Zašto ZAVNOH i NOB mogu biti dio povijesnog slijeda, ali ne i temelj današnje hrvatske države kao političkog poretka.
Autor: Ivan Vohrić
Tekst nije napisan da bi vrijeđao ičije žrtve, nego da bi se hladne glave pogledalo što doista piše u Ustavu Republike Hrvatske i kako se to uklapa u našu povijest. Svjestan sam da su ZAVNOH, NDH, NOB i Domovinski rat duboko emotivne teme i da svatko od nas nosi svoje rane, obiteljska iskustva i uvjerenja.
Komunistički jugoslavenski režim bio je totalitaran i zločinački: imao je logore, politička ubojstva, masovna smaknuća nakon 1945., progone neistomišljenika i sustavno kršenje osnovnih prava. To se više ne može relativizirati nikakvim pozivanjem na “antifašizam”. Ovaj tekst polazi upravo od toga – da se komunizam kao sustav jasno i otvoreno osudi, a da se istovremeno ne upadne u zamku novih mitologija koje zamjenjuju jedne laži drugima.
U tekstu koji slijedi nastojim držati se Ustava i provjerljivih činjenica: bez kolektivne mržnje prema narodima, ali i bez skrivanja iza ideoloških etiketa. Posebno poštovanje dugujem hrvatskim braniteljima i Domovinskom ratu kao temelju današnje hrvatske državnosti.
Molim čitatelja da tekst pročita do kraja, možda i dva puta, prije nego donese sud – jer istina nije u prvoj emociji, nego u onome što ostane kada se strasti smire, a činjenice ostanu stajati same za sebe.
ZAVNOH i Domovinski rat: može li Hrvatska imati dva “temelja” ?
U javnosti se sve češće ponavlja teza da je Hrvatska “nastala na ZAVNOH-u i AVNOJ-u”, te da su hrvatski branitelji u Domovinskom ratu “samo” obranili AVNOJ-evske granice. Kao reakcija na to, dolazi suprotna tvrdnja: ZAVNOH, NOB i AVNOJ ne mogu biti nikakav temelj Republike Hrvatske ako je Jugoslavija nestala u Domovinskom ratu.
U toj polemici ima i zrna istine i mnogo nesporazuma, mitova i političke propagande. Ako želimo ozbiljno govoriti o temelju hrvatske državnosti – bez jugonostalgije, ali i bez novih mitologija – moramo krenuti od onoga što doista piše u Ustavu Republike Hrvatske, a ne od onoga što bismo htjeli da piše.
Što Ustav zaista kaže: kontinuitet i prekid
U Izvorišnim osnovama Ustava RH nabraja se “povijesni slijed” hrvatske državnosti. Ti temelji nisu jedan događaj ni jedan režim, nego čitav niz:
srednjovjekovna hrvatska državnost,
Hrvatski sabor i druge institucije u sklopu Monarhije,
Banovina Hrvatska 1939. kao pokušaj autonomije unutar Kraljevine Jugoslavije,
ZAVNOH i odluke u Drugom svjetskom ratu, nasuprot NDH,
ustavi Narodne/ Socijalističke Republike Hrvatske u sklopu federativne Jugoslavije,
prvi višestranački izbori 1990. i donošenje Ustava RH,
te pobjeda u Domovinskom ratu.
No, u istoj preambuli stoji i ključna rečenica: Hrvatska je nastala na “povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi”.
Drugim riječima, Ustav istodobno radi dvije stvari:
priznaje da je hrvatska državnost postojala i unutar različitih oblika Jugoslavije,
jasno kaže da je komunistički sustav odbačen, a današnja Republika Hrvatska nastaje na demokratskom prekidu – i ratnoj pobjedi nad Jugoslavijom i JNA.
Ovdje je ključna razlika: nije isto “povijesni slijed” i “ustavni temelj današnjeg poretka”. Ustav želi reći da hrvatski narod i njegova državnost nisu pali s neba 1991., ali i da današnja Hrvatska nema ničeg zajedničkog s jugoslavenskim komunističkim režimom kao poretkom.
ZAVNOH, NOB i AVNOJ – što jesu, a što nisu
ZAVNOH, NOB i AVNOJ u našem javnom prostoru nose dvije gotovo suprotne simbolike:
Za jedne su to isključivo instrumenti komunističkog preuzimanja vlasti i početak novog ropstva.
Za druge su to gotovo sveta mjesta “antifašističke borbe” koja se ne smije dirati.
Istina je, kao i obično, neugodna za oba tabora.
Antifašizam i komunizam – dvije različite stvari
Treba jasno razlikovati:
Antifašizam kao otpor nacizmu i fašizmu – kao ideja – nije sam po sebi zločinački.
Komunistički jugoslavenski režim bio je totalitaran i zločinački: imao je logore, politička ubojstva, masovna smaknuća nakon 1945., progone neistomišljenika, uskraćivanje osnovnih političkih i vjerskih sloboda.
ZAVNOH i AVNOJ bili su istodobno:
dio antifašističke koalicije koja je vojno porazila sile Osovine,
i politički instrument Komunističke partije za uspostavu jednopartijske države.
Ustav RH ih zato ne slavi kao uzor političkog poretka, nego ih navodi kao povijesni trenutak u kojem hrvatska državnost nije nestala ni u ratu, ni u budućoj federaciji. U sljedećem koraku jasno kaže: taj je poredak napušten, komunizam je odbačen.
Reći zato da su “Hrvati ozakonili komunističku laž u Ustavu” nije točno. Ustav radi ono što većina europskih država radi: razdvaja činjenicu da je narod postojao i imao nekakav oblik državnosti i u lošem režimu – od moralne i političke ocjene tog režima.
NDH i pitanje “jedine prave države”
U istim raspravama često se javlja i tvrdnja da je NDH “jedina prava hrvatska država”, te da je sve što je došlo poslije (ZAVNOH, AVNOJ, SFRJ) samo negacija te “prave” državnosti.
Treba reći izravno:
U reakciji na relativizaciju zločina komunizma često se javlja iskušenje da se NDH romantizira kao “jedina prava hrvatska država”.
Takvo viđenje ne stoji. Suvremena historiografija NDH opisuje kao međunarodno slabo priznatu i u velikoj mjeri ovisnu, odnosno marionetsku tvorevinu pod snažnom kontrolom nacističke Njemačke i fašističke Italije.
Ta je država donijela rasne zakone te provela sustavne progone i masovna ubojstva Srba, Židova, Roma i političkih protivnika, uključujući logorski sustav.
To nije politički stav autora, nego standardni zaključak relevantne znanstvene literature i međunarodne javnosti. Istodobno, to ne znači da se svaku pojedinu osobu koja se tada našla na toj strani automatski proglašava zločincem, ali režim kao takav ne može biti uzor današnjoj Hrvatskoj.
Domovinski rat kao konstitutivni temelj današnje Hrvatske
S druge strane, Domovinski rat nije “još jedan u nizu događaja”. On je povijesni presjek:
hrvatski narod prvi put nakon dugo vremena demokratski bira vlast (1990.),
provodi referendum o samostalnosti (svibanj 1991.),
proglašava samostalnost,
i zatim se oružano brani od agresije JNA i Srbije.
Pobjeda u Domovinskom ratu ima dvostruko značenje:
Pravno-političko – potvrđuje se pravo hrvatskog naroda na samostalnu državu, međunarodno priznatu i odvojenu od bilo kakve Jugoslavije.
Simboličko i moralno – hrvatski branitelji postaju stvarni nosioci suvereniteta, oni koji su svojim životima obranili državnost za generacije koje dolaze.
Zato je opravdano reći:
temelj današnje Republike Hrvatske kao političkog poretka jesu:
– višestranački izbori i Ustav 1990.,
– referendum i odluka o samostalnosti,
– te pobjeda u Domovinskom ratu.
U tom smislu tvrdnja da Hrvatska “nije nastala na ZAVNOH-u, nego u Domovinskom ratu” ima svoje uporište. Pogreška nastaje kad se iz toga izvodi zaključak da ZAVNOH, NOB i AVNOJ moraju biti izbrisani iz svakog spomena, kao da nikada nisu postojali, ili da se mora falsificirati povijest.
Kako se manipulira: “antifašizam” kao štit za komunizam i “AVNOJ-evske granice” kao batina po braniteljima
Nakon 2000. godine svjedočimo dvostrukoj manipulaciji u javnom prostoru:
S jedne strane, političke i medijske elite često guraju tezu:
– Hrvatska je “nastala” na ZAVNOH-u,
– Domovinski rat je tek obrana “AVNOJ-evskih granica”,
– branitelji su branili “istine NOB-a”,
– “antifašizam” se koristi kao magična riječ kojom se automatski prekrivaju komunistički zločini, izostanak lustracije i dugotrajni utjecaj struktura bivšeg režima.
S druge strane, kao reakcija na to, javlja se suprotan ekstrem:
– NDH se romantizira kao jedina “prava hrvatska država”,
– sve u partizanima se odbacuje kao “srpsko-komunističko”,
– iznose se nerealne brojke žrtava,
– Srbi i Hrvati prikazuju se kao kolektivni, gotovo biološki zločinci ili žrtve.
Oba pristupa su destruktivna:
Prvi vrijeđa hrvatske branitelje i razvodnjava težinu Domovinskog rata, pretvarajući ga u servis Jugoslavije.
Drugi uništava vjerodostojnost hrvatske strane, jer umjesto komunističke mitologije nudi novu, “našu” mitologiju, jednako nespojivu s činjenicama.
Tko ozbiljno drži do hrvatske države, ne bi smio pristati ni na jedno ni na drugo.
Što znači govoriti strogo istinito?
Ako želimo povijest i politiku spašavati od propagande, osnovna pravila su jednostavna.
1. Razlikovati narod od režima
Srbi i Hrvati nisu zločinci ni sveci po rođenju. Zločine čine konkretne države, vojske, tajne službe, režimi, organizirane skupine. Treba prozivati ideologije i strukture moći, ne genetski proklinjati narode.
2. Priznati zločine svih režima
Treba jasno i glasno priznati zločine:
fašističkog, nacističkog i ustaškog režima,
četničkih formacija,
jugoslavenskog komunističkog režima (prije i nakon 1945.),
ali i pojedinačne zločine na hrvatskoj strani u Domovinskom ratu, tamo gdje su se doista dogodili.
Moralna je snaga upravo u tome da svoju stranu ne lažiramo.
3. Ne napuhavati brojke
Broj žrtava poraća 1945., Križnog puta, logora, kao i Jasenovca, Oluje i svega ostalog, teško je do kraja utvrditi. Ali namjerno napuhivanje ili smanjivanje brojki uvijek se na kraju obije o glavu onome tko to radi. Istina ne treba inflaciju.
4. Insistirati na tri ključne točke Ustava
Ako se vratimo Ustavu, vidimo trokut:
Hrvatska je antifašistička u smislu da ne prihvaća fašizam i nacizam kao poredak.
Hrvatska je postkomunistička – komunistički sustav je izričito odbačen.
Hrvatska je država nastala i potvrđena u Domovinskom ratu – hrvatski branitelji nisu čuvari Jugoslavije, nego grobari Jugoslavije.
Taj trokut je neugodan svima koji bi rado zadržali samo jedan vrh:
– bilo “antifašizam bez kritike komunizma”,
– bilo “antikominizam bez priznanja fašističkih zločina”,
– bilo “Domovinski rat bez ikakvog povijesnog konteksta”.
Zaključak: jasna linija bez mitova
Na početno pitanje:
“ZAVNOH, NOB i AVNOJ ne mogu biti temelj Hrvatske ako je Jugoslavija nestala u Domovinskom ratu?”
Odgovor je dvostruk:
Ne mogu biti temelj današnje Republike Hrvatske kao političkog poretka. Današnja Hrvatska utemeljena je na demokratskom raskidu s komunizmom, na višestranačkim izborima, referendumu i pobjedi u Domovinskom ratu.
Mogu biti dio povijesnog slijeda hrvatske državnosti, kao dokaz da hrvatski narod nije nestao ni u ratu ni pod tuđim zastavama – ali uz jasno priznanje da je jugoslavenski komunistički sustav bio nedemokratski i zločinački.
Ako želimo da Hrvatska ne postane “Croslavija”, ali ni karikatura vlastite povijesti, onda tekstovi o ovim temama moraju biti upravo takvi: strogo istiniti, precizni, bez kolektivne mržnje i bez utega mitova – i komunističkih i onih navodno “antikomunističkih”.
Samo na takvom temelju možemo istinski poštovati žrtvu hrvatskih branitelja i graditi državu koja se ne boji istine.
Naputak čitatelju
Dolazim iz obitelji koja je bila vezana uz NDH i ne pišem ovo iz pozicije nekoga tko na to gleda iz daljine. Upravo zato smatram da je pošteno razlikovati ljubav i poštovanje prema vlastitim precima od političke i moralne ocjene režima u kojem su živjeli. Režim i ljudi nisu isto.
Tekstovi na ovoj stranici bave se hrvatskom poviješću, politikom i Domovinskim ratom. Svjestan sam da su to teme koje bude jake emocije, osobne priče i nasljeđe različitih režima.
Da ne bismo upali u zamku propagande, vrijedi nekoliko jasnih pravila:
- Istina ispred “naših”
Cilj nije braniti bilo koju stranu po svaku cijenu, nego što je moguće točnije opisati činjenice, pa i onda kada ruše mitove koje bismo možda osobno radije zadržali. - Kritika ide na režime, ne na narode
Pišem o ustaškom, četničkom, komunističkom i drugim režimima, o njihovim zločinima i zloporabama, ali ne prihvaćam kolektivno proglašavanje cijelih naroda zločincima ili svecima. - Razlikujem ljude od poretka
Poštovanje prema precima i žrtvama ne znači da režim u kojem su živjeli automatski postaje dobar. Ljude i njihovu čast ne miješam s političkim sustavima koji su često bili zločinački. - Dokumenti i historiografija ispred dojmova
Kad god je moguće, oslanjam se na Ustav RH, povijesne dokumente i relevantnu historiografiju. Emocije i ideološke želje ne mogu zamijeniti izvore. - Rasprava argumentima, ne etiketama
Kritika je dobrodošla, ali uz argumente i izvore. Etikete tipa “izdajnik”, “komunjara”, “ustašomrzac” i slično ne doprinose istini i bit će shvaćene kao izbjegavanje ozbiljne rasprave.
Ako dijelite ove kriterije, dobrodošli ste – i kad se sa mnom ne slažete. Ako tražite samo navijačku potvrdu vlastitih mitova, vjerojatno ovo nije stranica za vas.
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić – Res Publica Post
About the Author
Nastojeći bit objektivan, prateći povijesne događaje koliko je to moguće iz dostupnih literatura slažem s vama.
Eh kad bi ovi što se bave politikom ovo barem pročitali ne bismo imali podijeljeno društvo.