Srbi, od vremena kralja Tomislava do raspada Jugoslavije

Srbi, razmatranje prisutnosti i dolasaka Srba na područje koje je u srednjem vijeku obuhvaćala Kraljevina Hrvatska u vrijeme njezinih istaknutih vladara. Kraljeva Tomislava u 10. stoljeću i Zvonimira u 11. stoljeću, otkriva različite povijesne kontekste i oblike kontakata između hrvatskog i srpskog stanovništva.

Važno je naglasiti da se “prvo doseljavanje” Srba na današnji teritorij Hrvatske kao masovna pojava ne veže ni uz jedno od ovih razdoblja, već uz znatno kasnija zbivanja.

Srbi u vrijeme kralja Tomislava (10. stoljeće)

Kralj Tomislav, čija se vladavina tradicionalno smješta u prvu polovicu 10. stoljeća (krunjen oko 925.), bio je suvremenik moćnog bugarskog cara Simeona I. Velikog. Simeonova ekspanzionistička politika dovela je do snažnih pritisaka na susjedne zemlje, uključujući tadašnju srpsku kneževinu smještenu istočno od Hrvatske.

U tom razdoblju, bilježimo specifičan slučaj dolaska Srba na hrvatsko područje. Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet u svom djelu “De Administrando Imperio”. Ključnom izvoru za povijest tog razdoblja, opisuje kako je bugarski car Simeon u jednom trenutku porazio srpskog kneza Zaharija Pribislavljevića i zauzeo njegovu zemlju.

Pred bugarskim osvajanjem, knez Zaharije i dio srpskog stanovništva potražili su i dobili utočište u Hrvatskoj, kod kralja Tomislava.

Ovaj događaj predstavlja dolazak srpskih političkih izbjeglica i prognanika koji su bježali pred jačim neprijateljem. A ne organizirano masovno doseljavanje s ciljem trajnog naseljavanja većih, nenaseljenih područja Kraljevine Hrvatske. Tomislavovo pružanje utočišta Zahariju i njegovim ljudima odraz je tadašnjih političkih odnosa i savezništava. A moguće i zajedničke ugroženosti od strane Bugarskog Carstva.

Dakle, u Tomislavovo vrijeme zabilježena je prisutnost Srba na hrvatskom teritoriju, ali kao posljedica specifičnih političkih okolnosti i zbjegova.

Srbi za vrijeme kralja Zvonimira (11. stoljeće)

Vrijeme vladavine kralja Dmitra Zvonimira (oko 1075./1076. – 1089.) nastupa više od stoljeća nakon Tomislava, u drugačijim političkim prilikama.

Hrvatska je u to doba bila stabilna kraljevina usko povezana s papinstvom i zapadnim krugovima.

Za razliku od Tomislavovog vremena, nema povijesnih izvora koji bi upućivali na to da se tijekom vladavine kralja Zvonimira dogodilo prvo ili bilo kakvo značajnije doseljavanje Srba na područje Kraljevine Hrvatske.

Prisutnost slavenskog stanovništva na širem području Balkana, uključujući i dijelove današnje Hrvatske i Srbije, seže, naravno, do velikih seoba u 6. i 7. stoljeću. Međutim, formiranje zasebnih etničkih identiteta i država (poput Hrvatske i Srbije) proces je koji se odvijao tijekom ranog srednjeg vijeka.

Iako je bilo određenih kontakata, prožimanja stanovništva na granicama i kao u slučaju Zaharija, privremenih zbjegova, razdoblje 11. stoljeća za vrijeme Zvonimira nije zabilježeno kao vrijeme dolaska Srba na hrvatski teritorij u smislu početka formiranja trajnijih i većih zajednica.

Srbi, velike seobe i naseljavanje Srba u Hrvatskoj (15. – 18. stoljeće)

Razdoblje od 15. do 18. stoljeća predstavlja ključno razdoblje u povijesti naseljavanja Srba na dijelove teritorija današnje Republike Hrvatske. Za razliku od ranijih, izoliranih slučajeva prisutnosti ili zbjegova iz 10. i 11. stoljeća. Ovo razdoblje karakteriziraju veliki, organizirani ili poluorganizirani migracijski valovi koji su značajno promijenili demografsku i etničku sliku određenih regija. Glavni pokretači tih seoba bili su ekspanzija Osmanskog Carstva na Balkanu i odgovor europskih sila. Prvenstveno Habsburške Monarhije i Mletačke Republike, kroz uspostavu Vojne krajine.

Uzroci migracija: Osmanski pritisak i poticaji europskih sila

Osmansko Carstvo je od 14. stoljeća postupno osvajalo Balkan, potiskujući lokalne države i stanovništvo prema sjeveru i zapadu. Teritoriji naseljeni srpskim stanovništvom, uključujući srednjovjekovne srpske države i područja današnje Bosne i Hercegovine, bili su pod snažnim udarom. Ratovi, pustošenja, visoki porezi i nesigurnost poticali su lokalno stanovništvo na bijeg.

Istovremeno, Habsburška Monarhija na sjeveru i Mletačka Republika na Jadranu suočavale su se s direktnom osmanskom prijetnjom. Kao odgovor, razvile su strategiju uspostave trajne vojne granice – Vojne krajine (Vojna krajina) – duž pograničnih područja. Cilj je bio stvoriti pojas utvrda i naseljeno područje čije će stanovništvo imati primarnu ulogu u obrani od osmanskih upada.

Europske sile su aktivno poticale naseljavanje tog pograničnog područja, koje je često ostajalo opustošeno povlačenjem ranijeg stanovništva ili ratnim razaranjima. Nudili su određene privilegije novim doseljenicima u zamjenu za vojnu službu. Te privilegije su uključivale slobodu kretanja (za razliku od kmetova). Pravo na korištenje zemlje, oslobađanje od feudalnih davanja (koja su zamijenjena vojnim obvezama) te određenu samoupravu.

Vlaški statuti i status doseljenika

Velik dio doseljenika u Vojnu krajinu iz osmanskih područja bili su pravoslavni kršćani, a izvori ih često nazivaju Vlasima. Termin “Vlah” u ovom kontekstu nije isključivo etnički. Već je često označavao specifičan socijalno-ekonomski i pravni status – slobodne seljake-vojnike, često stočare, koji su služili kao graničari. Među tim Vlasima bio je značajan broj, a s vremenom i prevladavajući udio, etničkih Srba. Ali i pripadnika drugih etničkih skupina poput Vlaha romanofonog porijekla. Koji su se s vremenom asimilirali u Srbe ili Hrvate katolike.

Habsburške vlasti su za upravljanje ovim stanovništvom donosile posebne propise. Najpoznatiji je Statuta Valachorum (Vlaški statut) iz 1630. godine, izdan za vlaško stanovništvo Varaždinskog generalata (dio Vojne krajine u sjeverozapadnoj Hrvatskoj). Statut je definirao prava i obveze graničara Vlaha, njihovu samoupravu kroz kneževe i primićure, te njihov odnos prema vojnim vlastima. Iako su ovi statuti davali određene povlastice. Istovremeno su izdvajali krajiško stanovništvo iz redovnog pravnog sustava Banske Hrvatske. Što je kasnije postalo izvor napetosti između krajiških vlasti, hrvatskog plemstva i Sabora.

Srbi, područja naseljavanja

Doseljavanje se odvijalo u više valova tijekom tri stoljeća, a glavni pravci i područja naseljavanja Srba na teritorij današnje Hrvatske bili su:

Vojna Krajina

• Lika, Kordun i Banija: Ova područja, koja su najviše stradala u osmanskim ratovima i velikim dijelom opustjela, postala su ključna područja naseljavanja Srba iz Bosne i drugih osmanskih područja. Naseljavanje je bilo intenzivno tijekom 16. i 17. stoljeća.
• Slavonija i zapadni Srijem: Nakon povlačenja Osmanlija (posebno krajem 17. i početkom 18. stoljeća), Habsburške vlasti poticale su naseljavanje opustošenih dijelova Slavonije, gdje su se doseljavali Srbi, ali i Hrvati, Nijemci, Mađari i drugi narodi.

Mletačka Dalmacija

Mletačka Republika je također imala svoju Vojnu krajinu (Mletačka krajina) u svom zaleđu Dalmacije. I Mlečani su naseljavali pravoslavno. Često vlaško i srpsko stanovništvo iz hercegovačkih i crnogorskih rajeva na područja sjeverne Dalmacije (Bukovicu, Ravne kotare, Kninsku krajinu). Cetinsku krajinu i druga područja, kako bi osigurali obranu od Osmanlija i revitalizirali opustošene krajeve.

Srbi, uloga Srpske Pravoslavne Crkve

U ovim migracijama i naseljavanju. Srpska Pravoslavna Crkva imala je iznimno važnu ulogu u očuvanju vjerskog i s vremenom, etničkog identiteta doseljenog stanovništva. Eparhije i manastiri (poput manastira Lepavina, Marča, Krka, Krupa, Gomirje) postali su duhovni centri i mjesta okupljanja. Crkva je predstavljala glavni oslonac identiteta u novoj sredini, a pravoslavno svećenstvo imalo je značajnu ulogu u društvenom životu doseljenika. Odnosi s Katoličkom Crkvom i pokušaji unijaćenja bili su izvor trajnih napetosti.

To su bili Srbi pravoslavci. Koji su sklopili uniju sa Rimokatoličkom crkvom i priznali vrhovnu vlast Pape, čime su izašli iz okvira Srpske pravoslavne crkve. Zadržali su pravoslavne crkvene običaje. Kao što je krštavanje s tri prsta, slavljenje slave, služenje liturgije na kvasnom hljebu. Pričešće pod oba vida, nošenje brade i sklapanje braka kod sveštenstva, ikonostas u crkvi i izostanak klupa za sjedenje.

Pravoslavni Srbi su prelazili u uniju, pod različitim obećanjima vlasti. Onima koji se upišu u „carsku vjeru”, davano je žito na poklon u vrijeme gladnih godina. Zapošljavani su u državnim poslovima, kao rudari, poljari, radnici na izgradnji puteva itd. Čak se išlo dotle, da je obećavano povlačenje optužbi za razna krivična djela.

Odnos s okolinom i formiranje identiteta

Doseljeni Srbi (Vlasi) su se naseljavali uz ili na područja koja su ranije naseljavali Hrvati. Što je dovodilo do složenih odnosa, kako mirnih suživota tako i povremenih sukoba oko zemlje, prava i nadležnosti. To je onaj dio iz povijesti o kojem komunisti nikada nisu željeli govoriti niti pisati. Nikada se Hrvati i Srbi nisu pretjerano voljeli osim umjetno za vrijeme totalirizma i vladanja josipa Broza. Kada se jednima i drugima nameće “parola” bratstvo i jedinstvo.

Krajiško stanovništvo imalo je poseban status unutar Monarhije. Izvan vlasti hrvatskog bana i Sabora, pod direktnom kontrolom bečkog Ratnog vijeća (Hofkriegsrath). Što je dodatno kompliciralo odnose s Banskom Hrvatskom, koja je nastojala uspostaviti svoju vlast nad cijelim svojim povijesnim teritorijem.

Tijekom stoljeća, unutar Vojne krajine, vlaški identitet postupno se stapao s etničkim srpskim identitetom. Ojačan zajedničkom pravoslavnom vjerom, crkvenom organizacijom i kasnije razvojem nacionalne svijesti u 18. i 19. stoljeću.

Srbi i posljedice naseljavanja

Velike seobe od 15. do 18. stoljeća imale su dalekosežne posljedice. Dovele su do trajne promjene etničke strukture u Lici, Kordunu, Baniji, dijelovima Slavonije i sjeverne Dalmacije. Stvarajući područja sa značajnom srpskom populacijom unutar povijesnih hrvatskih zemalja.

Uspostava Vojne krajine oblikovala je društveni, ekonomski i upravni razvoj tih područja stoljećima. Ovo razdoblje je temelj za razumijevanje demografske slike Hrvatske i složenih hrvatsko-srpskih odnosa u kasnijoj povijesti.

Ukratko, razdoblje od 15. do 18. stoljeća je ključno za razumijevanje kada i kako je veći dio srpskog stanovništva migrirao i naselio se na područja današnje Hrvatske. Proces koji je bio direktna posljedica sukoba s Osmanskim Carstvom i strateških interesa Habsburške Monarhije i Mletačke Republike.

Povijesne pretenzije, političke manipulacije i raspad Jugoslavije u kontekstu Hrvatske

Raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije krajem 20. stoljeća i paralelni procesi demokratizacije unutar njezinih republika bili su ključni katalizatori sukoba koji će uskoro izbiti na njezinom tlu. U Hrvatskoj su prvi višestranački izbori 1990. godine donijeli pobjedu stranke s jasnim programom uspostave suverene i neovisne hrvatske države.

Iako je ovaj cilj bio legitimno izražen voljom većine građana Hrvatske, izazvao je duboku zabrinutost, a potom i otvoreno protivljenje kod značajnog dijela srpskog stanovništva u Hrvatskoj.

Povijesni kontekst i rastuće tenzije

Srpsko stanovništvo u Hrvatskoj imalo je dugu povijest na tim prostorima, vezanu, kako sam ranije spomenuo, ponajviše uz Vojnu krajinu i kasnije migracije.

Tijekom postojanja Jugoslavije, Srbi u Hrvatskoj su bili konstitutivni narod . Međutim, s najavom hrvatske neovisnosti, kod dijela srpskog stanovništva javili su se “umjetno napravljeni” strahovi za vlastiti status i sigurnost. Ovi umjetni strahovi su bili dijelom autentični. Proizlazili su iz povijesnih huškajućih razdoblja, posebno događaja iz Drugog svjetskog rata i proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Isto ono razdoblje kada Srbi nisu htjeli živjeti u NDH niti je priznati kao svoju državu. Srbi su htjeli živjeti u Jugoslaviji gdje su uvijek imali veću upravu i teritorij ili u Velikoj Srbiji.

Istina je da su se u doba NDH događali zločini prema Srbima

No ti zločini su usljedili kao odgovor na njihove srpske zločine i to se kroz povijest namjerno prešućuje. Zločini koji su se dogodili, zbog srpskog ratnog djelovanja žandara, četnika i vojske Kraljevine Jugoslavije. I svih onih koji su sudjelovali u zločinima nad Hrvatima, čak i zločinima koji su se događali neposredno prije uspostave mlade države, NDH. Srpska kraljeva vojska koja je nakon kapitulacije Jugoslavije ostala na teritoriju NDH potpomognuta četnicima Draže Mihailovića. Činili su zločine u selima gdje su živjeli Hrvati. Srpsko je glavno djelovanje i svrha bila borba svim silama protiv mlade uspostavljene države NDH ali i hrvatskog civilnog stanovništva koji su svim srcem željeli imati napokon svoju vlastitu državu.

Veliki dio srpskog stanovništva. Osobito na ruralnim područjima gdje je vlast NDH u početku bila slaba ili nepostojeća. Posjedovao je oružje zaostalo iz bivše jugoslavenske vojske. Ili ga je lako nabavio, što više imala ga je skoro svaka srpaska obitelj. Kao reakcija na uspostavu NDH, vrlo brzo su počeli nicati lokalni srpski pobunjenički odredi. Ti su odredi imali različite motive i ideološka usmjerenja. Neki su bili pristaše monarhističkog četničkog pokreta Draže Mihailovića. Čiji je cilj bio obnova monarhije i stvaranje “Velike Srbije”. Dok su drugi bili začetak budućeg Partizanskog pokreta otpora predvođenog Komunističkom partijom. Koji se deklarativno borio za stvaranje opet neke nove socijalističke Jugoslavije.

Zločine od strane NDH vlasti i Ustaške vojske prema srbima nitko nikada nije opravdavao. Niti je kroz povijest to bila nečija namjera, o njima se sve zna.

Zbog povijesnih istina dužnost nam je napisati jednom za sva vremena HRVATSKU POVIJEST. Iz koje povijesti proizlaze i istine koje su bile djelovi “skrivene povijesti” NDH. Povijesti koju su namjerno kroz komunističku vladavinu potpomognutu srpskim hegemonizmom tokom Jugoslavije viješto sakrivali.

Važno je naglasiti da su na srpske zločine Hrvati istom mjerom odgovarali. “Silu, silom izbiti” to svi zakoni dozvoljavaju. “VIS VIM REPELERE OMNES LEGES OMNIAQUE DURA”.

Naravno da su počinjeni zločini ostavili duboke traume u kolektivnom sjećanju srpskog naroda. Ali ne razumijem kako nisu ostavili traume i tragove zbog počinjenih zločina koje su počinili nad Hrvatima. Pogotovo jer je srpsko stanovništvo bilo informirano raznim informacijama iz svojih obiteljskih krugova. Ne radi se tu samo o lažnim povijesnim događajima koje su kasnije javno propagirali. Sve su oni radili smišljeno kako bi skrenuli pozornost s svojih osobnih nedjela koja su učinili prema hrvatskom narodu. Tako to rade i dan danas, samo mali primjer Vukovar, Hrvatska Dubica, Škabrnja, Glina, Petrinja, Hrvatska Kostajnica itd.

Mada je teško uzeti u obzir bilo kakve razumljive argumente njihovog zaborava za izvršene zločine nad Hrvatima. Uz recimo neku razumljivu predpostavku i reći da Srbi možda nisu znali koje su zločine njihove obitelji izvršili nad Hrvatima, tokom razdoblja postojanja NDH i kasnije. Sve to pada u vodu jer žrtve su bili njihovi sunarodnjaci, susjedi, te neki članovi užih i širih krugova njihovih obitelji.

Srbi, samo na početku mjeseca travnja 1941. poubijali su preko 300 osoba hrvatske i muslimanske pripadnosti.

Otpadnici inače ih oni zovu “Ustanici” i ostaci “ljudi” iz Kraljevske Jugoslovenske vojske u raspadu izvršili su: u Bjelovaru od 9. do 13. travnja 1941. godine preko dvadesetak pojedinačnih ubojstava vojnika i građana hrvatske nacionalnosti. Na povlačenju iz Mostara ubili su 25 mještana Čapljine i okolice, četiri seljaka u selu Cim te spalili više desetaka kuća u selima Cim i Ilići pokraj Mostara.

Ne vjerujem da nisu znali niti za masivne zločine četničkih pristaša nad Hrvatima, koji se dogodio u Lici 28. srpnja 1941. godine, kada je u Brotnji pokraj Srba ubijeno 37 Hrvata iz obitelji Ivezić.

U Hrvatskom Blagaju kod Slunja, u noći između 5. i 6. svibnja, četnici su ubili 5 članova obitelji Jose Mravunca, među kojima je bilo i dvoje malodobne djece.

U istočnoj je Hercegovini 24. lipnja izbio tzv. četnički Vidovdanski ustanak, koji je prema srpskim izvorima za posljedicu imao 123 poginula i 200 ranjenih hrvatskih vojnika.

Dan kasnije, 25. lipnja, četnici su ubili 9 hrvatskih oružnika u postaji Lukavac kod Nevesinja, dok su 28. lipnja u Avatovcu u istočnoj Hercegovini poklali 47 Hrvata te zapalili sve kuće u tome mjestu.

30. lipnja kad četnici pod vodstvom popa Momčile Đujića ubijaju više od stotinu Hrvata u okolici Knina i Zadra, a istoga dana vrše pokolje Hrvata u Blažuju te u kotarima Derventa, Varcar, Vakuf i Zvornik. Istog dana na Sjetini na Jahorini, pod vodstvom Save Derikonje, zaklali su 65 civila.

Pod Đujićevim vodstvom četnici 26. srpnja ponovno kolju Hrvate u okolici Knina te u Donjem Erveniku trideset poklanih Hrvata, Golubićima, Ugarcima i Komitama. Istoga dana, u kotaru Bosansko Grahovo, četnici vrše pokolje u selima: Sarići, Špiranovići, Čuline i Kardumi te pod vodstvom Zlovođe kolju dvadesetjednog Hrvata.

U razdoblju između travanjskih zločina i 28. srpnja, prema kumunističkoj povijesti zaboravili su opisati zločine nad Hrvatima koje su počinili SRBI, zašto ?

Naime ne vjerujem da ti srbi nisu znali recimo za  brutalni pokolj 350 hrvatskih katoličkih hodočasnika koji su se iz Kosova kod Knina – gdje su svetkovali blagdan sv. Ane – vlakom vraćali u Drvar. Čudno jer o ovom zločinu svjedoči i pripadnik partizanskog pokreta Stevo Babić 27. srpnja 1941. Dakle, sam partizan svjedoči o zločinu nad civilima, a istoga je dana poubijana i druga skupina hodočasnika koji su išli na hodočašće u Oštrelj, dok su “ustanici” svoj “humanizam” i “antifašizam” dokazivali tako što su katoličke svećenike pekli na ražnju.

Ako uzmemo samo primjer događanja kao i početkom 1991. godine, potpuno ista mjesta, sela, gradovi u kojima su opet htjeli Jugoslaviju pa ako ne ide Jugoslavija biti će dovoljna i Velika Srbija.

Njihova je strategija nažalost bila ponovno huškanje Srba na Hrvate, ti strahovi su bili intenzivno huškani i politički instrumentalizirani.

Zašto ? Znali su da će širenje straha pasti na plodno tlo. Znali su kolko su zločina počinili nad Hrvatima i naravno da su zbog toga pripremali za svaki slučaj svoj narod u slučaju revašizma. Računajući kako će tek uspostavljena nova vlast pod vodstvom Franje Tuđmana napraviti odmazdu nad Srbima. Franjo je jako puno znao o Srpskim, partizanskim i četničkim zločinima počinjenim nad Hrvatima i to je bio dopunski strah od mogućnosti revanšizma. To je po njima bila neka opravdana reakcija koju bi Hrvati trebali prvo učiniti. Oni su iz osobnih iskustava to smatrali kao normalnu zadovoljštinu. Ili možebitnu osvetu, na sve ono zlo koje su učinili Hrvatskom narodu tokom uspostavljanja mlade države, Nezavisne Države Hrvatske kao i za sva zla koja su napravili po okončanju drugog svijetskog rata.

Takve propagande dolazile su iz Beograda i od strane određenih političkih krugova unutar samog srpskog stanovništva u Hrvatskoj. Širena je snažna propaganda koja je potencirala povijesne strahove, optuživala novu hrvatsku vlast za oživljavanje ustaštva i najavljivala ugroženost Srba u neovisnoj Hrvatskoj do razine egzistencijalne opasnosti.

Ova propaganda je imala za cilj kao i za vrijem uspostavljana NDH opet mobilizirati srpsko stanovništvo na otpor novoj hrvatskoj vlasti i ideji hrvatske samostalnosti.

Početak pobune i formiranje SAO Krajine

Pod utjecajem te propagande i uz potporu iz Srbije, dio srpskih političkih vođa u Hrvatskoj počeo je odbacivati legitimitet novoizabrane hrvatske vlasti. Već u kolovozu 1990. godine, kao odgovor na najave promjena Ustava Republike Hrvatske, na područjima s većinskim srpskim stanovništvom (prvenstveno u Kninskoj krajini) dolazi do tzv. “balvan revolucije” – postavljanja barikada na prometnicama. To je bio jasan znak nepriznavanja hrvatske vlasti na tim područjima.

Uslijedilo je osnivanje samoproglašenih “Srpskih autonomnih oblasti” (SAO), poput SAO Krajine, koje su težile odvajanju od Hrvatske i ostanku u Jugoslaviji (koja se, pak, sve više pretvarala u proširenu Srbiju pod dominacijom Slobodana Miloševića) ili ujedinjenju sa Srbijom. Ove SAO su ustrojavale vlastite organe i policijske snage, odbijajući svaku kontrolu iz Zagreba.

Eskalacija sukoba i uloga JNA

Situacija se postupno zaoštravala, a incidenti su postajali sve češći i nasilniji. Formirane su srpske paravojne formacije koje su djelovale izvan zakona Republike Hrvatske. Hrvatska, koja je bila uskraćena za nabavu oružja (bio je na snazi embargo UN-a), počela je organizirati vlastite obrambene snage, prvotno kroz preustroj policije i formiranje ZNG-a (Zbora narodne garde).

Ključnu ulogu u eskalaciji sukoba imala je Jugoslavenska narodna armija (JNA) oni potomci partizanskih obitelji čije praznike slavite. Iako je JNA u početku nastupala formalno kao “neutralna” snaga s ciljem razdvajanja sukobljenih strana, vrlo brzo je postalo jasno da je JNA stala na stranu srpskih pobunjenika. JNA je srpskim paravojnim formacijama davala oružje, opremu, logističku podršku i obuku. Sve više je njezinih pripadnika, posebno srpske nacionalnosti, dezertiralo iz JNA i pridruživalo se pobunjeničkim snagama, noseći sa sobom naoružanje i tehniku JNA.

Postupno, JNA se iz uloge “mirotvorca” otvoreno transformirala u sudionika rata, izravno napadajući hrvatske snage i naselja. Koristeći svoje teško naoružanje, zrakoplovstvo i oklopne jedinice, JNA je pružala ključnu vojnu potporu srpskim paravojnim snagama u zauzimanju hrvatskog teritorija.

Zauzimanje hrvatskih teritorija i pretenzije na “Veliku Srbiju”

U razdoblju od 1991. godine, udružene snage srpskih pobunjenika i JNA pokrenule su široke vojne operacije s ciljem zauzimanja dijelova teritorija Republike Hrvatske. Ovi napadi bili su usmjereni na područja gdje su postojale samoproglašene SAO, ali i na strateški važne gradove i regije. Brutalnost tih napada uključivala je neselektivno granatiranje gradova (poput Vukovara, Osijeka, Zadra, Šibenika, Karlovca, Siska, Dubrovnika i mnogih drugih), razaranje infrastrukture i civilnih objekata.

Vojna akcija JNA tih partizanskih potomaka i srpskih snaga rezultirala je okupacijom gotovo jedne trećine teritorija Republike Hrvatske. Na tim okupiranim područjima proglašena je tzv. “Republika Srpska Krajina” (RSK).

Povijesne pretenzije srpske strane temeljile su se na ideji da Srbi, kao konstitutivan narod u bivšoj Jugoslaviji i kao narod koji živi na tim prostorima, imaju pravo na samoodređenje do odcjepljenja i formiranja vlastite države ili priključenja Srbiji. Ova ideja bila je dio šireg koncepta stvaranja “Velike Srbije”, koji je podrazumijevao ujedinjenje svih područja gdje žive Srbi u jedinstvenu državu, ne obazirući se na granice republika bivše Jugoslavije. Tvrdilo se da su okupirana područja “iskonski srpska zemlja” i da Srbi na njih imaju povijesno pravo.

Na okupiranim područjima provodilo se etničko čišćenje nesrpskog stanovništva, masovna protjerivanja Hrvata i drugih nesrba, ubojstva i uništavanje njihove imovine i kulturnih spomenika. Cilj je bio stvoriti etnički čista područja koja bi se potom mogla pripojiti Srbiji.

Rat koji je započeo 1991. godine u Hrvatskoj bio je, dakle, rezultat kompleksne interakcije povijesnih strahova, nacionalističkih ideologija, političkih ambicija i vojne agresije usmjerene na očuvanje Jugoslavije pod srpskom dominacijom. Odnosno na stvaranje etnički proširene srpske države na račun teritorija drugih republika, uključujući Republiku Hrvatsku. Moja uloga u obrani Hrvatske od te agresije dio je ove složene i tragične povijesti koju sam vam opisao.

Autor teksta: Ivan Vohrić