Zagreb svih građana ili grad odabranih poruka?

Zagreb svih građana prestaje biti stvarnost kada javni prostor prestane biti zajednički — tada počinje politički problem.

Zagreb svih građana i pitanje jednakih kriterija

Zagreb svih građana ne smije biti samo politička fraza, nego temeljna demokratska obveza svake gradske vlasti. Gradonačelnik ne predstavlja samo one koji su ga birali, niti samo one čiji su mu svjetonazori bliski. On predstavlja i one koji misle drukčije, mole drukčije, prosvjeduju drukčije, slave drukčije i javni prostor doživljavaju drukčije.

Upravo zato posljednje rasprave oko zastava duginih boja, molitelja na Trgu bana Josipa Jelačića, Hoda za život i odnosa gradske vlasti prema različitim društvenim skupinama otvaraju pitanje koje nadilazi jednu zastavu, jednu povorku ili jedan prosvjed.

Pitanje glasi: ima li Zagreb jednake kriterije za sve građane?

Nitko razuman ne bi trebao osporavati pravo LGBT osoba na dostojanstvo, sigurnost, javno izražavanje i zaštitu od nasilja ili diskriminacije. Isto tako, nitko razuman ne bi trebao opravdavati samovoljno skidanje zastava koje su zakonito postavljene u javnom prostoru. Ako je nešto postavljeno odlukom nadležnog tijela, pojedinac ne može uzeti stvar u svoje ruke i odlučiti da će to sam ukloniti.

Ali tu rasprava ne završava. Upravo tu ona počinje.

Jer ako zastava duginih boja nije samo komad platna, nego javna poruka, tada građani imaju pravo pitati: zašto baš ta poruka ima institucionalnu podršku grada? Zašto se jedni simboli postavljaju, promoviraju i štite, dok se drugi simboli, poruke i okupljanja doživljavaju kao problem, smetnja ili neželjena pojava?

To nije pitanje mržnje. To je pitanje jednakosti.

Zastava kao poruka i policija kao čuvar reda

Zastave duginih boja u javnom prostoru nisu neutralan ukras. One nose vrijednosnu, identitetsku i političku poruku. Netko će tu poruku doživjeti kao poruku slobode i jednakosti, netko kao simbol aktivizma, a netko kao nametanje svjetonazora s kojim se ne slaže.

U demokratskom društvu sve te reakcije mogu postojati. Problem nastaje tek kada se neslaganje pretvori u nasilje, vandalizam, zastrašivanje ili samovolju.

Policija zato ne bi smjela čuvati ideologiju. Ona mora čuvati javni red, sigurnost osoba i imovinu. Ako netko skida zastave, prijeti prolaznicima ili izaziva sukob, policija ima pravo i dužnost postupati.

Ali tada se mora postaviti isto načelo i za druge situacije.

Ako se zbog zastava može osigurati javni prostor, onda se istim standardom mora zaštititi i skup molitelja kada zakonito mole na Trgu bana Josipa Jelačića. Ako se Povorka ponosa ima pravo održati bez ometanja, tada i Hod za život ima pravo održati svoju povorku bez administrativnog razvlačenja, političke stigmatizacije ili svjetonazorskog etiketiranja.

Ako je javni red vrijednost, onda je javni red vrijednost za sve.

Molitelji, protuprosvjednici i granica dopuštenog neslaganja

Protuprosvjed je legitimno pravo. Građani koji se ne slažu s moliteljima imaju pravo izraziti svoje neslaganje. Imaju pravo stajati na javnom prostoru, nositi transparente, govoriti, pjevati i javno pokazati da se ne slažu.

Ali protuprosvjed ne smije postati sredstvo onemogućavanja drugoga.

Ako netko moli, a druga skupina mu se približi na nekoliko metara i bubnjevima, bukom ili agresivnim nastupom pokušava onemogućiti molitvu, tada se više ne radi samo o izražavanju vlastitog stava. Tada se otvara pitanje ometanja drugoga u korištenju njegova prava.

Tu bi policija trebala postupati jednako kao i kod svakog drugog javnog okupljanja: razdvojiti skupine ako je potrebno, osigurati mir i spriječiti da jedna skupina fizički, zvučno ili organizacijski onemogući drugu.

Nije problem u tome što postoje protuprosvjednici. Problem je ako se jednoj strani dopušta da svoje pravo koristi tako da drugoj strani praktično ukida njezino pravo.

Usporedba sa Srbom pokazuje da država zna razdvajati skupove

U drugim situacijama država vrlo dobro razumije potrebu razdvajanja skupina. Kada postoji komemoracija, prosvjed ili skup s mogućim napetostima, policija zna odrediti udaljenost, postaviti kordone, ograničiti pristup i spriječiti neposredan kontakt suprotstavljenih skupina.

To znači da država ima instrumente. Pitanje je samo želi li ih primjenjivati jednako.

Ako se u Srbu skupine mogu razdvojiti kako bi jedna skupina održala komemoraciju bez neposrednog ometanja, zašto se onda na središnjem zagrebačkom trgu ne može osigurati jasna zona u kojoj molitelji mole, a protuprosvjednici izražavaju neslaganje bez namjernog ometanja?

To nije zahtjev za zabranom protuprosvjeda. Upravo suprotno. To je zahtjev da oba prava postoje istodobno, ali tako da jedno ne poništi drugo.

Hod za život i pitanje jednakog pristupa javnom prostoru

Posebno je osjetljivo pitanje odnosa Grada Zagreba prema Hodu za život. Organizatori imaju svoje svjetonazorske poruke, s kojima se netko može slagati ili ne slagati. Ali to ne smije biti kriterij po kojem gradska vlast odlučuje tko je poželjan u javnom prostoru, a tko nije.

Grad može imati tehničke, prometne i sigurnosne uvjete. Može tražiti dokumentaciju, program, organizacijske podatke i odgovornost organizatora. Ali ti uvjeti moraju biti jednaki za sve.

Ako se jednoj skupini izlazi ususret, a drugoj se komplicira; ako se jednoj skupini javno daje simbolička podrška, a drugu se prikazuje kao izvor problema; ako se jednoj poruci daje vidljivost na gradskim površinama, a druga se poruka potiskuje na rub — tada se otvara ozbiljno političko pitanje.

Ne nužno kazneno pitanje. Za kaznenu odgovornost morali bi postojati jasni dokazi o nezakonitom pogodovanju, zlouporabi položaja ili svjesnoj diskriminaciji. Ali političko i demokratsko pitanje svakako postoji.

A ono glasi: vodi li se Zagreb kao grad svih građana ili kao grad jedne svjetonazorske većine u gradskoj vlasti?

Javni novac ne smije biti ideološka nagrada

Još je važnije pitanje javnog novca. Proračun Grada Zagreba nije privatni novac gradonačelnika, gradske većine ili ideološki bliskih udruga. To je novac svih građana.

Zato raspodjela javnog novca mora biti potpuno transparentna, usporediva i objašnjiva. Nije dovoljno reći da je nešto prošlo natječaj. Važno je vidjeti tko dobiva novac, za koje programe, prema kojim kriterijima, s kojim rezultatima i postoji li stvarna svjetonazorska ravnoteža u financiranju društvenih programa.

Grad smije financirati programe za zaštitu manjina, prevenciju nasilja i promicanje jednakosti. To je legitimno. Ali ako se istodobno marginaliziraju vjerske, obiteljske, braniteljske ili druge svjetonazorske skupine koje također djeluju zakonito, tada se stvara dojam da javni novac više nije alat općeg dobra, nego sredstvo ideološkog usmjeravanja društva.

To je opasno za povjerenje građana.

Jer građanin koji plaća gradski proračun ima pravo pitati: financira li moj grad zajedničke potrebe ili politički odabrane svjetonazore?

Gradonačelnik mora biti iznad aktivističke logike

Tomislav Tomašević ima pravo na vlastiti svjetonazor. Ima pravo privatno podržavati vrijednosti koje želi. Ima pravo politički zastupati program s kojim je izašao pred birače.

Ali kao gradonačelnik mora biti više od aktivista. Mora biti osoba koja razumije da grad čine i oni koji se ne slažu s njim.

Upravo je tu najveći test svake demokratske vlasti. Nije teško štititi prava onih koji su vam bliski. Pravi test počinje kada morate štititi pravo onih koji vam nisu ideološki bliski.

Ako gradonačelnik pokazuje posebnu otvorenost prema LGBT programu, onda mora pokazati jednaku institucionalnu korektnost prema Hodu za život. Ako se zalaže za pravo jedne skupine na javnu vidljivost, onda mora braniti i pravo molitelja da u miru mole. Ako smatra da je Zagreb grad različitosti, onda ta različitost ne može vrijediti samo za progresivne i lijevo-liberalne identitetske politike.

Različitost koja isključuje konzervativne, vjerske ili obiteljske glasove nije različitost. To je samo nova selektivnost.

O sličnom problemu manipulacije javnim simbolima i političkim porukama već smo pisali u analizi “Današnja manipulacija – kada se simboli koriste umjesto istine”. preporuka za pročitati Res Publica Post Današnja manipulacija – kada se simboli koriste umjesto istine Otvori izvor

Problem nije u pravima LGBT osoba, nego u neravnoteži kriterija

Ovaj tekst nije poziv protiv LGBT osoba. Naprotiv, njihova prava moraju biti zaštićena jednako kao prava svih drugih građana.

Ali upravo riječ “jednako” ovdje je ključna.

LGBT osobe imaju pravo na sigurnost. Molitelji imaju pravo na molitvu. Hod za život ima pravo na povorku. Protuprosvjednici imaju pravo na neslaganje. Građani imaju pravo kritizirati gradsku vlast. Nitko nema pravo na nasilje, samovolju, skidanje tuđih zastava, vrijeđanje, ometanje ili nametanje svoje volje drugima.

To je zdravi demokratski okvir.

Sve izvan toga vodi u opasnu podjelu građana na poželjne i nepoželjne. A kada vlast jednom počne dijeliti građane prema bliskosti svjetonazora, tada javni prostor prestaje biti zajednički prostor.

Postaje produžetak političke moći.

Zagreb svih građana ne smije imati građane prvog i drugog reda

Zagreb ne smije biti grad u kojem se jedne poruke postavljaju na jarbole, druge guraju na rub, treće ometaju bubnjevima, a četvrte administrativno iscrpljuju.

Zagreb mora biti grad u kojem vrijedi jedno pravilo: tko djeluje zakonito, mirno i bez poziva na nasilje, ima pravo na javni prostor.

Ako Grad Zagreb želi biti grad tolerancije, onda tolerancija mora vrijediti i za one s kojima se gradska vlast ne slaže. Ako želi biti grad jednakosti, onda jednakost mora vrijediti i za LGBT osobe, i za molitelje, i za Hod za život, i za njihove kritičare. Ako želi biti grad demokracije, onda javni prostor ne smije biti rezerviran samo za politički podobne poruke.

Gradonačelnik svih građana ne smije birati samo one građane koji mu ideološki odgovaraju.

Jer Ustav ne poznaje građane prvog i drugog reda. A Zagreb, ako želi biti doista otvoren grad, ne smije ih stvarati ni u praksi. službeni izvor Zakon.hr Ustav Republike Hrvatske Otvori izvor

Zagreb svih građana ne smije biti samo predizborna poruka, nego svakodnevni test demokracije, jednakosti i poštenja gradske vlasti prema svakome tko u tom gradu živi.

Autor: Ivan Vohrić
Res Publica Post