Urednički uvod
Ovaj tekst pišem kao Hrvat, hrvatski branitelj i urednik, ali prije svega kao čovjek. Dolazim iz obitelji koja je u Drugom svjetskom ratu imala pripadnike NDH vojske, ali i iz obitelji koja je nakon rata izgubila svoje članove u komunističkim zločinima, bez suđenja i bez krivnje. Upravo zato smatram svojom moralnom obvezom reći jasno: nijedan zločin ne smije biti porican, relativiziran ili opravdan.
U posljednje vrijeme svjedočimo zabrinjavajućoj pojavi da se zločini počinjeni u ime NDH, uključujući i zločin u Prebilovcima, proglašavaju izmišljotinama ili se ismijavaju. Takav odnos prema prošlosti ne vrijeđa samo žrtve, nego i istinu, ali i sam hrvatski narod.
Ovaj članak ne pišem kako bih optuživao kolektivno, nego kako bih dokumentirano pokazao što se dogodilo, tko je za to odgovarao i zašto pravda nikada nije bila potpuna. Samo istina, koliko god bila bolna, može biti temelj zdravog društva i poštovanja prema svim žrtvama.
Uvod
Zločin počinjen nad srpskim civilnim stanovništvom sela Prebilovci u istočnoj Hercegovini u kolovozu 1941. godine jedan je od najtežih masovnih zločina nad civilima na području Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Unatoč opsežnoj historiografiji, sudskim presudama i arhivskim dokumentima, u javnom prostoru i na društvenim mrežama i danas se pojavljuju tvrdnje da je riječ o „srpskoj izmišljotini“ ili „komunističkoj propagandi“.
Takve tvrdnje ne stoje pred činjenicama.
Ovaj članak pisan je publicistički, ali uz oslanjanje na provjerljive izvore, s ciljem da se dokumentirano prikaže što se u Prebilovcima dogodilo, tko su bili počinitelji, te kako je i kada dio njih kazneno odgovarao. Namjera teksta nije politička, nego ljudska i povijesna: pokazati da se nijedan zločin ne smije negirati, relativizirati ili ismijavati – bez obzira nad kim je počinjen.
Povijesni kontekst
Nakon uspostave NDH u travnju 1941. godine započinje sustavna represija nad srpskim, židovskim i romskim civilnim stanovništvom. U dolini Neretve i istočnoj Hercegovini ta se politika provodila kroz masovna uhićenja, deportacije i likvidacije.
Selo Prebilovci, s oko tisuću stanovnika, gotovo u cijelosti srpske nacionalnosti, našlo se u fokusu lokalnih ustaških vlasti iz Čapljine i okolnih mjesta. Prema istraživanjima Save Skoke i Milana Gulića, cilj akcije nije bio vojni, nego fizičko uništenje civilnog stanovništva.[1][2]
Tijek zločina u kolovozu 1941.
Prema svjedočenjima preživjelih, zapisnicima poslijeratnih ispitivanja i kasnijoj sudskoj presudi, zločin se odvijao u nekoliko faza:
- 4. i 5. kolovoza 1941. ustaške postrojbe i lokalni pomagači pohapsili su žene, djecu i starce u Prebilovcima;
- dio civila zatvoren je u školsku zgradu u selu, gdje su zabilježena zlostavljanja i silovanja;
- 6. kolovoza 1941. oko 500–600 žena i djece prevezeno je vlakom do stanice Šurmanci;
- potom su odvođeni do jame Golubinke i živi bacani u jamu.
Ukupan broj ubijenih mještana Prebilovaca iznosi 826 osoba, čime je uništeno više od 80 % stanovništva sela.[1][3]
Odgovorni i počinitelji
Na temelju historiografije i sudskih izvora mogu se izdvojiti osobe s jasnom zapovjednom ili izvršnom ulogom.
Organizatori i zapovjedna odgovornost
- Franjo Vego – ustaški logornik i povjerenik za područje Čapljine; sudjelovao u planiranju i koordinaciji akcije.[1]
- Andrija Buljan – jedan od glavnih terenskih zapovjednika; izravno povezan s masovnim likvidacijama civila.[2]
- Ivan Jovanović zv. „Crni“ (Šurmanci) – vođa skupine tzv. ustaša-jamara; neposredno sudjelovao u bacanju civila u jamu Golubinku.[3]
Izravni izvršitelji (prema literaturi i svjedočenjima)
Mirko Ranković zv. „Arar“, Mate Ivanković, Andrija Šego, Jozo Jerković, Jozo Ostojić, Božo Turudić, Jozo Prusac, članovi obitelji Vasilj (Jakov, Mate, Ivan, Jozo), Ivan Soče i Ludvig Ivanović.
Njihova imena pojavljuju se u radovima Save Skoke, Milana Gulića te u publicističkim i arhivskim zapisima s poslijeratnih ispitivanja.[1][2][4]
Suđenje pred Okružnim sudom u Mostaru 1957.
Zločin u Prebilovcima bio je predmet sudskog postupka pred Okružnim sudom u Mostaru 1957. godine.
- Optuženo je 14 osoba, iako je u zločinima sudjelovalo znatno više počinitelja.
- Ivan Jovanović „Crni“ osuđen je na smrtnu kaznu, koja je kasnije izvršena.[3]
- Još nekoliko optuženih osuđeno je na smrt, dok je veći broj dobio višegodišnje, ali razmjerno blage zatvorske kazne (3–7 godina).
U obrazloženju presude sud navodi:
- da je u Prebilovcima potpuno ugašeno 33 obiteljska ognjišta;
- da je ubijeno ili bačeno u jamu više od 800 civila, većinom žena i djece.[3]
O potrebi jasnog moralnog stava
Poštivanje žrtava Prebilovaca ne znači umanjivanje hrvatskih stradanja u Bleiburgu, na Križnim putovima ili u poratnim komunističkim zločinima. Suprotno tome – samo dosljedan odnos prema svim zločinima daje moralnu vjerodostojnost.
Idealizacija ustaškog pokreta i NDH, osobito među mlađim generacijama, ne počiva na činjenicama nego na selektivnom pamćenju. Jasno imenovanje zločina ne znači kolektivnu krivnju, ali znači odgovornost prema istini.
Zaključak
Zločin u Prebilovcima 1941. godine:
- nije mit,
- nije propaganda,
- nije književna konstrukcija,
nego povijesno dokumentiran masakr civila, potvrđen historiografijom i sudskom presudom.
Svako negiranje ili ismijavanje tog zločina predstavlja povredu dostojanstva žrtava i moralni poraz društva koje na takve tvrdnje šuti.
Izvori
[1] Savo Skoko, Pokolji hercegovačkih Srba 1941., Beograd.
[2] Milan Gulić, Stradanje Srba u Hercegovini u NDH, Muzej žrtava genocida, Beograd.
[3] Presuda Okružnog suda u Mostaru, 1957., arhivski fond (citirano u: Gulić; prebilovci.net).
[4] Stefan Radojković, analitički tekstovi i arhivski pregledi, prebilovci.net.
Zašto su kazne bile blage i zašto većina zločinaca nikada nije odgovarala
Uvod
Jedno od najčešćih pitanja koje se nameće nakon suočavanja s dokumentiranim zločinom u Prebilovcima glasi: kako je moguće da je za masakr nad više od 800 civila kazneno odgovaralo tek četrnaest osoba, a da su mnogi od njih dobili blage kazne?
Odgovor na to pitanje ne leži u jednoj činjenici, nego u spletu političkih, ideoloških i društvenih okolnosti poratne Jugoslavije.
1. Politički prioriteti nove vlasti
Nakon završetka Drugog svjetskog rata komunističke vlasti u Jugoslaviji nisu gradile pravosuđe prvenstveno na individualnoj pravdi, nego na političkoj stabilnosti i kontroli društva.
Zločini ustaškog režima bili su službeno osuđeni, ali njihovo detaljno procesuiranje često je bilo podređeno drugim ciljevima:
- izgradnji mita o “bratstvu i jedinstvu”;
- izbjegavanju otvaranja etničkih rana;
- fokusiranju represivnog aparata na političke protivnike režima.
U tom kontekstu, opsežna suđenja koja bi do kraja razotkrila lokalne strukture zločina često su se smatrala politički nepoželjnima.
2. Selektivna pravda i instrumentalizacija zločina
Zločini NDH u javnom su diskursu često korišteni instrumentalno, kao dokaz legitimnosti nove vlasti, a ne kao povod za dosljednu kaznenu pravdu.
Procesuirani su uglavnom:
- oni koji su bili lako dostupni;
- oni koji nisu imali političku ili lokalnu zaštitu;
- pojedinci čija suđenja nisu ugrožavala širu društvenu stabilnost.
Velik broj izravnih sudionika zločina u Prebilovcima:
- pobjegao je u inozemstvo;
- priključio se drugim vojnim ili političkim strukturama;
- ili je ostao u lokalnim sredinama pod zaštitom šutnje i straha.
3. Problem dokazivanja i protok vremena
Suđenje u Mostaru održano je tek 1957. godine, šesnaest godina nakon zločina.
U međuvremenu:
- brojni svjedoci su ubijeni ili umrli;
- mnogi su se bojali svjedočiti;
- materijalni dokazi bili su uništeni ili zapušteni;
- lokalne zajednice bile su zatvorene i nesklone suradnji.
Sve je to otežavalo individualizaciju krivnje i omogućavalo sudovima da izriču blaže kazne uz obrazloženja o “nedostatku dokaza”.
4. Nerazvijenost koncepta zločina protiv čovječnosti
U vrijeme suđenja 1957. godine pojam zločina protiv čovječnosti još nije bio u potpunosti ugrađen u domaće kazneno zakonodavstvo.
Zločini su često procesuirani kao:
- ratni zločini;
- ubojstva;
- sudioništvo;
bez pune svijesti o njihovoj genocidnoj naravi.
To je omogućilo sudovima da izriču kazne koje danas, iz perspektive međunarodnog prava, djeluju neprimjereno blage.
5. Kultura šutnje i straha
U mnogim sredinama u istočnoj Hercegovini nakon rata se znalo tko je sudjelovao u zločinima, ali se o tome nije govorilo.
Razlozi su bili različiti:
- strah od osvete;
- međusobna povezanost obitelji;
- politički pritisci;
- želja da se prošlost “ostavi iza sebe”.
Takva kultura šutnje dodatno je pogodovala nekažnjivosti.
6. Posljedice nedovršene pravde
Blage kazne i ograničeno procesuiranje ostavili su duboke posljedice:
- kod žrtava i njihovih potomaka – osjećaj nepravde;
- u društvu – prostor za relativizaciju i negiranje zločina;
- u suvremenosti – pojavu povijesnog revizionizma i idealizacije zločinačkih pokreta.
Nedovršena pravda uvijek proizvodi nove sukobe s prošlošću.
Zaključak
Činjenica da većina počinitelja zločina u Prebilovcima nikada nije odgovarala, a da su neki dobili blage kazne, ne umanjuje razmjere zločina – ali razotkriva slabosti poratnog pravosuđa.
Razumijevanje tih slabosti nužno je kako bi se danas moglo jasno i bez zadrške reći:
- zločin se dogodio;
- počinitelji imaju imena;
- pravda nije bila potpuna.
Samo takav pristup omogućuje istinsko poštovanje prema žrtvama i sprječava da se povijest pretvori u sredstvo poricanja ili opravdavanja zla.
Kako revizionizam nastaje kada pravda izostane – pogled iz današnje perspektive
Uvod
Kada zločini nisu u potpunosti istraženi, a kazne nisu razmjerne težini djela, povijest s vremenom prestaje biti prostor činjenica i postaje prostor manipulacije. Upravo se to dogodilo i s Prebilovcima, ali i s mnogim drugim mjestima stradanja u Drugom svjetskom ratu i poraću.
Danas, više od osam desetljeća nakon zločina, svjedočimo novom fenomenu: revizionizmu koji ne proizlazi iz novih dokumenata, nego iz neznanja, frustracije i političkih potreba sadašnjosti.
1. Kako se o zločinima govorilo „onda“
U socijalističkoj Jugoslaviji zločini NDH bili su službeno osuđeni, ali su rijetko obrađivani detaljno i imenima. Govorilo se o „žrtvama fašizma“, dok su lokalni konteksti, imena sela i osobna odgovornost često ostajali u pozadini.
Takav pristup imao je dvije posljedice:
- žrtve nisu dobile punu individualnu pravdu;
- buduće generacije nisu dobile jasno znanje, nego apstraktan narativ.
Prebilovci su tako desetljećima postojali u kolektivnom sjećanju prvenstveno obitelji žrtava, a ne kao jasno obrađena povijesna činjenica u obrazovnom i javnom prostoru.
2. Prekid kontinuiteta nakon 1990.
Raspad Jugoslavije i Domovinski rat donijeli su novi lom u odnosu prema povijesti. Fokus društva razumljivo se prebacio na aktualna stradanja, obranu države i ratna iskustva 1990-ih.
U tom procesu:
- teme zločina NDH često su gurane u stranu kao „komunističke“;
- dio javnosti počeo je odbacivati sve što je dolazilo iz jugoslavenskog razdoblja, uključujući i dokumentirane činjenice;
- nastao je prostor u kojem su ekstremne interpretacije počele dobivati publiku.
Nedostatak jasnog, državnog i znanstveno utemeljenog odnosa prema zločinima Drugog svjetskog rata ostavio je prazninu koju su ispunile ideologije.
3. Zašto dio mladih danas idealizira NDH
Idealizacija NDH među dijelom mladih ne proizlazi iz stvarnog poznavanja povijesti, nego iz nekoliko suvremenih faktora:
- bunt protiv nametnutih narativa;
- nepoznavanje činjenica;
- pojednostavljene slike „naših“ i „njihovih“;
- frustracija društvenim i političkim stanjem danas.
Kada mladi ljudi nikada nisu sustavno učili o Prebilovcima, Jadovnu, Jasenovcu ili Glini kroz imena, dokumente i presude, zločin prestaje biti stvarnost, a postaje apstrakcija koju je lako relativizirati.
4. Opasnost izjednačavanja i negiranja
Revizionizam se danas pojavljuje u dva oblika:
- potpuno negiranje zločina („to se nije dogodilo“);
- izjednačavanje svega sa svime („svi su činili isto, nema smisla govoriti o tome“).
Oba pristupa su pogrešna.
Zločini NDH ne prestaju biti zločini zato što su nakon rata počinjeni komunistički zločini. Isto tako, komunistički zločini ne postaju manje stvarni zato što su im prethodili zločini ustaškog režima.
Povijest nije natjecanje u patnji, nego obveza istine.
5. Zašto je danas važno govoriti o Prebilovcima
Prebilovci nisu važni samo zbog prošlosti, nego zbog sadašnjosti.
Ako se danas:
- ismijavaju ubijena djeca;
- poriču sudske presude;
- relativiziraju masovni zločini nad civilima;
onda to nije problem povijesti, nego problem društva.
Suočavanje s Prebilovcima znači prihvatiti da zlo može nastati i „s naše strane“, te da nacionalni identitet ne počiva na poricanju, nego na odgovornosti.
Zaključak
Revizionizam ne nastaje zato što istina ne postoji, nego zato što pravda nikada nije do kraja provedena, a znanje nije sustavno prenošeno.
Zločin u Prebilovcima ostaje povijesna činjenica, bez obzira na to tko ga danas pokušava negirati ili relativizirati.
Društvo koje je sposobno priznati zločin, osuditi ga i istodobno čuvati vlastite nevine žrtve – društvo je koje ima budućnost.
Završna riječ urednika
Suočavanje sa zločinom u Prebilovcima nije čin protiv Hrvatske niti protiv hrvatskih žrtava. Naprotiv – to je čin poštovanja prema istini i prema svim nevinim ljudima koji su stradali u vihorima ideologija.
Kao hrvatski branitelj i urednik portala Res Publica Post, odbijam logiku po kojoj se vlastite žrtve brane poricanjem tuđih. Takav pristup ne vodi pomirenju, nego produbljuje podjele i ostavlja prostor onima koji povijest koriste kao oružje.
Ako želimo da mlade generacije razumiju prošlost, moramo im ponuditi činjenice, dokumente i jasan moralni stav. Ne mitove, ne izgovore i ne šutnju.
Zločin u Prebilovcima dogodio se. Počinitelji imaju imena. Žrtve zaslužuju pijetet. Sve ostalo je bijeg od odgovornosti.
Autor: Ivan Vohrić
urednik portala Res Publica Post
About the Author
Poštovani uredniče podržavam zdušno vašu inicijativu da se u ime istine rasvjetle zločini nad srpskim stanovništvom za vrijeme NDH-a. S druge strane zalažem se za rehabilitaciju NDHa kao države ali ne i Pavelićevoj režima. Gotovo cijele Europa imala je kvislinške režime ali je jedino NDH pod utjecajem velikosrpske a kasnije jugoslavenske propagande ocrn jena. Dr Dušan Bilandžić izjavio je da svu historiografski i sličnu literaturu iz doba socijalizma treba spaliti i sve pisati ispočetka.
Poštovani,
zahvaljujem vam na javljanju i na jasnom izrazu stava. Slažem se s jednom temeljnom stvari: zločine nad srpskim stanovništvom u vrijeme NDH-a treba rasvijetliti bez kalkulacija, selektivnosti i ideoloških naočala. Istina o žrtvama ne smije ovisiti o nacionalnosti niti o današnjim političkim potrebama.
Međutim, smatram nužnim jasno razgraničiti dvije stvari.
Nezavisna Država Hrvatska bila je kvislinška tvorevina nastala u kontekstu okupacije i bez stvarnog suvereniteta. U tom smislu ona ne može biti rehabilitirana kao država u modernom, političkom ili pravnom značenju. Istodobno, to ne znači da se hrvatski narod smije kolektivno poistovjećivati s ustaškim režimom, niti da se smije prešućivati ili relativizirati zločine drugih režima i pokreta – uključujući komunističke i velikosrpske.
Točno je da je velik dio historiografije iz razdoblja socijalizma bio ideološki opterećen i često propagandno oblikovan. No rješenje nije spaljivanje literature, nego kritičko čitanje, provjera izvora i pisanje novih radova temeljenih na dokumentima, arhivima i odgovornoj metodologiji.
Cilj mog pisanja nije rehabilitacija bilo kojeg režima, nego obrana istine i dostojanstva žrtava – svih žrtava. Bez toga nema ni ozbiljne historiografije, ni zdravog društva.
S poštovanjem,
Ivan Vohrić
Res Publica Post