JANKOMIR: Pacijent je upozoravao da su ga ranije gušili, a nakon njegove smrti uslijedila su opravdanja

Smrt 32-godišnjeg Kristiana Josipa Periša otvorila je pitanja koja nadilaze kaznenu odgovornost četvorice osumnjičenih medicinskih tehničara. Nadzorna snimka, policijske bilješke, javna obrana zaposlenika i svjedočanstva o navodnim ranijim zlostavljanjima nameću pitanje: je li u zagrebačkoj psihijatrijskoj bolnici nedopušteno postupanje prema pacijentima postalo prihvaćena praksa?

Autor: Ivan Vohrić

Kristian Josip Periš imao je 32 godine. Dana 21. listopada 2026. dovezen je u Kliniku za psihijatriju Sveti Ivan u zagrebačkom Jankomiru. Nekoliko sati poslije bio je mrtav.

Nije stradao na ulici, u prometnoj nesreći ni tijekom sukoba s policijom. Preminuo je u zdravstvenoj ustanovi, tijekom postupanja medicinskog osoblja čija je profesionalna i zakonska obveza bila zaštititi njegovo zdravlje, život i dostojanstvo.

Za njegovu smrt četvorica medicinskih tehničara osumnjičena su za teško ubojstvo. Nalaze se u istražnom zatvoru, a kazneni postupak tek treba utvrditi njihovu individualnu odgovornost.

Međutim, ono što je javnost doznala posljednjih dana otvara dodatno pitanje.

Je li ono što se dogodilo Perišu bio izolirani slučaj nedopuštenog nasilja ili posljedica postupanja koje je u određenoj radnoj sredini s vremenom postalo prihvatljivo?

Odgovor još nemamo. Ali imamo dovoljno ozbiljnih informacija da se takvo pitanje više ne može zaobići.

Pacijent je prije smrti policiji govorio o ranijem gušenju

Jedan od najvažnijih podataka objavljen je u izvještaju novinarke Ane Raić na Indexu, na temelju informacija iz službenih policijskih bilješki.

Prema tim informacijama, Periš je 21. listopada, prije ulaska u bolnicu, policijskim službenicima govorio da su ga tijekom ranijeg liječenja u istoj ustanovi gušili i vezali za krevet.

Izražavao je strah od ponovnog ulaska u bolnicu i nije želio da ga zdravstveni radnici dodiruju.

Ovaj podatak zahtijeva posebnu pažnju.

Periš nije nakon kobnog događaja mogao iznijeti pritužbu. Njegovo upozorenje prethodilo je smrti i, prema medijskim informacijama, zabilježeno je u policijskoj dokumentaciji.

To ne dokazuje da se ranije gušenje doista dogodilo. Još manje dokazuje da je tada korišten jastuk. Ali znači da je pacijent prije smrtonosne intervencije opisivao postupanje koje je po svojoj naravi zabrinjavajuće slično kasnije zabilježenom događaju.

Je li to upozorenje itko provjerio? Je li medicinsko osoblje znalo za njega? Jesu li u bolničkoj dokumentaciji postojale ranije pritužbe na način sputavanja pacijenta?

To su pitanja koja istražitelji ne bi smjeli ostaviti bez odgovora.

Izvor: Index – Periš se bojao ući u bolnicu

Od mirnog sjedenja do smrtonosne intervencije

Prema kronologiji koju je 10. studenoga objavio Večernji list, policija je toga dana dvaput dolazila u bolnicu.

Prilikom prve intervencije, u 15:23, Periš je sjedio na klupici. U tom trenutku nije pružao otpor.

Oko 17 sati policija ponovno dolazi na poziv osoblja. Pacijent je već vezan za krevet, ošamućen i dezorijentiran. Prema policijskoj bilješci koju prenose mediji, liječnica je tada izjavila da Periš ne ugrožava medicinsko osoblje i da daljnje policijsko postupanje nije potrebno.

Potrebno je pritom navesti i da su tijekom ranijih događaja zabilježene ozbiljne verbalne prijetnje pacijenta. Takvo ponašanje zahtijeva odgovarajuću stručnu procjenu i zaštitne mjere. No prethodna agresivnost ili prijetnje ne daju nikome trajno dopuštenje za primjenu sile.

Oko 20:02 počinje posljednja intervencija zabilježena nadzornom kamerom.

Prema izvještajima Jutarnjeg lista i Večernjeg lista, pacijent je u tom trenutku već bio sputan remenjem. Slijedi postupanje tijekom kojega mu se jastukom prekriva područje glave, na tijelo i vrat primjenjuje pritisak te ga se udara.

Prema objavljenom opisu snimke, pritisak se nastavlja i nakon slabljenja odnosno prestanka otpora. Nakon približno osam minuta osoblje uklanja jastuk i uočava da je pacijent bez svijesti.

Slijedi reanimacija, ali Periš ne preživljava.

Ovo je kronologija prema novinarskim izvještajima i opisima istražnih materijala. Konačno utvrđivanje svih pojedinačnih radnji, uzroka smrti i njihove pravne kvalifikacije pripada kaznenom postupku.

Izvor: Večernji list – Kronologija posljednjih sati Kristiana Josipa Periša

Zakon ne dopušta ono što se opisuje na snimci

Hrvatska već godinama ima propisana pravila o primjeni mjera prisile prema osobama s težim duševnim smetnjama.

Pravilnik iz 2015. godine dopušta fizičko sputavanje samo u posebno opravdanim situacijama i pod propisanim uvjetima.

Njegov članak 10., stavak 4., izričito propisuje:

„Nikakav pritisak se ne smije primjenjivati na vrat, prsa ili trbuh.”

Članak 2. zabranjuje primjenu mjera prisile kao kazne.

Zdravstveni djelatnici imaju pravo zaštititi sebe, druge pacijente i osobu koja zbog svojeg stanja ugrožava vlastitu sigurnost. Međutim, primjena sile mora imati opravdanu svrhu i ne smije prijeći dopuštene granice.

Postavlja se stoga jednostavno pitanje.

Koju medicinsku svrhu može imati udaranje već sputanog pacijenta ili prekrivanje njegove glave jastukom uz pritisak na tijelo?

Nedostatak zaštitara, iscrpljenost zaposlenika ili težina svakodnevnog rada ne mogu sami po sebi pretvoriti zabranjenu metodu u dopuštenu.

Izvor: Narodne novine, Pravilnik NN 16/2015

„Nisu ništa prekoračili” – na temelju čega?

Nakon uhićenja četvorice tehničara, 9. studenoga ispred bolnice organiziran je prosvjed zaposlenika.

Njihovi predstavnici upozoravali su na nedostatak sigurnosne zaštite, nedovoljnu edukaciju i opasnosti kojima su zdravstveni radnici izloženi.

Ti zahtjevi mogu biti potpuno opravdani.

Međutim, javna rasprava poprimila je drukčiji karakter kada su pojedini predstavnici zaposlenika počeli kategorički braniti postupanje osumnjičenih.

Liječnica Ivana Bahija, predsjednica podružnice Hrvatskog liječničkog sindikata u Klinici Sveti Ivan, izjavila je:

„Oni su samo radili svoj posao, ja odgovorno tvrdim da nisu ništa prekoračili u tom svom postupanju.”

Pritom je naglasila da još nema konačnog obdukcijskog nalaza i da uzrok smrti nije utvrđen.

Izjava je dana prije nego što je Jutarnji list javnosti detaljno opisao sadržaj nadzorne snimke. Zato nije opravdano pretpostaviti da je liječnica u tom trenutku poznavala sve njezine pojedinosti.

Ali upravo tu nastaje proturječnost.

Ako uzrok smrti nije utvrđen i nisu poznate sve okolnosti intervencije, na temelju čega se može odgovorno i kategorički tvrditi da nije bilo nikakvog prekoračenja?

To je pitanje koje je trebalo izravno postaviti.

A nakon objave detalja snimke nameće se još jedno:

Smatraju li liječnica i predstavnici zaposlenika da su udaranje sputanog pacijenta, pritisak na njegov vrat i prekrivanje glave jastukom dopuštene metode medicinskog postupanja?

Ako ne smatraju, bi li preispitali svoje ranije izjave?

Ako smatraju, na temelju kojeg propisa i stručnog standarda?

Izvor: HRT – Prosvjed zaposlenika i izjave liječnice Bahije

Pitanje koje je nedostajalo u medijskim izvještajima

Dio javne rasprave usmjerio se na sudbinu četvorice osumnjičenih zaposlenika, njihove obitelji, radne uvjete i strah od kaznenog progona.

Sve su to teme o kojima se smije i treba razgovarati.

Ali u dostupnim izvještajima s prosvjeda nedovoljno je razjašnjeno jedno pitanje:

Je li postupanje opisano na nadzornoj snimci predstavljalo iznimku ili metodu koju su pojedini zaposlenici smatrali uobičajenom?

Mediji su prenosili izjave o navodnom nepravednom postupanju prema osumnjičenima. Samo prenošenje takvih izjava nije njihovo odobravanje. No novinarski posao ne završava prijenosom tvrdnji.

Ako netko kaže da osumnjičenici nisu ništa prekoračili, sljedeće pitanje mora biti što konkretno smatra dopuštenim.

U raspravama na društvenim mrežama pojavila se i argumentacija prema kojoj su tehničari samo izvršavali liječničke naloge te su sada ostavljeni da sami snose posljedice.

Odgovornost liječnika i nadređenih doista se mora istražiti.

Ali eventualna odgovornost nadređenih ne oslobađa automatski odgovornosti osobu koja je sama primijenila nedopuštenu silu.

Jednako tako, ni osuda postupanja tehničara ne smije biti razlog da se zanemari moguća odgovornost drugih osoba koje su bile prisutne i imale obvezu nadzirati intervenciju.

Jesu li se slična postupanja događala i ranije?

Ovo pitanje dobilo je dodatnu težinu 10. studenoga, kada je Večernji list prenio svjedočanstvo Lea Askara, skrbnika osobe koja se liječila u istoj ustanovi.

Askar je iznio ozbiljne optužbe o navodnom šamaranju pacijenata, sputavanju bez medicinskog opravdanja i vezivanju za radijatore.

Također je izrazio tvrdnju da je liječnica koja je javno branila osumnjičene ranije opravdavala grubo postupanje prema njegovu štićeniku.

Riječ je o tvrdnjama koje zahtijevaju provjeru i očitovanje ustanove, a ne o sudski utvrđenim činjenicama.

Ipak, zajedno s Periševim ranijim upozorenjem policiji otvaraju opravdanu sumnju da je potrebno istražiti i prethodna postupanja prema pacijentima.

U organizacijskoj psihologiji postoji pojam normalizacije odstupanja. Opisuje situaciju u kojoj se rizično ili nepravilno ponašanje, nakon ponavljanja bez neposrednih posljedica, postupno počinje doživljavati kao prihvatljivo.

Je li se nešto takvo događalo i na pojedinim odjelima Jankomira?

To zasad nije dokazano.

Međutim, radnje koje se prema medijskim opisima odvijaju pred nadzornom kamerom, u prisutnosti više zdravstvenih djelatnika, nameću pitanje kako su sudionici procjenjivali njihovu dopuštenost i rizike.

Nisu li očekivali smrtonosan ishod? Jesu li podcijenili opasnost? Je li netko pokušao zaustaviti postupanje?

Odgovore treba tražiti u izvornoj snimci, iskazima svjedoka i stručnim nalazima, a ne u pretpostavkama o tome što su sudionici mislili.

Izvor: Večernji list – Svjedočanstvo skrbnika o navodnom postupanju prema pacijentima

Izostanak namjere usmrćenja ne isključuje kaznenu odgovornost

U javnosti se pojavljuje argument da medicinski tehničari vjerojatno nisu željeli usmrtiti Periša.

To je moguće. Ali nije dovoljno za zaključak da nisu počinili kazneno djelo.

Kaznenopravno su važna različita pitanja: jesu li sudionici bili svjesni opasnosti svojeg postupanja, jesu li pristali na mogućnost smrtnog ishoda ili su olako vjerovali da do njega neće doći.

Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu 8. studenoga objavilo je da postoji osnovana sumnja na teško ubojstvo iz članka 111. točke 2. Kaznenog zakona.

Tužiteljstvo sumnja da su osumnjičenici, postupajući protivno pravilima struke, pristali na mogućnost usmrćenja ranjivog pacijenta.

To je sumnja koju tek treba dokazati.

Međutim, temeljno načelo ostaje nepromijenjeno:

Nitko ne mora željeti smrt druge osobe da bi mogao kazneno odgovarati za protupravno postupanje koje je tu smrt prouzročilo.

Precizna kvalifikacija ovisi o dokazivanju uzročne veze, oblika krivnje i svih ostalih zakonskih obilježja djela.

Izvor: DORH – Priopćenje Županijskog državnog odvjetništva, 8. studenoga 2026.

Plenković: „Pogledajte snimku”

U raspravu se 10. studenoga uključio i predsjednik Vlade Andrej Plenković.

Govoreći o smrti Periša, izjavio je da prema onome što je vidio smatra kako je riječ o ubojstvu.

Novinari su ga upozorili da obdukcija i sudski postupak nisu završeni te ga pitali nije li preuranjeno donositi takav zaključak.

Premijer je odgovorio:

„Pogledajte snimku.”

Isti je odgovor ponovio.

Novinarsko pitanje bilo je opravdano. U pravnoj državi sud, a ne predsjednik Vlade, odlučuje o kaznenoj odgovornosti. Čak ni iznimno uznemirujuća snimka ne zamjenjuje sudskomedicinsko vještačenje i dokazni postupak.

Ali jednako tako, nedovršena obdukcija ne znači da se iz dostupnih dokaza ne mogu prepoznati postupci koji izazivaju osnovanu sumnju na kazneno djelo.

Pravni oprez ne smije postati opravdavanje mogućeg nasilja.

Politička rasprava o tome tko upravlja bolnicom također ne smije zamijeniti pitanje što se dogodilo pacijentu.

Grad Zagreb osnivač je ustanove, Ministarstvo zdravstva ima vlastite nadzorne ovlasti, a istražitelji i pravosuđe zasebnu ulogu.

Svaka razina odgovornosti mora biti razmotrena prema njezinim stvarnim ovlastima i propustima.

Izvor: HRT – Plenković o smrti pacijenta u Jankomiru, 10. studenoga

Zašto je Ministarstvo zdravstva obaviješteno tek u studenome?

Dok se javnost bavila prosvjedima i izjavama podrške, otvorilo se i pitanje pravodobnog obavještavanja nadležnih institucija.

Ministrica zdravstva Irena Hrstić 10. studenoga potvrdila je da je informacija o neželjenom događaju u Ministarstvo stigla tek prethodnog dana, 9. studenoga.

To je gotovo tri tjedna nakon smrti pacijenta.

Ministrica je navela da je takvo kašnjenje suprotno propisanim postupcima izvještavanja te da je zdravstvena inspekcija upućena u ustanovu.

Kašnjenje samo po sebi nije dokaz namjernog zataškavanja. No zahtijeva odgovor tko je bio dužan dostaviti obavijest, kada je saznao za događaj i zbog čega obveza nije pravodobno izvršena.

Posebno treba ispitati i jesu li odgovorne osobe već ranije imale uvid u snimku.

Izvor: HRT – Ministrica Hrstić o zakašnjelom obavještavanju Ministarstva

Strukovna komora potvrdila je da postoje zabranjene metode

Dana 10. studenoga oglasila se i Hrvatska komora medicinskih sestara.

Komora je ocijenila da objavljene snimke prikazuju primjenu zabranjenih mjera prisile i kršenje profesionalnih i etičkih standarda.

Istodobno je opravdano upozorila da se odgovornost mora individualizirati te da se zbog postupanja pojedinaca ne smije osuđivati čitavu profesiju.

To je važna razlika.

Tisuće medicinskih sestara i tehničara svakodnevno rade odgovoran i težak posao, često u uvjetima koji zaslužuju ozbiljnu institucionalnu pozornost.

No upravo se zbog njihova profesionalnog ugleda postupanje opisano u ovom predmetu mora do kraja rasvijetliti.

Zaštita zdravstvenih radnika i zaštita pacijenata nisu suprotstavljeni ciljevi.

Izvor: N1 – Priopćenje Hrvatske komore medicinskih sestara

Zaključak: Tko je štitio pacijenta?

Kristian Josip Periš nije bio samo sudionik zahtjevne medicinske intervencije.

Bio je čovjek s imenom, obitelji, životom i pravom na zaštitu.

Njegovo psihičko stanje nije umanjivalo ta prava.

Njegove eventualne prijetnje nisu ukidale zakonska ograničenja primjene sile.

A činjenica da su zdravstveni djelatnici radili težak i odgovoran posao nije ih oslobađala obveze postupanja prema pravilima struke.

Istraga mora utvrditi što je učinio svaki od četvorice osumnjičenih tehničara. Ali mora odgovoriti i na pitanje postupanja prisutnih liječnika, nadzora nad intervencijom, prethodnih upozorenja pacijenta i odgovornosti uprave ustanove.

Treba provjeriti ranije prijave i svjedočanstva, a ne unaprijed pretpostaviti da dokazuju ustaljenu praksu.

I naposljetku, oni koji su javno tvrdili da osumnjičenici nisu prekoračili dopuštene mjere imaju odgovornost objasniti na temelju čega su to tvrdili.

Jer ako postupanje koje nadzorna kamera prema objavljenim opisima prikazuje nije dopušteno, onda se ne može opravdati nedostatkom zaštitara, radnim uvjetima ili kolegijalnom solidarnošću.

A ako je netko takvo postupanje smatrao normalnim, onda se otvara pitanje mnogo šire od odgovornosti četvorice zaposlenika.

Je li sustav zakazao samo te večeri ili je godinama propuštao prepoznati opasnost?

Na to pitanje javnost ima pravo dobiti odgovor.

Prije svega, odgovor zaslužuje obitelj Kristiana Josipa Periša.

Urednička napomena: Članak je pripremljen 10. studenoga 2026. na temelju javno dostupnih izvještaja, službenog priopćenja DORH-a i relevantnih propisa. Autor nije imao uvid u izvornu, cjelovitu nadzornu snimku ni u kompletan sudski spis. Svjedočanstva o ranijim događajima navedena su uz atribuciju i nisu predstavljena kao dokazane činjenice. Osumnjičenici se smatraju nedužnima dok im se krivnja ne utvrdi pravomoćnom presudom.

Sva prava pridržana © Ivan Vohrić