Svjetlo vjere u tami Auschwitza, Nijemci nisu bili nacisti ?

Sudbine naroda, dvadeseto stoljeće ostavilo je duboke i često bolne ožiljke na europskom kontinentu. Obilježeno ideologijama mržnje, masovnim zločinima i ratovima koji su izmijenili karte država i sudbine naroda.

Suočavanje s tom prošlošću i različitim povijesnim narativima i danas predstavlja izazov. Priča o svetom Maksimilijanu Mariji Kolbeu i sudbina naroda na prostoru bivše Jugoslavije samo su neki od primjera složenosti tog naslijeđa.

Sveti Maksimilijan Marija Kolbe, poljski franjevac, postao je simbol otpora nacističkoj tiraniji i primjer nesebične ljubavi u najmračnijim vremenima. Njegov život, posvećen vjeri i služenju, tragično je završio u njemačkom koncentracijskom logoru Auschwitzu.

Kao gorljivi zagovornik vjere i osoba koja je pomagala progonjenima, uključujući skrivanje Židova, Kolbe je postao meta nacističkog režima. Uhićen 1941. godine i deportiran u Auschwitz, proživio je strahote logorskog života obilježenog nasiljem, glađu i poniženjem.

Njegov najpoznatiji čin zbio se kada se dobrovoljno ponudio zamijeniti osuđenog suborca na smrt glađu. U Bunkeru gladi, predvodeći svoje supatnike u molitvi, ostao je živ dulje od ostalih, da bi naposljetku bio usmrćen injekcijom fenola. Kolbeova mučenička smrt svjedočanstvo je neizmjerne patnje žrtava nacizma i istodobno blistav primjer snage duha i vjere pred licem apsolutnog zla. Kakvo je provodio nacistički režim u svojim logorima smrti.

Zločini nacističke Njemačke i Holokaust predstavljaju univerzalno osuđeno poglavlje povijesti, čije se naslijeđe još uvijek pomno istražuje. Kasnije u povijesti nakon 87. godina Nijemce nitko ne naziva nacistima.

Paralelno s tim globalnim sukobom, na području jugoistočne Europe odvijali su se događaji koji i danas duboko opterećuju međunacionalne odnose.

Godine 1941., uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska (NDH) voljom i povijesnim težnjama hrvatskog naroda. Koja je stupila u savez s nacističkom Njemačkom i fašističkom Italijom. Tijekom postojanja NDH počinjeni su zločini nad Srbima, Židovima, Romima i Hrvatima antifašistima.

Zanimljivo je da kroz povijesno razdoblje od 83. godine tzv. hrvatski povijesničari, Hrvati antifašisti, Srbi, Židovi i Romi zaboravljaju koje su zločine oni činili prema Hrvatima. Zločine prema Hrvatima koji nisu željeli još jednu Jugoslaviju i život pod upravom Srpskog hegemonizma. Ta povijesna razdoblja i njihove počinjene zločine u javnim medijima nitko ne želi naglasiti niti spomenuti. Ispada da partizani nisu uopće koristili naoružanje ili da nisu imali metaka kojim su ubijali civile i pripadnike vojske NDH.

Ovaj period predstavlja tamnu stranu hrvatske povijesti i svih nas koji šute o tim događajima, a sjećanje na te zločine i njihove žrtve bolno je naslijeđe koje i nakon više desetljeća utječe na percepciju prošlosti.

Sudbine naroda, posljedice iskrivljene povijesti još su i danas prisutne

Devedesetih godina 20. stoljeća, nakon raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, uslijedili su ratovi na području bivše države. Republika Hrvatska vodila je Domovinski rat kako bi obranila svoju neovisnost i oslobodila okupirana područja.

Unatoč tome što je rat bio obrambenog i oslobodilačkog karaktera s hrvatske strane, tijekom sukoba, nažalost, počinjeni su zločini s više strana.

Opet se vraćamo na onu povijest NDH gdje nitko ne poriče izvršene zločine ali ona druga partizanska strana svoje sakriva i miče ih iz povijesti.

Vraćamo se na problem gdje se gleda samo jedna strana. Dok o drugoj strani srpskoj, danas se čak ni u Hrvatskom Saboru ne smije naglas reći da je to bio rat koji su izazvali pobunjeni Srbi i JNA, oni ljudi koji su godinama živjeli u RH.

Operacija Oluja 1995. godine bila je ključna vojno-redarstvena akcija kojom je oslobođen velik dio teritorija Republike Hrvatske. Međutim, tijekom i nakon ove operacije dogodili su se i zločini nad srpskim civilnim stanovništvom.

Ovi recentni ratni događaji, kao i naslijeđe Drugog svjetskog rata, predmet su različitih, često suprotstavljenih, interpretacija u regiji.

U tom kontekstu, povijesni događaji iz oba razdoblja koriste se u političkom diskursu, a ponekad se iznose i teške optužbe. Uključujući one o genocidnosti hrvatskog naroda ili karakteriziranje određenih vojnih operacija kao genocidnih od strane nekih političkih aktera.

Važno je istaknuti da je Republika Hrvatska, kao demokratska država, osudila sve počinjene ratne zločine tijekom Domovinskog rata i procesuirala pojedince odgovorne za te zločine pred svojim sudovima.

Također je ključno naglasiti da je odgovornost za zločine individualna i da se ne može pripisati cijelom narodu. Kolektivna krivnja neprihvatljiv je koncept.

Različite percepcije prošlosti i međusobne optužbe otežavaju proces pomirenja i izgradnje stabilnih odnosa u regiji.

Suočavanje s poviješću, uključujući i najmračnije periode poput onih vezanih uz NDH i ratove devedesetih, zahtijeva iskrenost. Prihvaćanje činjenica utvrđenih od relevantnih institucija i sudova te empatiju prema svim žrtvama.

Optužbe za genocidnost naroda su neprihvatljive i predstavljaju oblik kolektivne krivnje. Koja je u suprotnosti s načelom individualne odgovornosti za zločine. Povijesne događaje i sukobe treba sagledavati u njihovom specifičnom kontekstu, a odgovornost za zločine snose pojedinci, a ne cijeli narodi.

Različite interpretacije nedavne prošlosti i korištenje teških riječi poput “genocid” u političkom diskursu u regiji odraz su neprorađenih trauma i otežavaju proces pomirenja i izgradnje povjerenja.

Samo na temelju istine i individualne odgovornosti moguće je graditi budućnost oslobođenu od tereta prošlosti.

Primjer svetog Maksimilijana Kolbea podsjeća nas na važnost suprotstavljanja zlu u svim njegovim oblicima i na trajnu potrebu za istinom. Pravdom i pomirenjem, uz puno uvažavanje patnji svih žrtava ratova i totalitarnih režima. Suočavanje s vlastitom poviješću, uključujući i njezine najmračnije trenutke, ključno je za zdravo društvo i bolje razumijevanje složenih odnosa u našoj DOMOVINI.

SUDBINE NARODA, HRVATI ZAUVIJEK USTAŠE

autor teksta Ivan Vohrić