Zamislite da vam dijete premine tijekom medicinske intervencije u bolnici. Na njegovu tijelu primijetite ozljede, posumnjate na nasilnu smrt i obratite se policiji. A ondje vam, prema tvrdnji odvjetnika obitelji, odgovore da treba čekati obdukcijski nalaz, možda i nekoliko mjeseci.

Što biste učinili?

Biste li prihvatili objašnjenje i čekali? Biste li znali koje dokaze treba osigurati? Biste li znali da u bolničkoj sobi postoji nadzorna kamera čija snimka može biti presudna?

I najvažnije: biste li imali novca angažirati odvjetnika?

Upravo ta pitanja nameće slučaj smrti 32-godišnjeg Kristiana Josipa Periša, koji je 21. listopada 2026. preminuo tijekom intervencije medicinskog osoblja u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u zagrebačkom Jankomiru.

Za njegovu smrt četvorica medicinskih tehničara osumnjičena su za teško ubojstvo. Njihova individualna kaznena odgovornost predmet je istrage.

No sada se otvara druga, jednako važna tema.

Jesu li policija, državno odvjetništvo, bolnička uprava i ostalo zdravstveno osoblje pravodobno učinili ono što su prema svojim ovlastima i obvezama morali učiniti?

Roditelji su posumnjali na nasilnu smrt. Što je učinila policija?

Prema izjavi odvjetnika obitelji Leona Zrnića, članovi obitelji nakon Kristianove smrti uočili su ozljede na njegovu tijelu, uključujući područje glave i vrata.

Iz bolnice su, kako tvrde, dobili objašnjenje da je Kristian nakon primjene terapije doživio srčani zastoj.

Međutim, ozljede koje su primijetili pobudile su njihovu sumnju.

Obratili su se policiji.

Odvjetnik Zrnić za Dnevnik Nove TV iznio je posebno ozbiljan navod: obitelji je, prema njegovim riječima, rečeno da policija može postupati tek nakon primitka obdukcijskog nalaza, na koji bi se moglo čekati četiri ili pet mjeseci.

Ako je to točno, postavlja se pitanje koje zahtijeva vrlo konkretan odgovor nadležnih.

Na temelju kojeg zakonskog propisa policijski službenik može odgoditi provjeru sumnje na nasilnu smrt samo zato što još nije dovršena obdukcija?

Članak 207. Zakona o kaznenom postupku propisuje da policija, kada postoje osnove sumnje na kazneno djelo koje se progoni po službenoj dužnosti, ima pravo i dužnost otkriti i osigurati tragove te prikupiti obavijesti korisne za kazneni postupak.

Naravno, svaka prijava ne dokazuje da je kazneno djelo počinjeno. Policija mora procijeniti postoje li osnove sumnje i koje su radnje potrebne.

Ali u ovom slučaju obitelj je, prema vlastitom svjedočenju, prijavljivala smrt tijekom medicinske intervencije, uz ozljede za koje nije imala uvjerljivo objašnjenje.

Zar to nije bio dovoljan razlog za žurnu provjeru dostupnih činjenica?

Zašto odmah ne razgovarati sa zdravstvenim osobljem? Zašto ne utvrditi tko je sudjelovao u intervenciji? Zašto ne provjeriti medicinsku dokumentaciju i postoji li videonadzor?

Policija nije morala unaprijed znati da se dogodilo ubojstvo. Njezin je posao bio provjeriti postoje li dokazi koji upućuju na kazneno djelo.

To je bitna razlika.

Izvor: Dnevnik Nove TV – Izjava odvjetnika obitelji Leona Zrnića

Izvor: Zakon o kaznenom postupku, članak 207.

Policija je objasnila kako je završila istraživanje, ali ne i kako ga je započela

Policijska uprava zagrebačka 9. studenoga javno je izvijestila o rezultatima kriminalističkog istraživanja protiv četvorice medicinskih tehničara.

U priopćenju je opisala osnovu sumnje da su zaposlenici zdravstvene ustanove 21. listopada, oko 20 sati, tijekom fizičkog sputavanja pacijenta postupali protivno pravilima medicinske struke i dužnoj pažnji.

Policija je navela da su pacijentu takvim postupanjem nanesene ozljede zbog kojih je preminuo.

Potvrdila je i da su osumnjičenici predani pritvorskom nadzorniku te da je kaznena prijava podnesena nadležnom Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

Dakle, policija je javnosti objasnila za što sumnjiči četvoricu tehničara i kako je završilo kriminalističko istraživanje.

Ali što je s njegovim početkom?

U dostupnim službenim priopćenjima nema odgovora na nekoliko temeljnih pitanja.

Kada je Policijska uprava zagrebačka prvi put zaprimila informaciju da obitelj sumnja na nasilnu smrt?

Tko je zaprimio prijavu i što je poduzeo?

Je li obitelji doista rečeno da pričeka nalaz obdukcije?

Ako jest, na temelju čega?

Kada su policijski službenici prvi put razgovarali s osobama koje su sudjelovale u medicinskoj intervenciji?

Kada su prvi put zatražili nadzornu snimku i tko je odlučio da se ona izuzme tek 6. studenoga?

To nisu pitanja o tajnim dokazima koji bi mogli ugroziti istragu. To su pitanja o pravodobnosti i zakonitosti početnog policijskog postupanja.

U javno dostupnim izvještajima do 10. studenoga nije pronađeno ni zasebno očitovanje glasnogovornika Policijske uprave zagrebačke, predstavnika MUP-a ili ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića koje bi odgovorilo na te konkretne navode obitelji i njezina odvjetnika.

Izostanak javnog očitovanja sam po sebi nije dokaz nepravilnosti. Međutim, kada odvjetnik javno tvrdi da je obitelji koja je prijavljivala sumnju na nasilnu smrt rečeno da čeka nekoliko mjeseci obdukciju, onda je riječ o navodu koji zahtijeva ozbiljno preispitivanje.

Ne mora postojati nikakva namjera prikrivanja da bi došlo do teškog profesionalnog propusta.

Dovoljni mogu biti pogrešna procjena, nedovoljno poznavanje zakonskih obveza, površno prikupljanje informacija ili propust da se od nadređenog zatraže upute.

Upravo zato treba razlikovati mogućnost namjernog prikrivanja od mogućnosti nestručnog ili nezakonitog postupanja.

Ni jedno ni drugo ne smije se unaprijed proglašavati dokazanim. Ali ni jedno ni drugo ne smije ostati izvan provjere.

Ako je obitelji doista rečeno da čeka četiri ili pet mjeseci nalaz obdukcije, onda se ne mora istražiti samo odgovornost zdravstvenih djelatnika, nego i stručnost te zakonitost postupanja policijskih službenika koji su zaprimili njezinu prijavu.

A za takvu provjeru nisu nužne dodatne novinarske pretpostavke.

Potrebno je utvrditi što piše u službenim evidencijama, kada je prijava zaprimljena, tko je po njoj postupao i koje su radnje poduzete.

Policija je javnosti opisala završetak kriminalističkog istraživanja. Sada je opravdano postaviti pitanje kako je ono započelo.

Izvor: N1 – Policijsko priopćenje o smrti pacijenta u Jankomiru

Kaznena prijava 23. listopada, snimka izuzeta 6. studenoga

Obitelj je angažirala odvjetnika Leona Zrnića.

On je 23. listopada 2026. podnio kaznenu prijavu nadležnom državnom odvjetništvu, zatražio inspekcijski nadzor Ministarstva zdravstva i uputio bolnici zahtjev da sačuva sve snimke videonadzora.

Dakle, već dva dana nakon smrti postojala je formalna kaznena prijava, kao i izričit zahtjev za očuvanje mogućeg dokaza.

Prema informacijama novinarke Ane Raić, koje je Index objavio 10. studenoga pozivajući se na dva izvora, policija je snimke iz bolnice izuzela tek 6. studenoga.

Četrnaest dana nakon odvjetnikove prijave i zahtjeva za očuvanje snimki.

Ovdje valja biti precizan: zasad nemamo uvid u policijsku i državnoodvjetničku dokumentaciju. Ne znamo jesu li u međuvremenu provođeni neki izvidi niti je li snimka već bila tehnički zaštićena.

Ali poznati vremenski slijed otvara ozbiljna pitanja.

Kada je državno odvjetništvo zaprimilo kaznenu prijavu?

Je li odmah zatražilo policijske izvide?

Kada je policija prvi put službeno provjerila okolnosti smrti?

I zašto je nadzorna snimka, prema objavljenim informacijama, izuzeta tek 6. studenoga?

Nije posao obitelji preminulog pacijenta da umjesto institucija osigurava dokaze mogućeg kaznenog djela.

Još manje bi otkrivanje istine smjelo ovisiti o tome može li obitelj platiti odvjetnika.

Izvor: Index – Otkrivamo novi skandal oko Periševe smrti, Ana Raić, 10. studenoga 2026.

U kriminalističkom istraživanju izgubljeno vrijeme ima cijenu

Postoji razlog zbog kojeg je pravodobno postupanje policije toliko važno.

Prvi sati i dani nakon događaja pružaju mogućnost osiguravanja tragova, utvrđivanja svih sudionika i prikupljanja njihovih izvornih opažanja.

S protekom vremena raste opasnost od gubitka dokaza, slabljenja sjećanja i utjecaja naknadnih informacija na iskaze.

U ovom slučaju radi se o zdravstvenim djelatnicima koji rade u istoj ustanovi, poznaju se i imaju mogućnost međusobno razgovarati.

To samo po sebi ne znači da su dogovarali lažne iskaze.

Ali je legitimno kriminalističko pitanje jesu li izjave svih sudionika prikupljene dovoljno rano da se međusobno mogu pouzdano usporediti.

Ako se sa svjedocima razgovara tek nakon više dana, kako se pouzdano razlikuje ono što su osobno vidjeli od onoga što su u međuvremenu čuli od kolega?

Upravo zato pravodobno i odvojeno prikupljanje obavijesti ima iznimnu važnost.

Prema Indexovim informacijama, razgovori s obitelji i bolničkim osobljem obavljeni su 7. studenoga, dan nakon policijskog izuzimanja snimke.

Jesu li neki razgovori ili druge istražne radnje provedeni i ranije, javnosti zasad nije poznato.

Ako jesu, policija i državno odvjetništvo trebali bi, koliko im zakon i interes istrage dopuštaju, objasniti taj vremenski slijed.

Ako nisu, postavlja se pitanje zašto.

Ravnateljica pokreće nadzor 22. listopada, a snimku pregledava 4. studenoga

Posebno poglavlje ove priče predstavlja postupanje uprave bolnice.

Predsjednik Upravnog vijeća Klinike Sveti Ivan Mirando Mrsić 10. studenoga izjavio je da je ravnateljica Majda Grah već 22. listopada, dan nakon smrti pacijenta, pokrenula unutarnji nadzor.

Od uključenih zdravstvenih radnika zatražila je pisana očitovanja.

U sljedećih pet do šest dana, prema Mrsićevim riječima, zaprimljena su izvješća liječnika i medicinskih sestara.

Međutim, četvorica tehničara nisu dostavila svoja očitovanja te su otišla na bolovanje.

To je, prema objašnjenju predsjednika Upravnog vijeća, kod ravnateljice izazvalo sumnju da se nešto prikriva.

Zato je 4. studenoga osobno pregledala nadzornu snimku.

Sljedećeg dana kontaktirala je policiju.

Ovdje se nameće jednostavno pitanje: ako je smrt pacijenta bila dovoljno ozbiljna da se već 22. listopada pokrene unutarnji nadzor, zašto pregled dostupne nadzorne snimke nije bio jedna od prvih radnji tog nadzora?

Zašto je za pregled snimke bio potreban izostanak očitovanja zaposlenika?

I što se u međuvremenu dogodilo s odvjetnikovim zahtjevom od 23. listopada da se snimke sačuvaju?

Ne znamo kada je ravnateljica osobno saznala za taj zahtjev, ni tko ga je unutar bolnice zaprimio i obrađivao.

Ali upravo su to podaci koje treba utvrditi.

Predsjednik Upravnog vijeća odbacio je tvrdnje o zataškavanju u upravi te odgovornost za moguće prikrivanje pripisao četvorici tehničara.

Takva tvrdnja, međutim, sama po sebi ne objašnjava zašto je uprava čekala gotovo dva tjedna da pregledom snimke provjeri što se dogodilo.

Odgovornost zaposlenika za eventualno prikrivanje događaja i odgovornost uprave za pravodoban nadzor nisu međusobno isključive.

Izvor: HRT – Mrsić: Bolovanje tehničara izazvalo sumnju u prikrivanje događaja

Što su u svojim očitovanjima napisali liječnici i medicinske sestre?

Ovo je možda i najvažnije pitanje koje proizlazi iz izjave Miranda Mrsića.

Prema njegovim riječima, u prvim izvješćima zaposlenika nije bilo informacija koje bi upućivale na nedopušteno ili nezakonito postupanje.

Istodobno, prema novinarskim opisima nadzorne snimke, tijekom intervencije u prostoriji nije bilo prisutno samo četvero osumnjičenih tehničara.

Ondje se nalazilo i drugo zdravstveno osoblje, uključujući liječnicu.

Na pojedinim objavljenim kadrovima moguće je uočiti ženske osobe, ali se iz tih kadrova ne može pouzdano utvrditi identitet i profesionalna uloga svake prisutne osobe.

Zato je nužno precizno ustanoviti tko je bio u sobi, u kojem trenutku i što je mogao vidjeti.

Ako se na snimci vide postupci koji su kasnije doveli do sumnje na teško ubojstvo, a u prvim izvješćima prisutnog osoblja nema upozorenja na nepravilnosti, potrebno je usporediti sadržaj tih izvješća sa snimkom.

Jesu li opisani svi važni postupci?

Je li navedeno prekrivanje pacijentove glave jastukom?

Jesu li evidentirani pritisak na vrat i prsni koš te udarci koje opisuju istražitelji?

Tko je nadzirao stanje pacijenta?

Je li netko pokušao zaustaviti postupanje?

I zašto, prema javno objavljenom objašnjenju uprave, prva izvješća nisu izazvala sumnju prije pregleda snimke?

Izostavljanje neke radnje iz izvješća ne dokazuje automatski svjesno prikrivanje. Moglo bi biti posljedica pogrešnog opažanja, nepotpunog izvještavanja ili drugih okolnosti.

Ali ako bi se utvrdilo namjerno unošenje neistinitih podataka ili svjesno prešućivanje važnih činjenica u dokumentaciji za koju postoji zakonska obveza vođenja, otvorilo bi se pitanje dodatne odgovornosti.

Liječnik nije samo promatrač medicinske intervencije

Pravilnik o vrstama i načinu primjene mjera prisile prema osobama s težim duševnim smetnjama propisuje obveze zdravstvenih radnika pri određivanju, provedbi, nadzoru i dokumentiranju mjera prisile.

Posebno je važan njegov članak 15., prema kojem primjena mjera prisile mora biti evidentirana u medicinskoj i sestrinskoj dokumentaciji.

Propisano je bilježenje razloga prisile, osoba koje su je odredile i zdravstvenih radnika koji su sudjelovali u postupku.

Članak 16. dodatno uređuje obveze nadzora i dokumentiranja pacijentova stanja.

Prema tome, dokumentacija ne bi smjela biti tek naknadno, općenito objašnjenje da je pacijent bio uznemiren i da ga je trebalo sputati.

Ona mora omogućiti provjeru medicinskih razloga, provedenih postupaka i odgovornih osoba.

Predsjednik Upravnog vijeća potvrdio je da se unutarnjim nadzorom još ispituje odgovornost ostalih osoba koje su bile u prostoriji.

To je nužno.

Kaznena istraga protiv četvorice tehničara ne smije postati razlog da se zanemari postupanje liječnika i drugih zdravstvenih radnika koji su imali obvezu nadzirati pacijenta.

Njihova eventualna odgovornost mora se utvrđivati pojedinačno, na temelju stvarne uloge, dostupnih informacija i zakonskih obveza.

Ali činjenica da netko zasad nije osumnjičen ne znači da njegovo postupanje ne treba temeljito provjeriti.

Izvor: Pravilnik o vrstama i načinu primjene mjera prisile, NN 16/2015

Srčani zastoj ne objašnjava zašto je čovjek umro

Prema tvrdnjama obitelji, iz bolnice je prvotno dobiveno objašnjenje da je Kristian nakon primjene terapije prestao disati i izgubio puls.

Međutim, srčani zastoj opisuje završni događaj, a ne nužno osnovni uzrok smrti.

Srce prestaje raditi i kod smrti izazvane gušenjem, trovanjem, teškim ozljedama, poremećajem srčanog ritma ili nizom drugih uzroka.

Zato samo navođenje srčanog zastoja ne odgovara na pitanje što ga je izazvalo.

Istodobno, konačan sudskomedicinski nalaz i rezultati vještačenja još su važni za precizno utvrđivanje uzroka i mehanizma smrti.

Ali čekanje obdukcije ne može biti opravdanje za neosiguravanje dokaza koji bi mogli nestati.

Snimka nadzorne kamere može prikazati radnje koje anatomski nalazi sami po sebi ne mogu rekonstruirati.

Zato je u ovakvom slučaju osobito važno povezati medicinsku dokumentaciju, snimku, iskaze sudionika i sudskomedicinske nalaze.

Što bi se dogodilo da obitelj nije imala odvjetnika?

Vratimo se na početno pitanje.

Obitelj je uočila ozljede.

Obitelj je posumnjala na nasilnu smrt.

Obitelj se obratila policiji.

Obitelj je angažirala odvjetnika.

Odvjetnik je podnio kaznenu prijavu, zatražio inspekcijski nadzor i upozorio na potrebu očuvanja snimki.

Sve to dogodilo se prije nego što je ravnateljica, prema objašnjenju uprave, osobno pregledala nadzornu snimku.

Ne možemo dokazati da bi bez reakcije obitelji ovaj događaj ostao prikriven.

Ali potpuno je opravdano zapitati se:

Bi li snimka bila pravodobno sačuvana i izuzeta da roditelji nisu angažirali odvjetnika?

A što bi se dogodilo da su prihvatili objašnjenje o srčanom zastoju i čekali nekoliko mjeseci završetak obdukcije?

Koliko dugo bolnički sustav čuva snimke?

Bi li snimka uopće ostala dostupna?

To su konkretna pitanja, ne optužbe bez temelja.

Jer mogućnost otkrivanja kaznenog djela ne smije ovisiti o materijalnom stanju žrtvine obitelji.

Uređena država mora imati sustav koji štiti i one građane koji ne znaju pisati kaznene prijave, ne poznaju zakonske članke i nemaju mogućnost plaćati odvjetničke usluge.

Policija, DORH i uprava moraju objasniti vremenski slijed

U ovom trenutku nije moguće zaključiti da su pojedini policijski službenici, državni odvjetnici ili rukovoditelji bolnice počinili kazneno djelo.

Za to su potrebni dokazi o njihovim konkretnim postupcima, saznanjima, ovlastima i eventualnim propustima.

Ali već sada postoji dovoljno razloga za provjeru jesu li nadležna tijela postupala pravodobno.

Posebno je potrebno razjasniti kada su policija i DORH primili prve informacije o sumnji na nasilnu smrt, što su poduzeli nakon kaznene prijave, kada je bolnica zaprimila odvjetnikov zahtjev i zbog čega je pregled snimke uslijedio tek 4. studenoga.

Treba utvrditi i kako se medicinska dokumentacija te prva očitovanja osoblja podudaraju s onime što je zabilježeno na snimci.

Ovdje se ne smije stati na tome da su četiri medicinska tehničara završila u istražnom zatvoru.

Ako su postojali drugi propusti, oni zahtijevaju zasebnu provjeru.

Zaključak: Tko bi istražio smrt da roditelji nisu inzistirali?

Kristian Josip Periš preminuo je 21. listopada.

Obitelj je već sljedećih dana prijavljivala sumnju na nasilnu smrt i zahtijevala utvrđivanje činjenica.

Ravnateljica je snimku osobno pregledala 4. studenoga.

Policija ju je, prema informacijama objavljenima u medijima, izuzela 6. studenoga.

To je vremenski slijed koji zahtijeva javno objašnjenje, uz zaštitu zakonitosti kaznenog postupka.

Roditelji ne bi smjeli biti prisiljeni postati istražitelji smrti vlastitog djeteta.

Ne bi smjeli sami tragati za snimkama, upozoravati na potrebu očuvanja dokaza i dokazivati institucijama da njihovu sumnju treba ozbiljno provjeriti.

A osobito ne bi smjeli ovisiti o tome imaju li dovoljno novca za odvjetnika.

Zato ovaj slučaj nije samo pitanje odgovornosti osoba osumnjičenih za teško ubojstvo.

On je i ozbiljan ispit odgovornosti institucija nakon što se pojavila sumnja na kazneno djelo.

Policijska uprava zagrebačka javno je objavila rezultate kriminalističkog istraživanja protiv četvorice tehničara. Ali u dostupnim priopćenjima još nije objasnila kako je postupala nakon prve prijave obitelji.

A upravo je to pitanje koje se ne smije izgubiti u javnoj raspravi.

Jesu li policijski službenici koji su zaprimili prijavu pravilno procijenili informacije kojima su raspolagali?

Jesu li pravodobno poduzeli potrebne radnje?

Ako nisu, je li riječ o pogrešnoj procjeni, nedovoljnoj stručnosti ili propustu u organizaciji i nadzoru policijskog postupanja?

Odgovornost za eventualno nepostupanje mora se utvrditi jednako ozbiljno kao i odgovornost za moguće protupravno postupanje u bolnici.

Roditelji koji su izgubili sina ne bi smjeli biti oni koji moraju dokazivati policiji da je potrebno provjeriti okolnosti njegove smrti.

Ako je roditeljima koji su posumnjali na nasilnu smrt vlastitog djeteta doista rečeno da čekaju obdukciju, dok su snimke posljednjih minuta njegova života ostale u bolnici, onda ne treba istražiti samo tko je odgovoran za smrt Kristiana Josipa Periša, nego i tko je odgovoran za izgubljeno vrijeme nakon nje.

I to pitanje ne smije ostati bez odgovora.