Piše: Ivan Vohrić
Ovaj primjer pokazuje kako kad hrana postane vjerski rat, prestaje rasprava, a počinje vrijeđanje.
U digitalnom dobu više nam ne trebaju ni ulice, ni trgovi, ni javne rasprave. Dovoljno je nekoliko redaka na društvenoj mreži, jedna fotografija hrane i jedno pitanje koje se na prvi pogled čini bezazlenim: “Zašto kršćani jedu svinjetinu, a Židovi ne? Muslimani također.”
Objava portala Novizivot.net pokrenula je lavinu komentara. I upravo u toj lavini – ne u pitanju, ne u svinjetini, ne u receptima – nego u načinu na koji ljudi reagiraju, otkriva se nešto mnogo ozbiljnije: koliko malo nam treba da hranu pretvorimo u ideološki i vjerski rat.
Jer hrana je ovdje bila samo povod. Prava tema postali su ljudi.
Od tanjura do rovova: kako nastaje “vjerski rat” u tri poteza
Društvene mreže djeluju kao ubrzivač emocija. Rasprava se ne razvija sporo, argumentirano i s mjerom. Ona eksplodira. U nekoliko minuta nastane podjela na “nas” i “njih”, a svaka rečenica postaje metak.
U komentarima se mogao vidjeti poznati obrazac:
- Tema se otvara kao informativna
Pitanje o običajima i vjeri. - Zatim se prebacuje na stereotipe i gađenje
“Svinja je prljava”, “jede izmet”, “prenosi bolesti”. - Na kraju prelazi u vrijeđanje i demonizaciju ljudi
I tu prestaje rasprava, a počinje moralni pad.
“Zabrana zbog higijene” – kad mit glumi znanje
Jedan dio komentatora pokušava objasniti zabranu svinjetine “zdravstveno-higijenski”:
“Svinja jede strvinu i vlastiti izmet, prenosi bolesti.”
“Na vrućinama su ljudi umirali pa je zato zabranjeno.”
“U Africi i Aziji to je bio spas.”
Takve tvrdnje zvuče “logično” jer se oslanjaju na prirodnu reakciju gađenja. No one su često pojednostavljene, izvučene iz konteksta i pretvorene u pseudoznanost.
Da, svinjetina – kao i svako meso – može biti zdravstveno rizična ako nije pravilno pripremljena. Ali vjerske zabrane u judaizmu i islamu nisu nastale kao moderni zdravstveni savjet, nego kao religijski propis i duhovna disciplina.
I upravo tu se vidi razlika između razumijevanja i navijanja:
tko želi razumjeti, pita i uči; tko želi pobijediti, traži argument koji će “pokopati” drugoga.
Kad rasprava o hrani postane rasprava o mržnji
Najalarmantniji dio komentara nije ni pitanje svinje, ni pitanje Starog zavjeta, ni pitanje običaja.
Najalarmantniji dio je trenutak kad komentari prijeđu granicu i postanu:
- vrijeđanje cijelih skupina
- omalovažavanje vjere
- demoniziranje naroda
- kolektivno optuživanje
U tom trenutku više nije riječ o “slobodi govora”, nego o slobodi vrijeđanja.
Jedna komentatorica ide toliko daleko da, nakon spominjanja prehrambenih pravila, ubacuje monstruoznu generalizaciju o Židovima i djeci. Takav komentar nema veze s temom – on služi samo jednome: da izazove bijes i mržnju.
Drugi komentatori pak koriste priliku da se obračunaju s kršćanima, ismijavajući vjeru, sakramente, pa čak i samu ideju Trojstva, prikazujući je karikirano i uvredljivo. Umjesto pitanja “što uči kršćanstvo”, dobivamo poruku “tko je primitivniji”.
I tako, u nekoliko klikova, od pitanja o prehrani dođemo do stanja u kojem se ljudi međusobno ne gledaju kao osobe, nego kao etikete.
Najveći problem nije svinjetina, nego mentalitet “mi protiv njih”
Ono što se u komentarima stalno ponavlja nije rasprava o činjenicama, nego mentalitet plemena.
Jedni kažu: “naši su čisti, vaši su prljavi.”
Drugi odgovaraju: “naši su pametni, vaši su fanatični.”
Treći dobacuju: “svi jedu, neki javno, neki kradom.”
U svemu tome gotovo da i nema interesa za istinu. A još manje za čovjeka.
A čovjek je, zapravo, jedina tema vrijedna rasprave.
Što zapravo kaže vjera – i zašto kršćani jedu svinjetinu?
Da se vratimo na početno pitanje.
U judaizmu svinjetina nije dopuštena zbog propisa košera i Mojsijevog zakona.
U islamu je svinjetina haram, zabranjena Kur’anom i islamskim pravom.
U kršćanstvu se prehrambeni obredni propisi Starog zavjeta ne smatraju obveznima na isti način, jer Novi zavjet i rana Crkva jasno pokazuju prijelaz u novi savez.
Drugim riječima: razlika postoji, i ona je teološka i povijesna.
Ali ključna stvar je ovo:
Razlika u prehrani ne daje nikome pravo da drugoga vrijeđa.
Gdje smo izgubili ono što vjera uči?
Paradoks je bolan: mnogi koji se pozivaju na vjeru, u istom dahu gaze ono što vjera uči.
Sve velike religije – judaizam, kršćanstvo i islam – u svojim temeljnim porukama naglašavaju:
- poštovanje čovjeka
- obuzdavanje jezika
- odgovornost za riječ
- ljubav prema bližnjem
- milosrđe i pravednost
A mi, u komentarima, radimo suprotno:
- izrugujemo
- ponižavamo
- vrijeđamo
- generaliziramo
- presuđujemo cijelim narodima
Ako nam je vjera “na profilu”, a mržnja u komentaru, onda vjera nije u srcu – nego u dekoraciji.
Moralna svijest društva mjeri se u sitnicama
Ne mjeri se moralna svijest samo u velikim temama: ratovima, politikama, krizama.
Mjeri se i u sitnicama.
U jednoj fotografiji tanjura.
U jednoj rečenici.
U jednoj prilici da pokažemo kulturu.
Ako nam je dovoljno nekoliko komentara o svinjetini da se pretvorimo u gomilu koja vrijeđa, tada problem nije internet. Problem nije ni religija.
Problem je ono što nosimo u sebi – i što se na internetu samo razotkrije.
Zaključak: hrana je običaj, čovjek je svetinja
Možemo jesti svinjetinu. Možemo je ne jesti.
Možemo imati košer, halal ili običnu prehranu.
Ali ako izgubimo poštovanje prema čovjeku, onda smo izgubili sve.
Jer nijedna vjera nije stvorena da čovjeku da oružje za ponižavanje drugoga.
Vjera je stvorena da čovjeka nauči da bude bolji.
I možda je upravo ova objava – koliko god banalna izgledala – pokazala istinu koju ne želimo priznati:
da nam ne treba puno da postanemo neljudi, ali nam treba puno više da ostanemo ljudi.
Zato je pitanje dana:
Ne “tko jede što”, nego:
Možemo li uopće jedni druge gledati kao ljude?
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić za Res Publica Post
P: Zašto Židovi ne jedu svinjetinu?
O: Zato što je svinjetina zabranjena pravilima košera u Mojsijevom zakonu.
P: Zašto muslimani ne jedu svinjetinu?
O: U islamu je svinjetina haram (zabranjena) prema Kur’anu i islamskoj pravnoj tradiciji.
P: Zašto kršćani jedu svinjetinu?
O: Kršćani obično ne smatraju starozavjetne prehrambene zabrane obveznima u Novom zavjetu.
P: Zašto se rasprave o hrani pretvore u govor mržnje?
O: Zato što se tema hrane često pretvori u raspravu o identitetu, pripadnosti i predrasudama.
About the Author
