Nakon objave dokumentiranog teksta o zločinu u Prebilovcima suočio sam se s valom reakcija koje nisu imale veze s argumentima, izvorima ili činjenicama. Umjesto rasprave, uslijedili su podsmijeh, poricanje, vrijeđanje i osobni napadi. Dio tih komentara morao sam ukloniti, a njihove autore blokirati.
Autor: Ivan Vohrić
Ovaj tekst nije odgovor pojedincima, niti pokušaj opravdavanja uredničkih odluka. On je pokušaj razumijevanja jedne šire pojave: zašto dio društva reagira agresijom kada se progovori o dokumentiranim zločinima počinjenima “s naše strane”.
Kada skepsa prestaje biti legitimna
Skepsa prema povijesnim izvorima sama po sebi nije problem. Naprotiv – ona je nužna. Posebno kada je riječ o jugoslavenskom razdoblju, gdje su povijest i politika često bile isprepletene.
No, postoji jasna razlika između:
- skeptičnog čitanja izvora i
- automatskog poricanja činjenica bez ikakvog uvida u sadržaj.
Skepsa traži dokaze. Poricanje ih odbija unaprijed. U trenutku kada se odbijaju čitati izvori, presude i svjedočanstva, a autor se napada osobno, više ne govorimo o raspravi nego o obrambenom refleksu.
Zašto su “naši” zločini teži za prihvatiti
Svako društvo lakše prihvaća zločine koje su počinili “drugi”. Zločini “naše strane” doživljavaju se kao prijetnja identitetu, zajednici i slici o samima sebi.
U hrvatskom slučaju taj je problem dodatno opterećen:
- iskustvom jugoslavenske propagande,
- Domovinskim ratom i svježim kolektivnim traumama,
- nerazriješenim odnosom prema Drugom svjetskom ratu.
Zbog toga se osuda zločina NDH kod dijela javnosti pogrešno doživljava kao napad na hrvatski narod, iako je riječ o osudi konkretnog režima i konkretnih djela.
Kada se napada autor umjesto činjenica
U raspravama koje su uslijedile uočljiv je ponavljajući obrazac:
- ismijavanje umjesto argumenta,
- etiketiranje umjesto čitanja,
- prebacivanje teme na druge zločine,
- osobne uvrede prema autoru.
Ni jedan od tih obrazaca ne pobija činjenice iznesene u tekstu. Oni služe isključivo tome da se izbjegne suočavanje s nelagodnom istinom.
U takvim okolnostima napad na autora postaje zamjena za argument.
Zašto ovo nije “antihrvatski” tekst
Urednički i osobno odbacujem tezu da je osuda zločina počinjenih u ime NDH čin protiv Hrvatske. Upravo suprotno.
Tijekom godina objavio sam na stotine tekstova o:
- srpskim zločinima,
- komunističkim zločinima,
- poratnim likvidacijama,
- lažima i manipulacijama jugoslavenskog sustava.
Zanimljivo je da pri tim objavama nikada nisam doživio masovne uvrede kakve su uslijedile nakon teksta o Prebilovcima.
To govori manje o “drugima”, a više o našoj nespremnosti da prihvatimo vlastite tamne strane povijesti.
O odgovornosti urednika i granicama rasprave
Brisanje uvreda i blokiranje korisnika nije cenzura. To je osnovna urednička odgovornost.
Rasprava je dobrodošla.
Uvreda žrtava, relativizacija zločina i osobni napadi – nisu.
Sloboda govora ne uključuje pravo na vrijeđanje niti na poricanje dokumentiranih zločina.
Zaključak
Društvo koje ne može podnijeti istinu o vlastitim zločinima ima problem koji se ne može riješiti šutnjom, vikom ili etiketiranjem.
Istina ne postaje laž zato što je neugodna. Dokument ne prestaje postojati zato što se nekome ne sviđa. A zločin ne prestaje biti zločin zato što ga je počinila “naša strana”.
Ako istina izaziva bijes, problem nije u istini.
Ivan Vohrić
About the Author
