za vrijeme šestosiječanjske diktature kralja Aleksandra kao i poslje u razdoblju postojanja Nezavisne Države Hrvatske (NDH) 1941.-1945. godine., USTAŠKE akcije su prvenstveno usmjerene protiv centralističkog Jugoslavenskog/velikosrpskog režima u Beogradu, njegovih oružnika i agenata te protiv hrvatskih pomagača režimu koji su u ustaškoj terminologiji žigosani kao «izdajice naroda». Ustaški pokret djeluje radikalno i svim sredstvima se bori za svoje ciljeve, te stječe zbog represije režima i nasilja nad Hrvatima određene simpatije među nekim članovima HSS-a, uglavnom omladincima HSS-a, te u očima Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) koja također provodi «svoju revoluciju» protiv «vojno-fašističke» diktature kralja Aleksandra.

Za jugoslavensko srpski režim ustaše su teroristi, banditi i izdajnici, no ustvari istina je da su ustaše domoljubi i revolucionari. U postizanju svojih ciljeva oni nemaju mogućnosti za neko drugačije djelovanje već postupaju prema nametnutim situacijama i događajima tog vremena. 

Činjenica je da su pripadnici jedne političke grupacije na represiju Jugoslavensko – Srpskog režima prema hrvatskom narodu odgovorili revolucijom, to mora razumjeti svatko tko ima svoju glavu i imalo mozga u njoj.

Nastavlja se dalje – ima još puno detalja za koje sigurno niste čuli pa tako između ostalo da je Jure Francetić posvojio srpsko dijete siroče.

Podijelite dalje kako bi se istina prenosila a laž zatrla za sva vremena – www.ivan.com.hr

Ivan Vohrić

About the Author

Ivan Vohrić

Administrator

Visit Website View All Posts