Borilački sportovi: zašto adrenalin ne ostaje uvijek u dvorani

Borilački sportovi desetljećima izazivaju divljenje, kontroverze i rasprave. Dok jedni u njima vide disciplinu i samokontrolu, drugi se pitaju mogu li godine života u svijetu borbe promijeniti način na koji čovjek doživljava svakodnevni život.

Nije problem naučiti čovjeka kako se boriti. Problem je naučiti ga kada se više ne treba boriti.

Kada javnost promatra borilačke sportove, najčešće vidi samo ono što se događa u nekoliko minuta borbe. Vidi nokaut. Vidi pobjednika. Vidi poraženog. Vidi pojas, medalju ili pehar.

Ono što ne vidi jesu godine koje su prethodile tom trenutku.

Tisuće sati treninga.

Bezbroj udaraca.

Odricanja.

Ozljede.

Strah.

Pritisak.

I nešto što je možda najvažnije – postupnu promjenu čovjeka koji godinama živi u svijetu natjecanja, sukoba i stalnog dokazivanja.

Borac ne ulazi u ring samo sa svojim tijelom. U ring ulazi i njegov karakter, njegov ego, njegove nesigurnosti i njegova potreba da dokaže kako vrijedi više od protivnika koji stoji nasuprot njemu.

No što se događa kada se svjetla ugase, publika ode kući, a borac ponovno postane običan građanin?

Tu počinje priča o kojoj se rijetko govori.

Borilački sportovi i život pod adrenalinom

Ljudski organizam nije stvoren za trajno stanje borbe.

Adrenalin je prirodni mehanizam preživljavanja. Kada se suočimo s opasnošću, tijelo ubrzava rad srca, povećava budnost i priprema nas za reakciju. Dugotrajna izloženost stresu i povišenoj razini pobuđenosti predmet su brojnih znanstvenih istraživanja, a važnost očuvanja mentalnog zdravlja naglašava i Svjetska zdravstvena organizacija. službeni izvor World Health Organization (WHO) Mental health, stress and well-being Otvori izvor

To je ono što psiholozi nazivaju “fight or flight” – bori se ili bježi.

Kod većine ljudi takvo stanje traje nekoliko minuta.

Kod profesionalnih boraca, vojnika, policajaca i zaštitara ono traje godinama.

Tijelo se navikava.

Mozak se prilagođava.

Refleksi postaju brži.

Reakcije postaju automatske.

Čovjek počinje drugačije promatrati svijet oko sebe.

Tamo gdje prosječna osoba vidi neugodnu situaciju, borac često vidi potencijalnu prijetnju.

Tamo gdje drugi vide verbalni sukob, on instinktivno procjenjuje udaljenost, položaj ruku, mogućnost napada i izlaz iz prostora.

To nije znak agresivnosti.

To je posljedica dugogodišnjeg treninga i iskustva.

Kako borilački sportovi mijenjaju reakcije čovjeka

Povijest je prepuna ratnika koje su mase slavile.

Od antičkih vremena do današnjih sportskih arena ljudi su se divili snazi, hrabrosti i sposobnosti nadvladavanja protivnika.

No postoji jedna zanimljiva pojava.

Društvo voli ratnike dok pobjeđuju.

Kada podignu trofej.

Kada osvoje prvenstvo.

Kada obrane državu.

Kada riskiraju vlastiti život za druge.

Ali kada isti ti ljudi pokažu slabost, pogriješe ili izgube kontrolu, društvo često zaboravlja sve ono što ih je jučer činilo herojima.

Tada više nisu ratnici.

Postaju problem.

I upravo u toj promjeni percepcije krije se jedna od najvećih društvenih kontradikcija.

Borilački sportovi i pitanje koje rijetko postavljamo

Možda će nekima zvučati neugodno, ali vrijedi postaviti pitanje:

Zašto ljudi vole gledati borilačke sportove?

Je li riječ samo o sportu?

Ili postoji nešto dublje?

Publika ne dolazi gledati samo tehniku.

Mnogi dolaze gledati sukob.

Nadmetanje.

Pobjedu.

Dominaciju.

Nokaut.

To nije nova pojava.

Još su stari Rimljani punili arene kako bi gledali gladijatore.

Danas su se promijenila pravila, oprema i okruženje, ali ljudska fascinacija sukobom nije nestala.

To ne znači da su borilački sportovi loši.

Daleko od toga.

Oni razvijaju disciplinu, izdržljivost, hrabrost i samokontrolu.

Upravo su disciplina, poštovanje protivnika i odgovornost među temeljnim vrijednostima koje promiče i hrvatski sportski sustav kroz načela koja ističe Hrvatski olimpijski odbor. službeni izvor Hrvatski olimpijski odbor (HOO) Sportske vrijednosti, disciplina i odgovornost sportaša Otvori izvor

Ali bilo bi nepošteno ignorirati činjenicu da dio njihove popularnosti proizlazi upravo iz ljudske privlačnosti prema sukobu.

Najopasniji čovjek nije onaj koji zna udariti.

Najopasniji čovjek nije onaj koji zna zadati udarac.

Najopasniji je onaj koji ne zna kontrolirati vlastite emocije.

Upravo zato ozbiljne borilačke škole oduvijek naglašavaju disciplinu više od snage.

Nije cilj naučiti čovjeka kako pobijediti protivnika.

Cilj je naučiti ga kako pobijediti samoga sebe.

Svaki iskusan trener zna da je kontrola važnija od agresije.

Jer agresiju imaju mnogi.

Kontrolu imaju rijetki.

Ratnik i civil nisu ista osoba

Možda najveći problem nastaje kada društvo očekuje da se čovjek nakon godina života u svijetu sukoba preko noći prebaci u potpuno drukčiji način razmišljanja.

Ratnik mora postati civil.

Vojnik mora postati građanin.

Policajac mora postati susjed.

Borac mora postati običan čovjek.

To zvuči jednostavno.

U stvarnosti nije.

Mnogi veterani, policajci i sportaši godinama pokušavaju pronaći ravnotežu između dvije verzije sebe.

One koja je bila potrebna za preživljavanje i uspjeh.

I one koja je potrebna za svakodnevni život.

Najveća pobjeda

Danas živimo u vremenu koje veliča pobjednike.

Slavimo prvake.

Bilježimo rekorde.

Brojimo medalje.

Ali možda najveće pobjede nikada ne vidimo.

To su pobjede koje čovjek ostvari nad vlastitim egom.

Nad vlastitim bijesom.

Nad vlastitom potrebom da uvijek bude u pravu.

Najveći borac nije onaj koji zna zadati najjači udarac.

Najveći borac je onaj koji zna kada ga ne treba zadati.

Možda upravo zato najteža borba nije ona koja se vodi u ringu.

Možda je najteža borba ona koja počinje kada čovjek izađe iz njega.

Jer tada više ne pobjeđuje protivnika.

Tada pokušava pobijediti samoga sebe.

O odnosu društva prema javnoj osudi i stvaranju trajnih etiketa pisali smo i u analizi “Od novinarstva do reputacijskog rata: kada incident postaje doživotna etiketa” preporuka za pročitati Res Publica Post Od novinarstva do reputacijskog rata: kada incident postaje doživotna etiketa Otvori izvor

O opasnosti zamjene pravde osvetom govorili smo u tekstu “Od pravde do osvete: opasna moralna granica društva”. preporuka za pročitati Res Publica Post Od pravde do osvete: opasna moralna granica društva Otvori izvor

Autor: Ivan Vohrić
Res Publica Post